HomePortalGalleryKako koristiti ovaj Forum?TražiGrupe korisnikaRegistracijaLogin

Share | 
 

 7. Nesretan kraj

Go down 
AutorPoruka
Clair de Lune
Administrator
avatar

Ime: : Emira
Broj komentara : 9979
Reputacija : 26
Join date : 2010-03-18
Age : 32
Mjesto : Deep into the darkness where I hide. ˇˇ

KomentarNaslov komentara: 7. Nesretan kraj   Thu Mar 25, 2010 4:31 pm

~Rosalie je zastala na vratima. Na prelijepom joj se licu vidjelo oklijevanje.
“Naravno”, odgovorila sam joj glasom za oktavu višim od iznenađenja. “Daj, uđi slobodno.”
Uspravila
sam se na kauču i odmaknula u stranu da joj dadem prostora. Želudac mi
se nervozno stisnuo kad mi je jedina pripadnica obitelji Cullen kojoj
nisam bila draga tiho prišla i sjela na slobodno mjesto. Pokušala sam
dokučiti razlog njezinom posjetu, ali ništa mi u tom trenutku nije
padalo na pamet.
“Neće ti smetati ako malo popričamo?”, upitala me.
“Nisam te probudila, nadam se.” Na trenutak je pogledala krevet bez posteljine, a zatim kauč.
“Ne, bila sam budna. Jasno, možemo popričati.” Upitala sam se čuje li mi napetost u glasu jasno kao ja sama.
Tiho se nasmijala, što je zvučalo kao zbor zvonaca.
“Tako te rijetko ostavlja samu”, rekla je. “Mislila sam iskoristiti ovu priliku koliko god mogu.”
Što to želi reći, a što ne bi mogla kazati pred Edwardom? Ruke su mi stiskale i gužvale rub jorgana.
“Molim te, nemoj misliti da sam strahovito nametljiva”, rekla je Rosalie
blago, gotovo molećivo. Sklopila je ruke u krilu i gledala u njih dok
je govorila. “Sigurna sam da sam te već dovoljno puta dosad
povrijedila, i ne bih htjela da se to više ponovi.”
“Bez brige, Rosalie. Moji osjećaji su super. O čemu se radi?”
Opet se nasmijala, kao da joj je neobično neugodno.
“Pokušat ću ti objasniti zbog čega mislim da bi ti trebala ostati ljudska – zašto bih ja na tvome mjestu ostala ljudska.”
“O.”Nasmiješila se na zgranuti ton u mome glasu, a zatim uzdahnula.
“Je li ti Edward ikada rekao zašto sam ovakva?”, upitalaje. Polako sam kimnula glavom, naglo se uozbiljivši.
“Rekao je da si doživjela nešto slično kao i ja onaj put u Port Angelesu, samo što nije bilo nikoga da tebe spasi.”
Zadrhtala sam na tu uspomenu.
“I to je doista sve što ti je rekao?”, upitala me.
“Da”, rekla sam tupo, sva zbunjena. “Zar to nije sve?”
Pogledala me i osmjehnula se; osmijeh joj je bio opor i gorak – ali svejedno prelijep.
“Nije”, rekla je. “Nije to sve.”
Zagledala se kroz prozor, a ja sam pričekala. Činilo mi se da se nastoji primiriti.
“Bi li htjela čuti moju priču, Bella? Nema sretan svršetak – ali koja ga od
naših priča ima? Da smo doživjeli sretan svršetak, svi bismo sada
ležali ispod nadgrobnih ploča.”
Kimnula sam, premda me uplašio oštar prizvuk u njezinu glasu.
“Živjela sam u svijetu drugačijem od tvojega, Bella. Moj ljudski svijet bio je
mnogo jednostavniji. Bila je tisuću devetsto trideset treća. Bilo mi je
osamnaest godina, i bila sam lijepa. Život mi je bio savršen.”
Gledala je srebrne oblake kroz prozor, ali oči su joj bile negdje daleko.
“Roditelji su mi bili čista srednja klasa. Moj otac je imao stabilno namještenje u
banci, a sada shvaćam da je bio bahat zbog toga – smatrao je svoje
blagostanje nagradom za darovitost i marljivost, odbijajući priznati da
je pritom imao itekakve sreće. Sve sam tada primala zdravo
za gotovo; u mojoj kući je bilo kao da je velika ekonomska kriza tek
neugodna glasina. Jasno, viđala sam siromahe, ljude koji nisu bili te
sreće. Otac je u mene usadio mišljenje da su oni sami krivi za svoje
nevolje. Moja majka je imala dužnost brinuti se za kuću – kao i za mene
i dva mlađa brata – i to besprijekorno. Bilo je jasno da sam joj ja na
prvom mjestu, kao miljenica. Nije mi to tada bila posve jasno, ali
uvijek sam bila neodređeno svjesna toga da moji roditelji nisu
zadovoljni onime što imaju, sve i ako je to bilo više od onoga što
većina ima. Htjeli su još. Željeli su napredovati u društvu –
skorojevići, možda bi ih ti tako nazvala. Moja im je ljepota došla kao
dar. U njoj su vidjeli mnogo više potencijala nego ja. Bili su
nezadovoljni, ali ja nisam. Oduševljavalo me što sam ja ja, Rosalie
Hale. Laskalo mi je što me muške oči prate kamo god da pođem, još od
dvanaeste godine. Godili su mi zavidni uzdasi prijateljica kad bi mi
doticale kosu. Radovalo me što se majka ponosi mnome, a otac mi rado
kupuje lijepe haljine. Znala sam što želim od života, a nije mi se
činilo uopće mogućim da ne dobijem što želim. Htjela sam biti voljena,
obožavana. Htjela sam golemo vjenčanje u cvijeću, da me cijeli grad
gleda dok me otac vodi pod ruku prema oltaru, da im budem nešto
najljepše što su u životu vidjeli. Divljenje mi je bilo kao zrak,
Bella. Bila sam blesava i plitka, ali zadovoljna.” Osmjehnula se
vlastitoj ocjeni same sebe.
“Roditelji su tako utjecali na mene da
sam i ja htjela materijalne stvari u životu. Željela sam veliku,
elegantno namještenu kuću koju će mi neko drugi čistiti i suvremenu
kuhinju u kojoj će mi neko drugi kuhati. Kao što kažem, plitka. Mlada i
vrlo plitka. I nisam vidjela razlog da sve to i ne dobijem. Željela sam
i neke ozbiljnije stvari. Jednu naročito. Najbliža mi je prijateljica
bila djevojka po imenu Vera. Udala se mlada, već sa sedamnaest godina.
Pošla je za čovjeka kojega moji roditelji nikada ne bi ni uzeli u obzir
za mene – stolara. Nakon godinu dana rodila je sina, prekrasnog
dječačića s jamicama i kovrčavom crnom kosom. Tada sam prvi put u
cijelom životu prema nekome osjetila istinsku zavist.”
Nedokučivo me pogledala. “Bila su to druga vremena. Bila sam iste dobi kao i ti, ali
bila sam spremna za sve. Žudjela sam imati vlastito djetešce. Željela
sam vlastitu kuću i muža koji će me poljubiti kada dođe kući s posla –
kao što Vera ima. Samo, ja sam na umu imala
mnogo drugačiju kuću...” Bilo mi je teško zamisliti svijet koji je Rosalie poznavala.Njezina mi je priča zvučala prije kao bajka negolipovijest. Blago sam se šokirala shvativši da je to bilo vrlo
blisko svijetu koji je Edward doživio dok je bio čovjek, svijetu u
kojemu je on odrastao. Pitala sam se – dok je Rosalie neko vrijeme samo
šutjela – zbunjuje li moj svijet njega onoliko koliko Rosalijin
zbunjuje mene? Rosalie je uzdahnula, a kad je opet progovorila glas joj
je bio drugačiji, lišen čeznutljivosti.
“U Rochesteru je postojala
samo jedna kraljevska obitelj – obitelj King, da stvar bude bolja.
Royce King bio je vlasnik banke u kojoj je radio moj otac, kao i
praktički svih ostalih istinski unosnih tvrtki u mjestu. Tako me njegov
sin, Royce King Drugi” – usta su joj se
stisnula na to ime,
izgovorivši ga kroz zube – “prvi put vidio. Namjeravao je preuzeti
upravu u banci, pa je počeo nadzirati neke poslove. Dva dana nakon toga
moja majka je kao slučajno zaboravila ocu spakirati užinu za posao.
Sjećam se kako mi nikako nije bilo jasno zašto mi je naložila da obučem
haljinu od bijelog organdina i napravim pundžu samo zato da bih trknula
do banke.”
Rosalie se neveselo nasmijala.
“Nisam primijetila da
me Royce naročito gleda. Svi su me gledali. Ali te su večeri stigle
prve ruže. Svake večeri dok mi se udvarao slao mi je buket ruža. Soba
mi je uvijek bila prepuna ruža. Na koncu sam čak mirisala po ružama kad
bih izašla iz kuće. A Royce je bio i naočit. Imao je svjetliju kosu od
mene i svijetle plave oči. Kazao mi je da su moje oči poput ljubičica,
a onda su i one počele stizati zajedno s ružama. Mojim je roditeljima
bilo drago – blago rečeno. To je bilo sve što su u životu sanjali. A
Royce se i meni činio kao sve o čemu sam sanjala. Princ iz bajke uz
kojeg ću postati princeza. Sve što sam željela, a svejedno ne više nego
što sam očekivala. Zaručili smo se, a nisam ga ni dva puna mjeseca
znala. Nismo provodili mnogo vremena nasamo. Royce mi je kazao da ima
mnogo obaveza na poslu, a kad smo bili zajedno, volio je da nas drugi
gledaju, da vide mene pod njegovom rukom. I meni je to bilo drago. Sve
je vrvjelo, sva su mu vrata bila otvorena, svaki se crveni tepih
prostirao u znak dobrodošlice. Zaruke nisu dugo trajale. Izradili su se
planovi za izuzetno raskošnu svadbu. Trebala je biti sve što sam u
životu željela. Bila sam posve sretna. Kad bih posjećivala Veru, više
joj nisam zavidjela. Zamišljala sam svoju
plavokosu djecu u igri na golemim travnjacima imanja Kingovih, i žalila sam je.”
Rosalie je odjednom ušutjela i stisnula zube. To me prenulo iz njezine priče, i
shvatila sam da je užas blizu. Neće biti sretnog svršetka, kao što je
obećala. Upitala sam se ne nosi li ona zato toliko više gorčine u sebi
od ostalih – jer joj je sve što je željela bilo nadohvat ruke
kad joj se ljudski život prekinuo.
“Te sam večeri bila kod Vere”, prošaptala je Rosalie. Lice joj je bilo
glatko kao mramor, a i tako tvrdo. “Njezin mali Henry stvarno je bio
presladak, sav nasmijan, s jamicama na obraščićima – upravo je bio
naučio samostalno sjediti. Vera me ispratila do vrata dok sam odlazila,
s dječačićem u naručju i mužem kraj sebe, koji ju je držao oko struka.
Poljubio ju je u obraz dok je mislio da ih ne gledam. To me pogodilo.
Kad me Royce ljubio, to nije bilo baš tako – nekako nije bilo tako
slatko... Odagnala sam tu misao. Royce je bio moj princ. Jednoga dana,
bit ću kraljica.”
Bilo je teško odrediti na mjesečini, ali učinilo mi se da joj je koštano bijelo lice dodatno problijedjelo.
“Na ulicama je bilo mračno, svjetla su već gorjela. Nisam shvatila koliko
je kasno.” Počela je šaptati gotovo nečujno. “Bilo je i hladno. Vrlo
hladno za kraj aprila. Do vjenčanja je bilo još samo tjedan dana, a ja
sam se brinula zbog vremena dok sam žurila kući – jasno se
toga sjećam. Sjećam se svake pojedinosti te večeri. Čuvala sam tu uspomenu
tako uporno... u početku. Ni na što drugo nisam mislila. I tako se
sjećam toga, dok mi se toliko ugodnih uspomena potpuno izgubilo...”
Uzdahnula je, pa opet prošaptala. “Da, brinulo me vrijeme... Da ne moram seliti vjenčanje pod krov...
Bila sam nekoliko ulica od svoje kuće kad sam ih čula. Grupica muškaraca pod
ugašenom uličnom svjetiljkom. Razuzdano su se cerekali. Pijani. Bilo mi
je krivo što nisam pozvala oca da me otprati kući, ali put je bio tako
kratak, pa mi se činilo da nema smisla. A onda
me on pozvao po imenu.
‘Rose!’,viknuo je, a ostali su se glupavo nasmijali. Nisam dotad shvatila da su
pijanci vrlo elegantno odjeveni. Bio je to Royce s nekolicinom
prijatelja, sinova drugih bogataša.
‘Evo moje Rose!’, viknuo je
Royce, smijući se zajedno s njima, djelujući jednako glupavo. ‘Kasniš.
Živi smo se smrznuli, koliko te već dugo čekamo.’
Nikad ga prije
nisam vidjela da pije. Tek zdravicu, tu i tamo, na nekom prijemu. Kazao
mi je da ne voli šampanjac. Nisam tada shvatila da su mu draža mnogo
žešća pića.
Sa sobom je imao novog prijatelja – prijateljevog prijatelja,koji mu je došao u posjet iz Atlante.
‘Što sam ti rekao, Johne’, hvalisavo je kazao Royce, uhvatio me za mišku i
privukao bliže. ‘Zar nije ljepša od svih onih tvojih breskvica iz
Georgije?’
Taj John bio je tamnokos i preplanuo. Odmjerio me pogledom kao da sam marva na prodaju.
‘Teško je reći’, kazao je otegnuto. ‘Umotana je do grla.’
Prasnuli su u smijeh, Royce zajedno s ostalima. Odjednom, Royce mi je strgnuo
kaput s ramena – dobila sam ga na poklon od njega – tako da su mjedena
puceta odletjela. Rasula su se po cijeloj ulici.
‘Pokaži mu kako
izgledaš, Rose!’ Opet se nasmijao, a onda mi je strgnuo šešir s kose.
Ukosnice su mi iščupale kosu iz korijena, pa sam kriknula od boli. To
im se očito svidjelo – zvuk moje boli...”
Rosalie me odjednom
pogledala, kao da je zaboravila da sam tu. Bila sam sigurna da mi je
lice blijedo kao i njezino. Ako pak nije bilo zeleno.
“Neću te tjerati da slušaš ostatak”, tiho je rekla.
“Ostavili su me na kolniku i oteturali odande, smijući se i dalje. Mislili su da
sam mrtva. Zafrkavali su se s Royceom, govoreći mu da sada mora naći
novu nevjestu. A on se nasmijao i rekao da najprije mora naučiti biti
strpljiv. Čekala sam na ulici da umrem. Bilo je hladno, premda je bilo
toliko boli da sam se iznenadila što mi hladnoća smeta. Počeo je padati
snijeg, a ja sam se pitala zašto ne umirem. Nestrpljivo sam iščekivala
smrt, kraj sve te boli. Toliko je dugo to trajalo...
Tada me pronašao Carlisle. Došao je vidjeti što je bilo kad je nanjušio krv.
Sjećam se nejasno da mi je smetalo što se počeo baviti mnome, nastojao
da mi spasi život. Nikad mi
nisu bili dragi ni doktor Cullen, ni njegova žena i njezin brat – Edward se tako predstavljao u to vrijeme.Smetalo mi je što su svi ljepši od mene,
naročito muškarci. Ali nisu se kretali u društvu, pa sam ih vidjela tek
jedanput ili dvaput. Mislila sam da sam mrtva kad me digao s kolnika i
potrčao
sa mnom – zbog brzine – činilo mi se da letim. Sjećam se da sam se
užasavala što bol ne prestaje... Zatim sam se našla u osvijetljenoj
prostoriji, gdje je bilo toplo. Gubila sam se, što mi je bilo drago,
jer je bol jenjavala. Ali odjednom me nešto oštro stalo sjeći,
u vratu, u zapešćima, u gležnjevima. Vrisnula sam od šoka, misleći da me
on to doveo amo samo da me dalje muči. Onda me iznutra počela paliti
vatra, i prestala sam mariti za bilo što drugo. Preklinjala sam ga da
me ubije. Kad su se Esme i Edward vratili kući, i njih sam preklinjala
da me ubiju. Carlisle je sjedio uz mene. Držao me za ruku i govorio da
mu je strašno žao, obećavao mi da će to prestati. Sve mi je pričao, a
ja sam ga ponekad i slušala. Kazao mi je što je on, u što se pretvaram.
Nisam mu vjerovala. Ispričavao mi se pri svakom vrisku. Edwardu nije
bilo drago. Sjećam se da sam slušala kako raspravljaju o meni.
Povremeno sam prestajala vrištati. Nisam imala nikakve vajde od
vriskova.
‘Što ti je bilo na pameti, Carlisle?’, rekao je Edward.
‘Rosalie
Hale?’” Rosalie je savršeno oponašala Edwardov srditi ton. “Nije mi se
sviđalo kako izgovara moje ime, kao da sa mnom nešto nije u redu.
‘Nisam je mogao pustiti da umre’, tiho je rekao Carlisle.
‘Bilo mi je preteško – preužasno, prežalosno.’
‘Znam’,
rekao je Edward, a meni se učinilo da se ne slaže. To me razljutilo.
Tada nisam znala da je zaista mogao vidjeti tačno ono što je Carlisle
vidio.
‘Bila je to prevelika šteta. Nisam je mogao ostaviti’, ponovio je Carlisle šapatom.
‘Naravno da nisi’, složila se Esme.
‘Ljudi cijelo vrijeme umiru’, podsjetio ga je Edward tvrdo. ‘Samo, nije li ona
odviše prepoznatljiva? Kingovi će morati podići veliku potragu – makar
niko ne sumnja na pravoga zlotvora’, zarežao je.
Bilo mi je drago
čuti da oni znaju kako je Royce kriv. Nisam shvatila da sam pri kraju –
da postajem snažnija, pa se zato i mogu usredotočiti na to što oni
govore. Bol u jagodicama prstiju polako mi je jenjavala.
‘Što ćemo s njom?’, kazao je zgađeno Edward – ili je to barem meni tako zvučalo.
Carlisle je uzdahnuo. ‘To je do nje, naravno. Možda odluči krenuti vlastitim putem.’
Vjerovala
sam u to što mi je ispričao u dovoljnoj mjeri da me njegove riječi
prestrave. Znala sam da mi je život završio i da mi nema povratka. Bila
mi je nesnosna pomisao na to da ostanem sama... Bol je napokon minula,
a oni su mi ponovo objasnili što sam postala. Ovaj put sam im
povjerovala. Osjetila sam žeđ, svoju tvrdu kožu; vidjela sam svoje
jarkorumene oči.
Onako plitka, osjetila sam se bolje kad sam prvi
put vidjela svoj odraz u zrcalu. Usprkos očima, bila sam nešto
najljepše što sam ikada vidjela.” Kratko se nasmijala samoj sebi.
“Trebalo mi je neko vrijeme prije nego što sam počela kriviti ljepotu
za to što mi se dogodilo – prije nego što sam uvidjela njezino
prokletstvo. Prije nego što sam poželjela da sam bila... pa, ne ružna,
ali normalna. Kao Vera. Tako da se mogu udati za nekoga ko voli mene i
roditi krasnu dječicu. To sam istinski jedino i htjela cijelo to
vrijeme. Još uvijek mi se ne čini da sam tražila previše.”
Neko je vrijeme ostala udubljena u misli, a ja sam se upitala nije li opet
zaboravila da je uz mene. Ali onda mi se osmjehnula, odjednom dobivši
pobjedonosan izraz lica.
“Znaš, moja je prošlost gotovo jednako
čista kao i Carlisleova”, kazala mi je. “Bolja nego u Esme. Tisuću puta
bolja od Edwardove. Nikad nisam okusila ljudsku krv”, ponosno je
izjavila.
Shvatila je moj smeteni izraz lica kad sam se upitala zašto joj je prošlost gotovo jednako čista.
“Ubila sam petoricu ljudi, istina”, kazala mi je smireno.
“Ako bi ih se uopće moglo nazvati ljudima. Ali dobro sam pazila da im ne
prolijem krv – znala sam da joj neću moći odoljeti, a nisam htjela ni
tračka njih u sebi, shvaćaš.
Roycea sam ostavila za kraj. Nadala sam
se da će on čuti za smrt prijatelja i shvatiti, znati što ga čeka.
Nadala sam se da će mu strah pogoršati zadnje trenutke. Mislim da je
tako i bilo. Krio se u prostoriji bez prozora iza vrata debelih kao
bankovni trezor, s naoružanim stražarima pred ulazom, kad mi je došao
na red. Ups – sedam ubojstava”, ispravila se. “Zaboravila sam stražare.
Sredila sam ih za tili čas. Bila sam pretjerano teatralna. Malo
djetinjasto od mene, zaista. Na sebi sam imala vjenčanicu koju sam
ukrala za tu priliku. Vrisnuo je kad me ugledao. Puno je vrištao te
noći! Bilo mi je pametno što sam ga ostavila
za kraj – tako mi je bilo lakše obuzdavati se, izvesti to polako – ”
Odjednom je ušutjela i opet me pogledala. “Oprosti”, kazala je sažalnim tonom. “Plašim te, zar ne?”
“Bez brige”, slagala sam.
“Zanijela sam se.”
“Pusti.”
“Čudi me što ti Edward nije rekao više o tome.”
“On ne voli pričati tuđe priče – smatra da time iznevjerava povjerenje, jer
čuje mnogo više od onih dijelova koje mu povjeravaju riječima.”
Osmjehnula se i odmahnula glavom. “Vjerojatno bih mu trebala odavati veće priznanje. Zapravo je doista pošten, zar ne?”
“Ja bih rekla da je.”
“Vidim.”
Zatim je uzdahnula. “Nisam bila fer ni prema tebi, Bella. Je li ti
rekao zašto? Ili je to bila odviše povjerljiva stvar?”
“Rekao je da je to zato što sam ljudska. Rekao je da je tebi teže što neko izvana zna tajnu.”
Rosalie me prekinula pjevnim smijehom. “Sad me stvarno peče savjest. Pokazao se
mnogo, mnogo uviđavnijim prema meni nego što zaslužujem.” Djelovala je
toplije kad se smijala, kao da je promijenila odbrambeni stav koji
je prije uvijek držala preda mnom. “Kako taj dečko samo zna lagati.”
Opet se nasmijala.
“Lagao je?”, upitala sam je, odjednom oprezna.
“Pa,vjerojatno je to preteška riječ. Samo ti nije ispričao cijelu priču. To
što ti je rekao je istina, sada čak i više nego prije. Međutim, u ono
vrijeme...” Prekinula se, nervozno
zahihotavši. “Neugodno mi je. Znaš, isprva sam uglavnom bila ljubomorna, zato što je on htio tebe, a ne mene.”
Njezine su me riječi prožele strahom. Dok je sjedila tu, pod srebrnom
mjesečinom, bila je ljepša od bilo čega što sam mogla zamisliti. Nisam
se mogla nadmetati s Rosalie.
“Ali ti voliš Emmetta...”, promumljala sam.
Protresla je glavom, jer su joj moje riječi očito bile smiješne.
“Ne želim ja Edwarda tako, Bella. Nikada ni nisam – volim ga kao brata, ali ide mi na živce otkako sam ga prvi put čula.Samo, moraš shvatiti... bila sam tako naviknuta
da ljudi žele mene. A Edward nije imao ni najmanjeg interesa. To me
jedilo, čak vrijeđalo u početku. Ali nikad nije poželio nijednu, pa mi
to nije dugo smetalo. Čak i kad smo se upoznavali s Tanyjinim klanom u
Denaliju – sa svim tim vampiricama! – Edward ni tren nije iskazao ni
najmanje zanimanje. A onda je upoznao tebe.”
Zbunjeno me pogledala.
Slušala sam je tek s pola uha. Razmišljala sam o Edwardu i Tanyji i
svim tim vampiricama, a usne su mi se stisnule u tvrdu liniju.
“Ne kažem da ti nisi lijepa, Bella”, rekla je, pogrešno protumačivši moj
izraz. “Ali to je samo značilo da si mu ti bila privlačnija od mene. A
ja sam dovoljno tašta da me takve stvari pogode.”
“Ali rekla si ‘u početku’. Znači da te to više... ne smeta, zar ne? Hoću reći, i ti i ja
znamo da si ti najljepša osoba na svijetu.”
Nasmijala sam se što to moram reći – nešto tako očito.
Baš čudno da Rosalie treba tako uvjeravati. I Rosalie se nasmijala. “Hvala,
Bella. I, ne, više mi stvarno ne smeta. Edward je oduvijek bio pomalo
čudan.”
Opet se nasmijala.
“Ali svejedno ti nisam draga”, prošaptala sam.
Osmijeh joj je nestao s lica. “Oprosti mi zbog toga.”
Na trenutak smo samo šutjele, i nije mi se činilo da želi nastaviti.
“Bi li mi rekla zašto? Jesam li nešto učinila... ?” Ljuti li se ona to zbog
toga što sam dovela njezinu obitelj – njezinog Emmetta – u opasnost? I
to ne jedanput. James, a sada i Victoria...
“Ne, nisi ti ništa učinila”, promrmljala je. “Ne još.”
Smeteno sam se zagledala u nju.
“Zar ne shvaćaš, Bella?” Odjednom je zazvučala strasnije nego prije, čak i za vrijeme svoje nesretne priče.
“Ti već imaš sve. Cijeli je život pred tobom – sve što bih ja htjela. A ti
ćeš ga samo tako odbaciti. Zar ne shvaćaš da bih ja sve dala da budem
ti? Imaš izbor koji ja nisam imala, i a izabireš pogrešno!”
Ustuknula sam od žestine u njezinu licu. Shvatila sam da sam zinula, pa sam brzo
zatvorila usta. Uputila mi je dug pogled, a jarost u očima polako joj
je ugasnula. Naglo se postidjela.
“A bila sam tako sigurna da ću ti
to moći smireno reći.” Odmahnula je glavom, pomalo ošamućena tom
provalom emocija. “To mi samo teže pada sada nego nekada, kad je bila
riječ o pukoj taštini.”
Šutke se zagledala u Mjesec. Nisam se odmah usudila prekinuti njezinu udubljenost u misli.
“Bi li ti bilo draže da izaberem ostati ljudska?”
Okrenula se opet prema meni, a na usnama joj je zatitrao tračak osmijeha. “Možda.”
“Ipak, dobila si bar jedan sretan svršetak”, podsjetila sam je. “Dobila si Emmetta.”
“Dobila sam polovicu.” Široko se osmjehnula. “Znaš da sam spasila Emmetta od
medvjeda koji ga je napao, i odnijela ga kući, Carlisleu. Ali znaš li
zašto nisam dopustila da ga medvjed pojede?”
Odmahnula sam glavom.
“Sa svojim tamnim kovrčama... jamicama koje su se vidjele čak i kad mu se
lice izvijalo od boli... ta čudna nevinost, tako neprimjerena licu
odrasla muškarca... podsjetio me na Verinog malog Henryja. Nisam htjela
da izdahne – do te mjere da sam, premda sam mrzila ovaj život, bila
dovoljno sebična da zamolim Carlislea da mi ga promijeni. Imala sam
više sreće nego što sam zaslužila. Emmett je sve što bih bila tražila
da sam se znala dovoljno dobro da znam što trebam tražiti. On je upravo
onakva osoba kakva treba ovakvoj kakva sam ja. A, za divno čudo, i ja
njemu trebam. Taj dio je ispao bolji nego što sam se mogla nadati. Ali
nikad nas neće biti više nego dvoje. A ja nikad neću sjediti na trijemu
uz njega sijedoga, dok nas okružuju unuci.”
Sada se milo osmjehnula.
“Tebi to zvuči vrlo čudno, zar ne? U nekim pogledima mnogo si zrelija
od mene u osamnaestoj. Ali u drugima... o koječemu vjerojatno nikad
nisi ozbiljno razmislila. Premlada si da bi znala što ćeš htjeti za
deset, petnaest godina – i premlada da
se svega toga odrekneš naprečac. Ne srljaj u nešto nepromjenjivo, Bella.” Potapšala me po glavi, ali ne onako pokroviteljski.
Uzdahnula sam.
“Samo malo razmisli o tome. Nakon što to jednom učiniš, više nema natrag.
Esme se snašla s nama kao nadomjestkom... a Alice se ne sjeća ničega
ljudskog, pa joj to ne može nedostajati... Ipak, ti ćeš se sjećati.
Veliko je to odricanje.”
Ali još i veći dobitak, odgovorila sam joj u sebi. “Hvala, Rosalie. Lijepo je shvatiti... bolje te upoznati.”
“Ispričavam se što sam bila takvo čudovište.” Iscerila se. “Nastojat ću se ubuduće ljepše ponašati.”
Iscerila sam se i ja njoj.
Nismo još bile prijateljice, ali bila sam prilično sigurna da me neće zasvagda toliko mrziti.
“Pustit ću te sada da spavaš.” Rosalie je bacila pogled prema krevetu, i usne
su joj zatitrale. “Znam da ti je grozno što te ovako zarobio, ali ne
budi prestroga prema njemu kada se vrati.Voli te više nego što znaš. Užasava se kad ne može biti s tobom.” Nečujno je ustala i prišla
vratima poput utvare. “Laku noć, Bella”, šapnula mi je i zatvorila ih za sobom.
“Laku noć, Rosalie”, promrmljala sam sekundu prekasno.
Dugo mi je trebalo da zaspim nakon toga. Kad sam napokon zaspala, imala sam
noćnu moru. Puzala sam tamnim, hladnim kamenim pločama nepoznate ulice,
pod snijegom koji lagano pada, i ostavljala za sobom razmazani trag
krvi. Sjenoviti anđeo u dugoj bijeloj haljini kivnim je očima promatrao
kako se odmičem. Sutra ujutro Alice me odvezla u školu, dok sam
nadureno zurila kroz vjetrobran. Osjećala sam nedostatak sna, od čega
sam se samo još više srdila zbog svog zatočeništva.
“Večeras idemo u Olympiju ili tako negdje”, obećala mi je. “To će baš biti fora, zar ne?”
“A da me radije samo zaključaš u podrum”, predložila sam joj, “i zaboraviš šećernu glazuru?”
Alice se namrštila. “Tražit će da mu vratim porše.
Uopće mi ne ide. Ti bi se tu trebala veseliti.”
“Nisi ti kriva”, promrsila sam. Nevjerojatno, čak me zapekla savjest. “Vidimo se za vrijeme ručka.”
Odvukla sam se na engleski. Bez Edwarda, dan će mi zajamčeno biti nesnosan.
Durila sam se tokom cijelog prvog sata, posve svjesna da me taj stav
nikamo ne vodi.
Kad je zvonilo, ustala sam bez naročite volje. Mike se našao na vratima i otvorio mi ih da prođem.
“Edward planinari ovaj vikend?”, susretljivo me upitao kad smo izašli na kišicu.
“Aha.”
“Hoćeš da nešto radimo večeras?”
Odakle mu snaga da se još uvijek nada?
“Ne mogu. Imam pidžama-parti”, progunđala sam.
Čudno me pogledao, procjenjujući mi raspoloženje.
“Kod koga – ”
Mikeovo je pitanje naglo prekinuo glasni, prodorni urlik s parkirališta iza
nas. Svi na pločniku okrenuli su se i blenuli u nevjerici kad je bučni
crni motocikl zacvilio gumama i stao uz rub betona, ne gaseći se.
Jacob mi je užurbano mahnuo.
“Brže, Bella!”, viknuo je preko rike motora.
Ostala sam ukipljena na trenutak prije nego što sam shvatila.
Brzo sam pogledala u Mikea. Znala sam da su samo sekunde u pitanju.
Dokle je Alice spremna otići da me spriječi u javnosti?
“Jako mi je pozlilo i otišla sam kući, okej?”, rekla sam Mikeu, glasa iznenada punog uzbuđenja.
“Pa dobro”, promrsio je.
Dala sam Mikeu brzu pusu u obraz. “Hvala, Mike.
Dužna sam ti!”, doviknula sam u trku.
Jacob je dodao gas, cereći se. Sjela sam iza njega i čvrsto ga obujmila rukama oko struka.
Opazila sam Alice, skamenjenu na rubu kantine, očiju jarkih od srdžbe, usana
zadignutih nad zube. Načas sam je molećivo pogledala.
Zatim smo tako jurnuli asfaltom da mi se želudac izgubio negdje otraga.
“Drži se”, viknuo mi je Jacob.
Sakrila sam lice iza njegovih leđa kad je pojurio autocestom. Znala sam da će
usporiti kad stignemo do granice Quileutea. Moram samo izdržati donde.
U sebi sam se istinski molila da Alice ne pođe za nama, a ni da me
Charlie slučajno ne opazi... Bilo je očito kad smo stigli do sigurne
zone. Motor je usporio, a Jacob se ispravio u sjedalu i zaurlao od
smijeha.
Otvorila sam oči.
“Uspjeli smo”, viknuo je. “Nije bilo loše spašavanje iz zatvora, a?”
“Dobro si se sjetio, Jake.”
“Palo mi je na pamet da si rekla kako vidovita pijavica ne može predvidjeti
moje postupke. Drago mi je da se ti nisi ovoga sjetila – ona ti onda ne
bi dopustila da dođeš u školu.”
“Zato nisam ni razmišljala o tome.”
Nasmijao se, likujući. “Što bi htjela da danas radimo?”
“Što god hoćeš!”, nasmijala sam se i ja. Bilo mi je predivno naći se na slobodi...
Na vrh Go down
 
7. Nesretan kraj
Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
Twilight Source Forum :: Pomrcina-
Idi na: