HomePortalGalleryKako koristiti ovaj Forum?TražiGrupe korisnikaRegistracijaLogin

Share | 
 

 6. Svicarska

Go down 
AutorPoruka
Clair de Lune
Administrator
avatar

Ime: : Emira
Broj komentara : 9979
Reputacija : 26
Join date : 2010-03-18
Age : 32
Mjesto : Deep into the darkness where I hide. ˇˇ

KomentarNaslov komentara: 6. Svicarska   Thu Mar 25, 2010 4:26 pm

~Dok sam se vozila kući, nisam naročito pazila na
mokru cestu koja se presijavala na suncu. Razmišljala
sam o lavini podataka koje je Jacob podijelio sa mnom, nastojeći si ih
složiti u glavi, prisiliti da svi skupa imaju smisla. Usprkos tom
opterećenju, bilo mi je lakše. Kad sam vidjela kako se Jacob smiješi,
kad smo pretresli sve tajne... situacija nije postala savršena, ali
postala je bolja.
Imala sam pravo što sam otišla. Jacob me trebao. A opasnosti,
pomislila sam škiljeći od odsjaja, očito nije bilo.
“Ma, drek”, zacvilila sam.
Razmislila
sam bih li stala uz cestu. Ali bila sam tako strašljiva da se nisam
htjela već sada suočiti s njim. Računala sam da ću imati vremena da se
pripremim... i Charlieja uza sebe kao branu. To bi ga barem prisililo
da ne diže glas.
Volvo me slijedio na samo nekoliko centimetara razdaljine.
Gledala sam ravno u cestu pred sobom.
Kao potpuna kukavica, odvezla sam se ravno do Angele ni
jedanput ne pogledavši u zažarene oči koje sam osjećala u retrovizoru.
Slijedio me sve dok nisam stala uz trotoar pred kućom Weberovih. Nije stao, a ja
nisam pogledala prema njemu kad je prošao. Nisam htjela vidjeti izraz
na njegovom licu. Pretrčala sam kratku betonsku stazicu do Angelinih
ulaznih vrata čim se izgubio s vidika.
Ben mi je otvorio još dok sam kucala, kao da je stajao odmah pokraj vrata.
“Hej, Bella!”, iznenađeno je rekao.
“Bok,
Ben. Ovaj, je li Angela tu?” Upitala sam se nije li Angela zaboravila
na naš dogovor, a onda sam se lecnula na pomisao da bih morala ranije
otići kući.
“Naravno”, rekao je Ben baš kad je Angela doviknula:
“Bella!”, i pojavila se na vrhu stubišta.
Ben
mi je virnuo preko ramena kad smo oboje začuli zvuk automobila na
cesti; nisam se prepala – ovaj je motor kašljucavo zastao, a onda
glasno prasnuo iz ispušne cijevi. Nije zvučao nimalo slično mekom
brujanju volvoa.
To se zacijelo pojavio onaj kojega je Ben očekivao.
“Stigao je Austin”, rekao je Ben kad je Angela došla do njega.
Vozač je zatrubio s ulice.
“Vidimo se poslije”, obećao joj je Ben. “Već mi nedostaješ.”
Stavio
je ruku Angeli oko vrata i spustio je do svoje visine da je može
gorljivo poljubiti. Nakon sekundu- -dvije, Austin je opet zatrubio.
“’Đenja, Ang! Volim te!”, viknuo je Ben dok je protrčavao kraj mene.
Angela
se zanjihala, blago rumena u licu, a onda došla sebi i mahala im sve
dok se Ben i Austin nisu izgubili s vida. Zatim se okrenula prema meni
i žalosno osmjehnula.
“Hvala ti zbog ovoga, Bella”, rekla je. “Iz dna duše.
Ne samo da mi spašavaš ruke od trajne ozljede, nego si me upravo i
poštedjela dva sata gledanja loše sinhroniziranog filma o borilačkim
vještinama potpuno lišenog radnje.” Uzdahnula je od olakšanja.
“Drago mi je biti na usluzi.” Osjećala sam malo manju paniku, disala sam malo
ravnomjernije. Ovdje je sve bilo tako obično. Angeline jednostavne
ljudske drame neobično su me smirivale. Bilo je lijepo znati da je
život bar negdje normalan.
Otišla sam za Angelom na kat, u njezinu sobu. Nogama je
usput razmicala igračke. U kući je bilo neuobičajeno mirno.
“Gdje su tvoji?”
“Roditelji su odveli blizance u Port Angeles na neki rođendan. Stvarno ne mogu
vjerovati da ćeš mi pomoći oko ovoga. Ben se pravi da ima upalu
mišića.” Složila je facu.
“Drage volje”, rekla sam, a onda ušla u Angelinu sobu i ugledala hrpe pripremljenih omotnica.
“Oh!”,zgranula sam se. Angela me pogledala s isprikom u očima. Sad mi je bilo
jasno zbog čega je toliko odgađala ovaj posao, a i zašto se Ben
prepredeno izvukao.
“Mislila sam da preuveličavaš”, priznala sam joj.
“Da bar. Sigurna si da ti se da to raditi?”
“Samo ti mene uposli. Imam cijeli dan vremena.”
Angela je razdijelila jednu hrpu napola i stavila majčin adresar između nas na
radnom stolu. Neko smo vrijeme organizirale posao, a zatim su se samo
čula naša penkala kako tiho stružu po papiru.
“Što Edward večeras radi?”, upitala me nakon nekoliko minuta.
Penkalo mi se zarilo u omotnicu na kojoj sam radila.
“Emmett se vratio kući za vikend. Navodno su otišli na planinarenje.”
“To si rekla kao da nisi sigurna.”Slegnula sam ramenima.
“Imaš sreće što Edward
ima braću s kojom može ići na sva ta planinarenja i izlete. Ne znam
kako bih se snašla da Ben nema Austina za sve te muške stvari.”
“Aha, ti izlasci u prirodu nisu baš za mene. A nikako ne bih ni mogla držati korak s njima.”
Angela se nasmijala. “I meni je draže biti u kući.”
Zatim se opet posvetila svojoj hrpi. Ja sam napisala još četiri adrese. Uz
Angelu nikad nije bilo pritiska da se stanka u razgovoru ispuni
besmislenim čavrljanjem. Kao i Charlieju, nije joj smetala tišina.
Ali, kao i Charlie, također je katkad previše dobro opažala štošta.
“Nešto nije u redu?”, upitala me sada tihim glasom.
“Djeluješ mi... zabrinuto.”
Krotko sam se osmjehnula. “Zar je to tako očito?”
“Pa nije baš.”
Vjerojatno je samo lagala da mi udovolji.
“Ne moramo o tome ako ne želiš”, smirila me. “Saslušat ću te, ako misliš da će ti to pomoći.”
Spremala sam joj se reći hvala, ali ne, hvala. Napokon, previše sam tajni morala
sačuvati. Zaista nisam mogla raspravljati o svojim problemima s
ljudskom osobom.
To se protivilo pravilima.
A ipak sam upravo to
odjednom poželjela učiniti, neobično jako. Željela sam razgovarati s
normalnom, ljudskom prijateljicom. Željela sam joj se malo potužiti,
kao i svaka druga tinejdžerka. Željela sam da moji problemi budu toliko
jednostavni. Također bi bilo lijepo
imati nekoga izvan cijele ove
zavrzlame s vampirima i vukodlacima, da mi pomogne da sagledam
situaciju iz drugačije perspektive. Nekoga objektivnog.
“Gledat ću ja svoja posla”, obećala mi je Angela i osmjehnula se, zapisujući novu adresu.
“Ne”, rekla sam. “Imaš pravo. Tačno, zabrinuta sam.
Zbog... zbog Edwarda.”
“Što je bilo?”
Tako se lako moglo razgovarati s Angelom. Kad bi postavila takvo pitanje,
bilo mi je jasno da nije tek morbidno radoznala, ili da bi htjela čuti
trač, kao, recimo, Jessica. Marila je za to što sam zabrinuta.
“Ma, ljut je na mene.”
“To mi je teško zamisliti”, rekla je. “Zbog čega se ljuti?”
Uzdahnula sam. “Sjećaš se Jacoba Blacka?”
“Ah”, rekla je.
“Eto.”
“Ljubomoran je.”
“Ne, nije ljubomoran...” Trebala sam držati jezik za zubima.
Nikako
joj nisam mogla objasniti to kako treba. Ali svejedno sam htjela
pričati s njom i dalje. Nisam ni shvaćala koliko mi nedostaju ljudski
sugovornici. “Edward smatra da Jacob... loše utječe na mene, valjda. Da
je nekako... opasan. Znaš u koliku nevolju sam dospjela prije nekoliko
mjeseci... Makar, sve su to gluposti.”
Iznenadila sam se vidjevši da Angela odmahuje glavom.
“Što je?”, upitala sam je.
“Bella, vidjela sam kako te Jacob Black gleda. Kladim se da je pravi problem ljubomora.”
“Nije to tako s Jacobom.”
“Za tebe možda nije. Ali za Jacoba...”
Namrštila sam se. “Jacob zna kakvi su moji osjećaji.
Sve sam mu kazala.”
“Edward je samo čovjek, Bella. Reagirat će kao i svaki drugi dečko.”
Složila sam grimasu. Na to nisam imala odgovora.
Potapšala me po nadlanici. “Proći će ga to.”
“Nadam se. Jake prolazi pomalo teško razdoblje. Potrebna sam mu.”
“Ti i Jacob ste dosta bliski, zar ne?”
“Kao da smo rod”, složila sam se.
“A on Edwardu nije drag... To mora da je teško. Pitam se kako bi se Ben tu postavio”, zamislila se.
Blago sam se osmjehnula. “Vjerojatno kao i svaki drugi dečko.”
Iscerila se. “Vjerojatno.”
Zatim
je promijenila temu. Angela nije bila sklona zabadanju nosa u tuđe
stvari, a činilo se da shvaća kako ne želim – ne mogu – reći više od
toga.
“Jučer su mi dodijelili sobu u domu. U najdaljoj
zgradi od sveučilišnog kampusa, naravno.”
“Je li Ben već saznao gdje će biti njegova soba?”
“U zgradi najbližoj kampusu. Uvijek mu se posreći.
A ti? Jesi li odlučila gdje ćeš studirati?”
Zagledala sam se u pisanje, udubivši se u svoje nespretne žvrljotine. Načas me
smela pomisao na Angelu i Bena na Sveučilištu Washington. Za samo
nekoliko mjeseci oni odlaze u Seattle. Hoće li tada ondje biti sigurno?
Hoće
li se divlja, mlada vampirska prijetnja odseliti odande? Hoće li tada
postojati neko novo mjesto, neki drugi grad koji se grozi nad novinskim
naslovima iz filmova strave?
Hoću li ja biti krivac za te nove naslove?Pokušala sam smetnuti to s
uma. Odgovorila sam joj na pitanje trenutak prekasno. “Na Aljasku,
mislim. Na tamošnje sveučilište u Juneauu.”
Glas joj je odisao
iznenađenjem. “Aljaska? O. Zbilja? Hoću reći, to je super. Samo sam
mislila da ćeš otići na neko... toplije mjesto.”
Kratko sam se nasmijala, zureći i dalje u omotnicu.
“Aha. Forks mi je baš promijenio životne nazore.”
“A Edward?”
Premda su mi na spomen tog imena leptirići
zatreperili u želucu, pogledala sam je sa širokim osmijehom.
“Aljaska ni Edwardu nije prehladna.”
I ona se osmjehnula meni. “Naravno da nije.” A onda je uzdahnula. “To je
tako daleko. Nećeš moći često dolaziti kući. Nedostajat ćeš mi. Hoćeš
li mi se javljati emailom?”
Zapljusnuo me nalet tihe tuge; možda se
nisam smjela sada zbližavati s Angelom. Ali ne bi li bilo još tužnije
propustiti te posljednje prilike? Otresla sam se tih nesretnih misli,
ne bih li joj mogla zafrkantski odgovoriti.
“Ako budem mogla tipkati nakon ovoga.” Kimnula sam prema hrpi ispisanih omotnica.
Nasmijale
smo se, a nakon toga je bilo lako vedro čavrljati o kolegijima i
smjerovima studija dok smo privodile ostatak kraju – morala sam samo ne
misliti na to.
Uostalom, danas sam imala prečih briga.
Pomogla sam joj i oko lijepljenja maraka. Bojala sam se otići.
“Kako ti je ruka?”, upitala me.
Protegnula sam prste. “Mislim da ću se opet moći služiti njome... jednog dana.”
U prizemlju su se zalupila vrata, pa smo obje podigle pogled.
“Ang?”, pozvao je Ben.
Pokušala sam se osmjehnuti, ali usne su mi drhtale.
“Rekla bih da mi je ovo znak za odlazak.”
“Ne moraš ići. Premda mi on vjerojatno namjerava prepričati film... detaljno.”
“Charlie se ionako već sigurno pita gdje sam.”
“Hvala ti što si mi pomogla.”
“Bilo mi je lijepo, zapravo. Trebale bismo ponoviti
nešto ovakvo. Prijalo mi je malo ženskog društva.”
“Svakako.”
Začulo se blago kucanje na vratima njezine sobe.
“Uđi, Ben”, rekla je Angela.
Ustala sam i protegnula se.
“Hej,
Bella! Preživjela si”, brzo me pozdravio Ben prije nego što će otići na
moje mjesto kraj Angele. Pogledao je posao koji smo obavile. “Svaka
čast. Šteta što više ništa nije ostalo, jer sam mislio i ja...” Pustio
je da misao ostane nedovršena, a onda uzbuđeno počeo ispočetka.
“Ang,
ne mogu vjerovati da si propustila ovaj! Bio je fantastičan. Koji
završni obračun – koreografija borbe je nevjerojatna! Ima jedan tip –
pa, morat ćeš to sama vidjeti da shvatiš što ti hoću reći – ”
Angela me pogledala i zakolutala očima.
“Vidimo se u školi”, rekla sam i nasmijala se s nelagodom.
Uzdahnula je. “Vidimo se.”
Bila sam sva napeta na povratku do kamioneta, ali ulica je bila prazna.
Cijelu sam vožnju provela usplahireno pogledavajući u sve retrovizore,
ali nisam opazila ni traga od srebrnog automobila.
Njegov auto nije bio ni pred kućom, premda je to malo značilo.
“Bella?”, pozvao me Charlie kad sam otvorila ulazna vrata.
“Hej, tata.”
Zatekla sam ga u dnevnoj sobi, ispred televizora.
“Onda, kako ti je prošao dan?”
“Dobro”,
rekla sam. Baš bih mu i mogla sve ispričati – ionako će to ubrzo čuti
od Billyja. Uostalom, to će ga razveseliti. “Nisu me trebali na poslu,
pa sam otišla dolje u La Push.”
Na licu mu se nije vidjelo dovoljno iznenađenja. Već se čuo s Billyjem.
“Kako je Jacob?”, upitao me Charlie, nastojeći zvučati nezainteresirano.
“Dobro”, rekla sam jednako nehajno.
“Bila si kod Weberovih?”
“Aha. Adresirale smo joj sve pozivnice.”
“Lijepo.” Charlie se široko osmjehnuo. Bio je
neobično pažljiv, imajući u vidu da je upravo trajala utakmica.
“Drago mi je da si se danas družila s prijateljima.”
“I meni je.”
Prošetala sam do kuhinje, tražeći posla. Na nesreću,
Charlie je već oprao posuđe od ručka. Tako sam nekoliko minuta samo stajala i
gledala mrlju koju je sunčeva svjetlost stvarala na podu. Ali znala sam
da ne mogu dovijeka odugovlačiti.
“Idem učiti”, izjavila sam tmurno i krenula na kat.
“Vidimo se”, dobacio mi je Charlie.
Ako preživim, pomislila sam .
Pažljivo sam zatvorila svoja vrata prije
nego što ću se okrenuti prema ostatku sobe.
Naravno da je bio unutra.
Stajao je uza zid nasuprot mene, u sjeni kraj
otvorenog prozora. Lice mu je bilo strogo,
a držanje napeto. Šutke me
strijeljao pogledom.
Lecnula sam se, očekujući provalu ljutnje,
ali nije došla. Samo je i dalje buljio, možda nijem od bijesa.
“Bok”, napokon sam rekla. Lice kao da mu je bilo
isklesano od kamena. Nabrojala sam do sto u glavi, ali nije bilo promjene.
“Eh... dakle, još uvijek sam živa”, progovorila sam.
Potmulo mu se režanje otelo iz dubine prsa, ali izraz mu se nije promijenio.
“Nije bilo nikakve štete”, ustvrdila sam i slegnula ramenima.
Pomaknuo se. Sklopio je oči i uhvatio se za korijen nosa prstima desne ruke.
“Bella”, prošaptao je. “Imaš li ti pojma koliko mi je
malo trebalo da danas prijeđem liniju? Da prekršim pogodbu
i pođem po tebe? Znaš li ti što bi to značilo?”
Zgranula sam se, a on je otvorio oči. Bile su hladne i teške kao noć.
“Ne možeš!”, kazala sam preglasno. Spustila sam glas
tako da me Charlie ne čuje, ali došlo mi je da viknem.
“Edwarde, samo im treba izlika za borbu.
Jedva čekaju. Ne smiješ nikada prekršiti pravila!”
“Možda oni nisu jedini kojima bi prijala borba.”
“Da nisi prvi počeo”, poklopila sam ga. “Vi ste sklopili pogodbu – vi je se i držite.”
“Da te povrijedio – ”
“Dosta!”, prekinula sam ga. “Nema razloga za brigu. Jacob nije opasan.”
“Bella.” Zakolutao je očima. “Nisi ti baš
sposobna najbolje prosuditi što jest ili nije opasno.”
“Znam da me Jake ne mora brinuti. A ne mora ni tebe.”
Zastrugao
je zubima. Čvrsto je stiskao šake uz tijelo. Još je stajao uza zid,
tako mrsko daleko od mene. Duboko sam udahnula i prešla sobu. Nije se
pomaknuo kad sam ga zagrlila. Uz tople zrake večernjeg sunca na prozoru
koža mu je djelovala posebno ledeno. A i cijeli je bio leden, onako
hladan i ukočen.
“Oprosti što si se brinuo zbog mene”, promrmljala
sam. Uzdahnuo je i blago se opustio. Uhvatio me rukama oko struka.
“Brinuo je još blago rečeno”, prošaptao je. “Dan mi je vrlo dugo trajao.”
“Nisi trebao saznati za to”, podsjetila sam
ga. “Mislila sam da ćeš dulje ostati u lovu.”
Pogledala
sam mu u lice, u suzdržane oči; nisam to isprva primijetila od nervoze,
ali bile su pretamne. Kolobari ispod njih bili su zagasito ljubičasti.
Namrštila sam se, negodujući.
“Kada je Alice vidjela da nestaješ, vratio sam se”, objasnio je.
“Nisi trebao. Sada ćeš opet morati otići.” Namrštila sam se još jače.
“Mogu pričekati.”
“To nema smisla. Hoću reći, znam da me nije
mogla vidjeti uz Jacoba, ali ti si trebao znati – ”
“Ali nisam”, rekao je. “A ti ne možeš očekivati da ću ti dopustiti – ”
“O, da, mogu”, upala sam mu u riječ. “Upravo to i očekujem – ”
“Ovo se više neće ponoviti.”
“Nego što! Jer ti idući put nećeš tako pretjerano reagirati.”
“Jer neće postojati idući put.”
“Shvaćam kad moraš otići, čak i ako mi se to ne sviđa – ”
“To nije isto. Ja ne stavljam svoj život na kocku.”
“Ni ja.”
“Vukodlaci predstavljaju rizik.”
“Ne slažem se.”
“Ne mislim pregovarati o ovome, Bella.”
“Niti ja.”
Opet je čvrsto stisnuo šake. Osjetila sam ih na leđima.
Riječi su bez razmišljanja izašle iz mene. “Je li tu
stvarno riječ o mojoj sigurnosti?”
“Kako to misliš?”, oštro me upitao.
“Nisi možda...” Angelina teorija sada mi je djelovala
blesavije nego prije. Bilo mi je teško dovršiti misao. “Mislim,
ono, pa nije valjda da si ljubomoran, je l’ tako?”
Podigao je obrvu. “Nije li?”
“Budi ozbiljan.”
“Nego što – u svemu ovome ništa nije ni najmanje smiješno.”
Sumnjičavo sam se namrštila. “Ili... je li tu riječ o nečemu
potpuno drugačijem? O nekom glupom shvaćanju
da su vampiri i vukodlaci vječni neprijatelji?
Da nije to samo obično testosteronsko – ”
Oči su mu se zažarile. “Tu je riječ samo
o tebi. Meni je jedino bitno da tebi ništa nije.”
Bilo je nemoguće posumnjati u crni žar u njegovim očima.
“Okej”,
uzdahnula sam. “Vjerujem ti. Ali nešto ću ti reći – kada je riječ o tom
glupom neprijateljstvu, mene u to ne miješajte. Ja sam tu neutralna
zemlja. Ja sam Švicarska. Odbijam da se uplićem u teritorijalne
razmirice mitoloških bića. Jacob mi je dio obitelji. Ti si mi... pa, ne
baš životna ljubav, jer očekujem da ću te voljeti mnogo dulje od toga.
Ti si ljubav mog cjelokupnog postojanja. Briga me ko je vukodlak, a ko
vampir. Ako se ispostavi da je Angela vještica, nek nam se i ona
slobodno pridruži.”
Promatrao me šutke, stisnutih očiju.
“Švicarska”, ponovila sam, da naglasim poantu.
Namrštio se, a onda uzdahnuo. “Bella...”, zaustio je, a onda stao i zgađeno digao nos.
“Što je sad?”
“Pa... nemoj se uvrijediti, ali smrdiš kao pas”, kazao mi je.
A onda se onako izvijeno osmjehnuo, pa sam znala da je svađa završila. Zasad.
Edward
je morao nadoknaditi propušteni odlazak u lov, pa je odlučio otići u
petak navečer s Jasperom, Emmettom i Carlisleom u neki park prirode u
sjevernoj Kaliforniji gdje su se previše nakotile pume. Nismo iznašli
dogovor što se vukodlaka tiče, ali nije
me grizla savjest zato što sam pozvala Jakea –
u kratkotrajnoj prilici nakon što je Edward odvezao volvo kući,
a prije nego što mi se opet pojavio na prozoru – da mu javim kako ću mu
opet doći u subotu. Nisam to napravila Edwardu iza leđa. Znao je moj
stav. A ako mi opet pokvari kamionet, odlučila sam javiti Jacobu da
dođe po mene. Forks je bio neutralan, baš kao i
Švicarska – baš kao i ja.I tako, kad sam u četvrtak izašla s posla i
ugledala gdje me u volvou umjesto Edwarda čeka Alice, u prvi mah nisam
ništa posumnjala. Suvozačka su vrata bila otvorena, a glazba koju nisam
prepoznala tresla je karoseriju dubokim basovima.
“Hej, Alice”, viknula sam kroz to zavijanje dok sam ulazila. “Gdje ti je brat?”
Pjevala
je uz pjesmu, glasom za oktavu višim od melodije, provijajući složenu
harmoniju kroz nju. Kimnula mi je glavom, zanemarivši moje pitanje jer
se sva usredotočila na glazbu.
Zatvorila sam svoja vrata i prekrila dlanovima uši.
Iscerila se i stišala glazbu tako da je postala tek pozadinska.
Zatim je u isti mah zaključala sva vrata i nagazila na gas.
“Što je sad ovo?”, upitala sam je, polako osjećajući nelagodu. “Gdje je Edward?”
Slegnula je ramenima. “Otišli su ranije.”
“O.”
Pokušala sam suzbiti svoje apsurdno razočaranje. Ako su otišli ranije,
to samo znači da će se prije i vratiti, podsjetila sam se.
“Svi su dečki otišli, pa imamo pidžama-parti!”, obznanila je piskutavim, pjevnim glasićem.
“Pidžama-parti?”, ponovila sam, a sumnjičavost me napokon obuzela.
“Zar nisi uzbuđena?”, ciknula je.
Uputila sam joj dug pogled, ravno u razdragane oči.
“Ti to mene otimaš, zar ne?”
Nasmijala
se i kimnula glavom. “Do subote. Esme je sve dogovorila s Charliejem;
spavat ćeš dvije noći kod mene, a ja ću te sutra voziti u školu i iz
škole.”
Okrenula sam lice prema prozoru, škrgućući zubima.
“Žao mi je”, rekla je Alice, ne zvučeći ni najmanje pokajnički. “Potplatio me.”
“Čime?”, prosiktala sam kroz zube.
“Poršeom.
Potpuno je jednak onome koji sam ukrala u Italiji.” Sretno je
uzdahnula. “Ne bih ga smjela voziti po Forksu, ali, ako želiš, možemo
provjeriti koliko mu treba odavde do L.A.-a – kladim se da bih te mogla
vratiti ovamo do ponoći.”
Duboko sam udahnula. “Mislim da radije ne bih”, uzdahnula sam, potiskujući drhtaj.
Skrenule
smo, i dalje prebrzo, na dugi prilazni put. Alice nas je odvezla do
garaže, a ja sam na brzinu pogledala automobile. Između Emmettovog
velikog džipa i Rosalieinog
crvenog karavana stajao je sjajni porše
žute boje kanarinca. Alice je elegantno iskočila i otišla pomilovati
svoje mito cijelom dužinom. “Zar nije krasan?”
“Prilično pretjerano”, progunđala sam u nevjerici.
“Dao ti je to samo da me dva dana držiš kao taoca?”
Alice je složila facu. Sekundu potom, sinulo mi je, pa sam zgroženo zinula.
“To je za svaki put kad on ode, je l’ tako?”
Kimnula je glavom.
Zalupila sam svoja vrata i odmarširala prema kući.
Plesuckala je uz mene, ne kajući se i dalje.
“Alice, zar tebi ovo nije pomalo pretjerano ponašanje?
Mrvicu manijakalno, možda?”
“Nije
baš.” Šmrknula je. “Tebi očito nije jasno koliko opasan mladi vukodlak
može biti. Pogotovo kad ih ja ne mogu vidjeti. Edward ne može znati
jesi li ti na sigurnom.
Ne bi smjela biti tako nesmotrena.”
Glas mi je postao jedak. “Da, jer je odlazak na vampirski
pidžama-parti vrhunac obazrivog ponašanja.”
Alice se nasmijala. “Pedikirat ću te i sve to”, obećala mi je.
Nije
bilo tako strašno, osim što su me držali protiv moje volje. Esme je
poslužila talijansku hranu – i to dobru, skroz iz Port Angelesa – a
Alice je pripremila filmove koje najviše volim. Čak je i Rosalie bila
tamo, mirno, u pozadini. Alice me stvarno htjela pedikirati, a ja sam
se upitala ne radi li ona sve što joj piše na nekakvom popisu – koji je
možda sastavila na temelju gledanja loših humorističkih serija.
“Koliko
dugo želiš ostati budna?”, upitala me kad su mi se nožni prsti
krvavocrveno presijavali. Moja natmurenost nimalo joj nije umanjila
oduševljenje.
“Ne želim ostati budna. Ujutro imamo nastavu.”
Napućila je usne.
“Gdje
bih to trebala spavati, uostalom?” Odmjerila sam kauč pogledom. Bio je
malo kratak. “Zar me ne možete samo držati pod prismotrom u mojoj kući?”
“Kakav bi to onda bio pidžama-parti?” Alice je iznureno
odmahnula glavom. “Spavat ćeš u Edwardovoj sobi.”
Uzdahnula
sam. Njegov je crni kožni kauč doista bio duži od ovoga. Zapravo,
zlatni tepih u njegovoj sobi vjerojatno je bio dovoljno debeo da mi ni
spavanje na podu ne bi bilo naročito neudobno.
“Mogu li se barem vratiti kući po svoje stvari?”
Iscerila se. “To je već riješeno.”
“Smijem li posuditi tvoj telefon?”
“Charlie zna gdje si.”
“Nisam namjeravala nazvati Charlieja.”
Namrštila sam se. “Izgleda da moram otkazati dogovor.”
“O.” Stala se premišljati. “Nisam baš sigurna.”
“Alice!”, glasno sam jauknula. “Ma daj!”
“Okej,
okej”, rekla je i odlepršala iz sobe. Vratila se za pola sekunde s
mobitelom u ruci. “Nije to izričito zabranio...”, promrmljala je sebi u
bradu dok mi ga je pružala.
Nazvala sam Jacobov broj, nadajući se da večeras ne
luta šumama s prijateljima. Imala sam sreće – javio mi se upravo Jacob.
“Molim?”
“Hej, Jake, ja sam.” Alice me načas bezizražajno pogledala,
a onda se okrenula i otišla da sjedne na kauč između Rosalie i Esme.
“Bok, Bella”, rekao je Jacob, odjednom oprezno. “Što ima?”
“Ništa dobro. Ipak neću moći doći do tebe u subotu.”
Šutio
je na trenutak. “Glupi krvopija”, naposljetku je promrsio. “Mislio sam
da odlazi iz mjesta. Zar ti nemaš pravo na vlastiti život dok njega
nema? Ili te možda zaključava
u mrtvački sanduk?”
Nasmijala sam se.
“Nije mi to baš smiješno.”
“Smijem se samo zato što si blizu”, kazala sam mu.
“Ali bit će ovdje u subotu, tako da to nije bitno.”
“To znači da će se hraniti tamo u Forksu?”, upitao je Jacob ogorčeno.
“Ne.” Nisam dopustila da me njegov ton
iritira. Bila sam ljuta gotovo koliko i on.
“O. Pa, čuj, dođi onda sada ovamo”, rekao je, iznenada
gorljivo. “Nije još tako kasno. Ili da ja dođem do Charlieja?”
“Kad bih bar mogla. Nisam kod Charlieja”, kazala sam kiselo.
“U zarobljeništvu sam, recimo to tako.”
Šutio je dok mu je postajalo jasno što to znači, a onda je
zarežao.“Doći ćemo po tebe”, obećao mi je hladno,
automatski progovorivši u množini. Trnci su mi prošli hrptom, ali
odgovorila sam mu opuštenim, zafrkantskim tonom. “Ne dovodi me u
iskušenje. Mučili su me – Alice mi je lakirala nokte.”
“Ozbiljno ti govorim.”
“Nemoj. Samo se brinu da mi ništa ne bude.”
Opet je zarežao.
“Znam da je to blesavo, ali srce im je na mjestu.”
“Srce!”, zgrozio se.
“Žao mi je zbog subote”, ispričala sam se. “Moram u krpe” – na kauč, ispravila sam se u sebi – “ali brzo ću ti se opet javiti.”
“Sigurna si da će ti dopustiti?”, upitao me s gorkim prezirom.
“Nisam sasvim.” Uzdahnula sam. “’Noć, Jake.”
“Vidimo se.”
Alice se naglo našla uz mene, pružajući ruku po mobitel, ali već sam tipkala broj. Vidjela ga je.
“Ne bih rekla da je ponio mobitel”, rekla je.
“Ostavit ću mu poruku.”
Telefon je četiri puta zazvonio, a onda se začuo pisak. Nije bilo pozdravne poruke.
“Da znaš da si u gabuli”, polako sam kazala, naglašavajući svaku riječ. “U
golemoj gabuli. Ljutiti grizliji djelovat će ti pitomo u usporedbi s
onime što te čeka kod kuće.”
Zaklopila sam mobitel i vratila joj ga u ispruženu ruku. “Završila sam.”
Iscerila se. “Baš je zabavno biti otmičar.”
“Idem ja spavati”, dala sam im do znanja i krenula na kat. Alice mi se prikrpala.
“Alice”, uzdahnula sam. “Neću se iskrasti iz kuće. Ti bi znala da
to namjeravam, pa bi me ulovila ako se na to odvažim.”
“Samo sam ti mislila pokazati gdje su ti stvari”, nedužno je rekla.
Edwardova
soba bila je na suprotnom kraju hodnika na drugom katu, pa ju je bilo
tesko promasiti cak i kad sam slabije poznavala golemu kuću. Ali kad
sam upalila
svjetlo, zbunjeno sam zastala. Da nisam to ušla na pogrešna vrata?
Alice se zahihotala.
To je ista ona soba, smjesta sam shvatila; samo je namještaj drugačije
razmješten. Kauč je sad stajao uza sjeverni zid, a linija je bila
gurnuta pod goleme police s CD-ima – kako bi se napravilo mjesta za
divovski krevet koji je sada dominirao središnjim prostorom. Južna
staklena stijenka zrcalno je odražavala cijeli prizor, pa je sve
izgledalo još dvostruko gore.
Krevet je pristajao uz ostatak sobe.
Pokrivač je bio mutnozlatan, tek za nijansu svjetliji od zidova; okvir
je bio crn, izrađen od elegantno iskovanog željeza. Istančane metalne
ruže zavijale su se u viticama uz visoke stupove i tvorile isprepletenu
odrinu nad uzglavljem. Moja je pidžama bila uredno složena u dnu
kreveta, a kraj nje je stajao moj neseser.
“Što je sad sve ovo?”, zgranula sam se.
“Pa nisi valjda ozbiljno mislila da će te tjerati da spavaš na kauču, je li?”
Nešto sam nerazgovijetno promumljala dok sam oprezno prilazila
da dohvatim svoje stvari s kreveta.
“Ostavit ću te na miru”, nasmijala se Alice. “Vidimo se ujutro.”
Nakon
što sam oprala zube i obukla se, uzela sam mekani pernati jastuk s
golemog kreveta i odvukla zlatni pokrivač na kauč. Znala sam da se
blesavo ponašam, ali bilo me baš briga. Poršei kao mito i kraljevske
postelje u kućama gdje niko ne spava – to mi je bilo više nego
iritantno. Ugasila sam svjetla i sklupčala se na kauču, pitajući se
hoću li moći zaspati ovako srdita. U mraku, staklena stijenka više nije
bila crno zrcalo u kojemu se soba udvostručuje. Mjesečina je obasjavala
oblake koji su se vidjeli kroz prozor. Kad su mi se oči
prilagodile,
razabrala sam raspršeni sjaj što ističe vrhove krošanja i ljeska se s
vidljivog djelića rijeke. Promatrala sam tu srebrnkastu svjetlost,
čekajući da mi kapci postanu
teški. Začula sam blago kucanje na vratima.
“Što je sad, Alice?”, oštro sam prošaptala. Zauzela sam odbrambeni stav,
zamišljajući kako će posprdna biti kad vidi moju priručnu postelju.
“Ja sam”, tiho je rekla Rosalie, otvarajući vrata dovoljno da joj
srebrnkasti sjaj dotakne savršeno lice.
“Mogu li ući?”
Na vrh Go down
 
6. Svicarska
Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
Twilight Source Forum :: Pomrcina-
Idi na: