HomePortalGalleryKako koristiti ovaj Forum?TražiGrupe korisnikaRegistracijaLogin

Share | 
 

 9. Meta .

Go down 
AutorPoruka
Clair de Lune
Administrator
avatar

Ime: : Emira
Broj komentara : 9979
Reputacija : 26
Join date : 2010-03-18
Age : 32
Mjesto : Deep into the darkness where I hide. ˇˇ

KomentarNaslov komentara: 9. Meta .   Thu Mar 25, 2010 4:36 pm

~Alice me ujutro odvezla kući, u skladu s
dogovorom o navodnom pidžama-partiju. Neće proći dugo prije nego što se
pojavi Edward, na službenom povratku s “planinarenja”.
Sva ta varanja polako su me iscrpljivala. Ovaj dio ljudskog života nimalo mi neće nedostajati.
Charlie
je virnuo kroz prednji prozor kad je čuo kako sam zalupila vratima
auta. Mahnuo je Alice, a onda mi je otišao otvoriti vrata.
“Jesi li se lijepo provela?”, upitao me Charlie.
“Jasno, bilo je super. Vrlo... djevojački.”
Unijela sam svoje stvari, bacila ih sve u dno stubišta i odlutala u kuhinju da nešto pregrizem.
“Imaš poruku”, doviknuo mi je Charlie.
Na radnoj plohi stajao je blok za telefonske poruke, upadljivo oslonjen o lonac.
Zvao te Jacob, napisao je Charlie.
Kaže da nije ozbiljno mislio i da mu je žao. Htio bi da ga nazoveš. Budi čovjek, pa mu pruži priliku. Zvučao je uzrujano.
Složila sam grimasu. Charlie nije inače imao običaj unositi komentare u poruke upućene meni.
Jacob se slobodno mogao i dalje uzrujavati. Nisam htjela razgovarati s njim.
Koliko znam, s one strane baš nemaju običaj dopuštati pozive. Ako bi
više volio da sam mrtva, bolje neka se navikne na tišinu.
Izgubila sam tek. Okrenula sam se na peti i otišla pospremiti stvari.
“Nećeš nazvati Jacoba?”, upitao me Charlie. Oslonjen na zid u boravku, gledao me kako uzimam torbu.
“Ne.”
Krenula sam na kat.
“To baš nije lijepo ponašanje, Bella”, rekao je. “Praštanje je božanska vrlina.”
“Gledaj svoja posla”, promrsila sam u bradu, tako tiho da me nije mogao čuti.
Znala
sam da se rublje gomila, pa sam odložila pastu za zube, bacila prljavu
odjeću u košaru i otišla skinuti posteljinu s Charliejevog kreveta.
Bacila sam je na hrpu u vrhu stubišta i otišla po svoju.
Zastala sam kraj kreveta i nakrivila glavu.
Gdje
mi je jastuk? Okrenula sam se, pregledavajući sobu. Nema jastuka.
Opazila sam da mi je soba neobično uredna. Nije li mi debela siva
majica visila sa stupića u dnu kreveta? A kladila bih se da je iza
stolice za ljuljanje bio par prljavih čarapa, kao i crvena bluza koju
sam probala prekjučer ujutro i zaključila da je odviše elegantna za
školu, pa sam je prebacila preko naslona za ruke... Opet sam se
okrenula. Košara za rublje nije mi bila prazna, ali ni prepuna, kao što
sam očekivala.
Zar je Charlie oprao rublje? To bi bilo tako atipično. “Tata, jesi li punio mašinu za veš?”, viknula sam kroz vrata.
“Ovaj, ne”, doviknuo mi je, zvučeći kao da ga grize savjest. “Jesam li trebao?”
“Ne, mogu ja. Jesi li tražio nešto u mojoj sobi?”
“Ne. Zašto?”
“Ne mogu naći... jednu košulju...”
“Nisam ulazio.”
A
onda sam se sjetila da je Alice došla ovamo po moju pidžamu. Nisam
primijetila da je posudila i moj jastuk – vjerojatno zato što sam
izbjegavala krevet. Izgleda da je usput i pospremila stvari.
Zarumenjela sam se zbog svoje aljkavosti.
Ali ona crvena košulja nije zapravo bila prljava, pa sam je otišla izvaditi iz košare.
Očekivala
sam da ću je zateći pri vrhu, ali tamo je nije bilo. Prekopala sam
cijelu hrpu i svejedno je nisam našla. Znala sam da vjerojatno postajem
paranoična, ali imala sam dojam da još neka stvar nedostaje, ili možda
čak i više od jedne stvari. Tu više nije bilo dovoljno robe ni da se
napuni mašina za veš dopola.
Strgnula sam posteljinu s kreveta i
otišla do sobice za rublje, uzevši usput i Charliejevu. Mašina za veš
je bila prazna. Pogledala sam i u sušilicu, napola očekujući da je
zateknem punu čistog rublja, koje je Alice oprala.
Ništa. Namrštila sam se, posve smetena.
“Jesi li našla to što tražiš?”, doviknuo je Charlie.
“Nisam još.”
Vratila sam se na kat i pogledala ispod svog kreveta.
Ništa osim grudica prašine. Počela sam kopati po plakaru.
Možda sam vratila crvenu bluzu na vješalicu i zaboravila na to.
Odustala sam kad se začulo zvono na vratima. To će biti Edward.
“Vrata”, obavijestio me Charlie s kauča kad sam protrčala kraj njega.
“Ne napreži se, tata.”
Otvorila
sam vrata širom, nasmiješena od uha do uha.Edwardove zlaćane oči bile
su razrogačene, nosnice raširene, usne zadignute nad zube.
“Edwarde?” Glas mi je bio oštar od šoka kad sam uzgledala kakav izraz ima. “Što – ?”
Stavio mi je prst na usne. “Daj mi dvije sekunde”, prošaptao je. “Ne mrdaj.”
Ukočila sam se na pragu, a on je... nestao. Krenuo je tako brzo da ga Charlie zacijelo nije ni opazio.
Prije
nego što sam se dovoljno pribrala da nabrojim do dva, vratio se.
Obgrlio me oko struka i brzo odvukao prema kuhinji. Zvjerao je pogledom
po prostoriji, držeći me uz svoje tijelo kao da me od nečega štiti.
Bacila sam pogled prema Charlieju na kauču, ali on nas je svojski
nastojao ignorirati.
“Neko je bio tu”, promrmljao mi je u uho nakon
što me odvukao u dno kuhinje. Glas mu je bio napet; bilo mi ga je teško
čuti od rondanja mašine za veš.
“Kunem ti se da nijedan vukodlak – ”, zaustila sam.
“Ne neko od njih”, brzo mi je upao u riječ, odmahujući glavom. “Neko od nas.”
U glasu mu se jasno čulo da pritom ne misli na člana svoje obitelji.
Osjetila sam kako mi krv nestaje iz lica.
“Victoria?”, zagrcnula sam se.
“Nije mi poznat taj miris.”
“Neko od Voltura”, pretpostavila sam.
“Vjerojatno.”
“Kada?”
“Zato
mislim da su to morali biti oni – nedavno, rano jutros, dok je Charlie
spavao. A ko god da je to bio, nije ga ni pipnuo, tako da je sigurno
imao neki drugi cilj.”
“Tražio je mene.”
Nije mi odgovorio. Tijelo mu je bilo skamenjeno poput kipa.
“Kakvo je to tu siktanje?”, sumnjičavo je upitao Charlie, naišavši iza ugla s praznom zdjelom kokica.
Osjetila
sam da sam sva pozelenjela. Vampir je bio u kući i tražio me dok je
Charlie spavao. Panika me svladala, ispriječila mi se u grlu. Nisam mu
mogla odgovoriti, samo sam ga užasnuto gledala.
Charliejev se izraz promijenio. Naglo se iscerio. “Ako se vas dvoje svađate... pa, ne dajte se smetati.”
Cereći se i dalje, stavio je zdjelu u sudoper i išetao iz kuhinje.
“Idemo”, rekao je Edward tihim, čvrstim glasom.
“Ali Charlie!” Strah mi je stiskao grudi, otežavajući mi disanje.
Premišljao se na trenutak, a onda mu se mobitel našao u ruci.
“Emmette”, promrmljao je. Počeo je govoriti tako brzo da nisam ništa razumjela. Bio je gotov za pola minute.
Počeo me vući prema vratima.
“Emmett i Jasper stižu”, šapnuo mi je, osjetivši da se opirem. “Pročešljat će šume. Charlie je siguran.”
Tada
sam mu pustila da me odvuče, sva smetena od panike. Charlie me zlurado
pogledao u prestrašene oči, a onda se odjednom zunio. Edward me izvukao
iz kuće prije nego što je Charlie stigao išta reći.“Kamo idemo?”, nisam mogla prestati šaptati, čak i nakon što smo se našli u autu.
“Idemo razgovarati s Alice”, kazao mi je, normalnom jačinom glasa, ali sumornim tonom.
“Misliš da je možda nešto vidjela?”
Stisnutim je očima gledao u cestu. “Možda.”
Čekali
su nas, uzbunjeni Edwardovim pozivom. Bilo mi je kao da ulazim u muzej:
svi su stajali nepomično kao kipovi, u različitim pozama uzrujanosti.
“Što
se dogodilo?”, oštro je upitao Edward čim smo ušli u kuću. Zgranula sam
se vidjevši ga kako pogledom strijelja Alice, ljutito stišćući šake.
Alice je imala čvrsto prekrižene ruke. Pomaknula je samo usne. “Pojma nemam. Ništa nisam vidjela.”
“Kako je to moguće?”, prosiktao je.
“Edwarde”, tiho sam ga prekorila. Nije mi bilo drago što tako razgovara s Alice.
Carlisle ga je prekinuo smirujućim tonom. “Nije to egzaktna znanost, Edwarde.”
“Bio je u njezinoj sobi, Alice. Mogao je još uvijek biti tamo – čekati da se vrati.”
“Bila bih to vidjela.”
Edward je zdvojno raširio ruke. “Ma je li? Sigurna si?”
Alice
mu je hladno odgovorila. “Već za tebe motrim odluke Voltura, motrim
hoće li se Victoria vratiti, motrim svaki Bellin korak. Hoćeš dodati
još nekoga? Moram li samo motriti Charlieja, ili još i Bellinu sobu, i
kuću, pa i cijelu ulicu? Edwarde, budem li pokušavala previše, stvari
će mi početi promicati.”
“Izgleda da je to već tako”, brecnuo se Edward.
“Ni trenutka joj nije prijetila opasnost. Nije se imalo što vidjeti.”
“Ako motriš Italiju, zašto ih nisi vidjela kako šalju – "
“Ne bih rekla da su to oni”, ustrajala je Alice. “Vidjela bih to.”
“Ko bi drugi ostavio Charlieja na životu?”
Stresla sam se.
“Ne znam”, rekla je Alice.
“Jako korisno.”
“Prekini, Edwarde”, prošaptala sam.
Okomio
se na mene, još zajapuren od bijesa, čvrsto stisnutih zuba. Ošinuo me
načas pogledom, a onda je odjednom ispustio dah. Oči su mu se raširile,
a čeljust opustila.
“U pravu si, Bella. Ispričavam se.” Pogledao je Alice.
“Oprosti mi, Alice. Ne bih se trebao iskaljivati na tebi.
Nemam opravdanja.”
“Shvaćam te ja”, smirila ga je Alice. “Nisam ni ja sretna zbog toga.”
Edward je duboko udahnuo. “Okej, promotrimo to logično. Koje su mogućnosti?”
Svi
kao da su se otopili u isti mah. Alice se opustila i oslonila na
poleđinu kauča. Carlisle je polako krenuo prema njoj, duboko zamišljen.
Esme je sjela na kauč ispred Alice i sklupčala noge pod sobom. Samo je
Rosalie ostala nepokretna, okrenuta nam leđima, gledajući kroz stakleni
zid.
Edward me povukao na kauč, pa sam sjela uz Esme, koja se pomaknula da me obgrli. Uhvatila me čvrsto za šaku, objema rukama.
“Victoria?”, upitao je Carlisle.
Edward je odmahnuo glavom. “Ne. Nisam prepoznao miris. Možda su ga poslali Volturi, nekoga koga još nisam susreo...”
Alice je odmahnula glavom. “Aro još nije ni od koga zatražio da je potraži. Vidjet ću to. Očekujem to.”
Edward je naglo podigao glavu. “Ti očekuješ službenu zapovijed.”
“Misliš da neko postupa na svoju ruku? Zašto?”
“Na Caiusov nagovor”, predložio je Edward, a lice mu se opet ukrutilo.
“Ili Janin...”, rekla je Alice. “Oboje imaju načina da pošalju nepoznato lice...”
Edward se namrgodio. “Kao i poriva.”
“Samo,
to nema smisla”, rekla je Esme. “Ako je taj neko želio pričekati Bellu,
Alice bi to bila vidjela. On – ili ona – nije imao namjeru nauditi
Belli. A ni Charlieju, kad smo već kod toga.”
Trgnula sam se na spomen svoga oca.
“Bit će sve u redu, Bella”, šapnula mi je Esme i pogladila me po kosi.
“Ali čemu to onda?”, zamišljeno je kazao Carlisle.
“Provjera da vide jesam li još ljudska?”, pretpostavila sam.
“Moguće”, rekao je Carlisle.
Rosalie
je glasno izdahnula, tako da sam je čak i ja čula. Opustila se, a sad
joj je lice bilo okrenuto prema kuhinji, u iščekivanju. Edward je, s
druge strane, izgledao obeshrabreno.
Emmett je nahrupio na kuhinjska vrata, s Jasperom za petama.
“Davno
je otišao, satima davno”, objavio je razočarano Emmett. “Put je išao na
istok, pa na jug, a onda je nestao na pokrajnjoj cestici. Čekao ga je
auto.”
“Baš šteta”, promrsio je Edward. “Da je otišao na zapad... pa, bilo bi lijepo da bude bar nekakve koristi od onih pasa.”
Lecnula sam se, a Esme mi je protrljala rame.
Jasper
je pogledao Carlislea. “Nijedan od nas nije ga prepoznao. Ali, evo.”
Pružio mu je nešto zeleno i zgužvano. Carlisle je uzeo to od njega i
prinio ga svome licu. Dok je primao taj predmet, opazila sam da se radi
o slomljenom listu paprati. “Možda prepoznaš miris.”
“Ne”, rekao je Carlisle. “Nije mi poznat. Ne pripada nikome na koga sam dosad naišao.”
“Moguće
je da pogrešno gledamo na to. Možda je to samo slučajnost...”, započela
je Esme, ali prekinula se kad je vidjela nevjericu na licima svih
ostalih. “Ne želim reći da je slučajnost to što je neznanac tek tako
nasumce odlučio posjetiti Bellinu kuću. Želim samo kazati da je neko
možda bio samo radoznao. Naš je miris posvuda oko nje. Da se on nije
upitao što nas to onamo privlači?”
“Zašto onda nije samo došao amo? Ako je bio radoznao?”, otpovrnuo joj je Emmett.
“Ti
bi to učinio”, rekla je Esme, privrženo mu se osmjehnuvši. “Ostali nisu
uvijek tako izravni. Naša je obitelj brojna – on ili ona možda se boji.
Ali Charlie nije nastradao. Nije nužno riječ o neprijatelju.”
Samo
radoznao. Kao što su James i Victoria bili radoznali, u početku?
Zadrhtala sam kad sam se sjetila Victorije, premda su oni djelovali
sigurni u jedno – da to nije bila ona. Ne ovaj put. Ona će se držati
stalnog obrasca svoje opsjednutosti. Ovo je samo neko drugi,
neko nepoznat.Polako sam shvaćala da vampiri sudjeluju u ovome
svijetu mnogo više nego što sam nekada mislila. Koliko puta prosječni
čovjek u životu naiđe na njih, a da ni ne zna? Koliko pogibija, u
neznanju pripisanih zločinu i nesrećama, zapravo potječe od njihove
žeđi? Kolika će gužva vladati u ovom novom svijetu kad mu se napokon
priključim?
Srsi su mi prošli hrptom od te neznane budućnosti.
Cullenovi
su razmišljali o Esminim riječima s različitim izrazima lica. Jasno sam
vidjela da Edward ne prihvaća njezinu teoriju, a da bi Carlisle vrlo
rado htio.
Alice je napućila usne. “Ne bih rekla. Bilo je predobro
tempirano... Posjetitelj je dobro pripazio da ne stupi ni sa kim u
doticaj. Gotovo kao da je znao, ili znala, da ću vidjeti...”
“Mogao je imati drugih razloga da ne stupi u doticaj”, podsjetila ju je Esme.
“Zar
je zaista bitno ko je to bio?”, upitala sam. “Sama slučajnost da je
neko doista tražio mene... nije li to dovoljan razlog? Ne bismo smjeli
čekati maturu.”
“Ne, Bella”, brzo je rekao Edward. “Nije to tako loše. Kad bi stvarno bila u opasnosti, znali bismo.”
“Sjeti se Charlieja”, podsjetio me Carlisle. “Sjeti se kako bi ga pogodilo kad bi naprasno nestala.”
“Pa
i mislim na Charlieja! On me i brine! Što da je moj mali gost sinoć
slučajno bio žedan? Dokle god sam blizu Charlieja, i on će biti meta.
Da mu se bilo što dogodi, ja bih jedina bila kriva!”
“Teško, Bella”,
rekla je Esme, opet me potapšavši po kosi. “A Charlieju se neće ništa
dogoditi. Jednostavno ćemo morati biti još oprezniji.”
“Još oprezniji?”, ponovila sam u nevjerici.
“Sve će biti u redu, Bella”, obećala mi je Alice; Edward mi je čvršće stisnuo ruku.
A
dok sam gledala sva njihova prelijepa lica jedno za drugim, bilo mi je
jasno da ih ništa što bih mogla reći neće natjerati da se predomisle.
Vožnja kući protekla je u tišini. Bila sam frustrirana.
Protiv svoje volje, još uvijek sam bila ljudska.
“Ni
sekunde nećeš biti sama”, obećao mi je Edward dok me vozio Charlieju.
“Neko će uvijek biti kraj tebe. Emmett, Alice, Jasper...”
Uzdahnula sam. “To nema smisla. Od silne dosade će me morati sami ubiti, čisto da prekrate vrijeme.”
Edward me kiselo pogledao. “Strašno smiješno, Bella.”
Charlie
je bio dobre volje kad smo se vratili. Primijetio je da između Edwarda
i mene vlada napetost, i netačno ju je protumačio. Gledao me kako mu
slažem večeru i mudro se smješkao. Edward se nakratko ispričao, valjda
da pregleda teren, ali Charlie je pričekao da se vrati prije nego što
će mi kazati poruke.
“Opet te zvao Jacob”, rekao je Charlie čim se
Edward našao u sobi. Nastojala sam izgledati potpuno suzdržano kad sam
stavila tanjur pred njega.
“Ma je li?”
Charlie se namrštio. “Što si tako prgava, Bella. Zvučao je stvarno potišteno.”
“Jacob ti plaća da mu budeš glasnogovornik, ili to radiš volonterski?”
Charlie je nejasno gunđao sve dok mu hrana nije prekinula nemušto prigovaranje.
Premda to nije shvatio, pronašao mi je slabu tačku.
Život mi je u ovom trenutku bio vrlo sličan kockanju – hoće li se pri idućem bacanju poklopiti jedinice?
Što
ako mi se doista nešto dogodi? Činilo mi se da bi bilo više nego prgavo
pustiti da Jacoba grize savjest zbog onoga što je rekao.
Ali nisam
htjela razgovarati s njim dok je Charlie u blizini, da moram paziti na
svaku riječ kako mi nešto ne bi promaknulo. Dok sam razmišljala o tome,
postala sam ljubomorna na Jacobov i Billyjev odnos. Kako je samo lako
kad nemaš tajni pred osobom s kojom živiš.
Zato ću pričekati do
jutra. Najvjerojatnije noćas neću skončati, napokon, a neće biti štete
ako ga savjest bude grizla još dvanaest sati. Možda će mu to čak i
koristiti.
Kad je Edward službeno otišao za večeras, upitala sam se ko to vani, na pljusku, pazi na Charlieja i mene.
Bilo
mi je grozno žao Alice ili onoga ko već ima tu zadaću, ali to me u isti
mah tješilo. Morala sam priznati da je lijepo znati da nisam sama. A
Edward se vratio u rekordnom vremenu.
Opet mi je pjevao dok nisam zaspala, a ja – čak i nesvjesno svjesna da je uz mene – nisam imala more.
Charlie
je ujutro otišao na pecanje s pomoćnikom Markom prije nego što sam
ustala. Odlučila sam iskoristiti to odsustvo roditeljskog nadzora za
jedan božanski čin.
“Riješit ću Jacoba muke”, upozorila sam Edwarda nakon što sam doručkovala.
“Znao sam da ćeš mu oprostiti”, rekao mi je vedro.
“Zamjeranje nije jedan od tvojih mnogih darova.”
Zakolutala sam očima, ali bilo mi je drago. Imala sam dojam da je Edward stvarno prešao preko tog svog protivljenja vukodlacima.
Pogledala
sam na sat tek nakon što sam okrenula broj. Bilo je malo rano za
zvanje, pa sam se bojala da ne probudim Billyja i Jakea, ali neko se
javio prije drugog zvona, pa očito nije bio daleko od telefona.
“Molim?”, rekao je sneni glas.
“Jacobe?”
“Bella!”,
uskliknuo je. “O, Bella, tako mi je žao!” Jezik mu se zaplitao dok se
žurio reći sve što želi. “Kunem ti se da to nisam ozbiljno mislio. Samo
sam bio glup.
Razljutio sam se – ali to nije isprika. U životu nisam
rekao ništa gluplje, i žao mi je. Ne ljuti se na mene, molim te? Molim
te. Doživotni rob ti je na dohvat ruke – samo mi prvo oprosti.”
“Ne ljutim se. Oprošteno ti je.”
“Hvala”, usrdno je prodahtao. “Ne mogu vjerovati koji sam kreten bio.”
“Bez brige – već sam navikla.”
Nasmijao se, ushićen od olakšanja. “Dođi do mene”, lijepo me zamolio. “Htio bih se iskupiti.”
Namrštila sam se. “Kako?”“Kako god želiš. Skakanjem sa stijena”, predložio je, opet se nasmijavši.
“Ma eto bistrog prijedloga.”
“Bit ćeš sigurna uz mene”, obećao mi je. “Što god poželjela učiniti.”
Bacila sam pogled prema Edwardu. Lice mu je bilo vrlo smireno, ali znala sam da nije pravi trenutak.
“Nemojmo baš odmah.”
“Nisam naročito drag njemu, zar ne?”, Jacob je zvučao postiđeno, a ne ogorčeno, barem ovaj put.
“Nije u tome problem. Postoji... pa, postoji drugi problem, malčice veći od bezobraznog vukodlaka-tinejdžera...”
Nastojala sam to izreći kao da se šalim, ali nisam ga preveslala.
“Što je bilo?”, zabrinuto me upitao.
“Eh.” Nisam bila sigurna što bih mu smjela reći.
Edward je ispružio ruku prema slušalici. Pažljivo sam mu pogledala lice. Činilo mi se dovoljno mirno.
“Bella?”, upitao me Jacob.
Edward je uzdahnuo i primaknuo ruku bliže.
“Nećeš se ljutiti ako ti dadem Edwarda?”, plaho sam upitala Jacoba. “Htio bi razgovarati s tobom.”
Uslijedila je duga stanka.
“Okej”, napokon je pristao Jacob. “Ovo bi trebalo biti zanimljivo.”
Predala sam slušalicu Edwardu; nadala sam se da razabire upozorenje u mojim očima.
“Zdravo, Jacobe”, rekao je Edward, savršeno pristojno.
Uslijedila je tišina. Ugrizla sam se za usnu, nastojeći pretpostaviti Jacobov odgovor.
“Neko je bio tu – meni nepoznat miris”, pojasnio je Edward. “Je li tvoj čopor naišao na bilo što novo?”
Opet stanka, dok je Edward zamišljeno kimao glavom, nimalo iznenađen.
“Evo u čemu je stvar, Jacobe. Neću ispuštati Bellu iz vida dok ovo ne riješim. Nije to ništa osobno – ”
Jacob
ga je tada prekinuo, a ja sam čula kako mu glas zuji iz slušalice.
Nisam znala što govori, ali bilo je napetije nego prije. Neuspješno sam
nastojala razabrati riječi.
“Možda si u pravu – ”, zaustio je Edward, ali Jacob je nastavio svoje. Bar nijedan nije zvučao ljutito.
“Zanimljiv prijedlog. Potpuno smo spremni pregovarati iznova. Ako je Sam voljan.”
Jacob je sada govorio tiše. Počela sam gristi nokat na palcu, nastojeći pročitati Edwardov izraz.
“Hvala”, odgovorio je Edward.
Zatim je Jacob rekao nešto od čega je iznenađenje preletjelo Edwardovim licem.
“Zapravo, mislio sam otići sâm”, odgovorio je Edward na nenadano pitanje. “A nju ostaviti s ostalima.”
Jacobov se glas povisio, a meni je zvučalo kao da ga pokušava uvjeriti u nešto.
“Pokušat ću to objektivno razmotriti”, obećao mu je Edward. “Najobjektivnije što mogu.”
Stanka je ovaj put bila kraća.
“To
ti uopće nije loš prijedlog. Kada? ...Ne, to je u redu. Ionako bih
volio dobiti priliku da osobno slijedim trag. Deset minuta... Svakako”,
rekao je Edward. Pružio mi je slušalicu. “Bella?”
Polako sam je uzela, sva zbunjena.
“Što vam je sad to bilo?”, upitala sam Jacoba kivno.
Znala sam da se ponašam djetinjasto, ali isključili su me iz razgovora.
“Primirje,
mislim. Hej, učini mi jednu uslugu”, predložio je Jacob. “Pokušaj
uvjeriti svog krvopiju da ti je najsigurnije biti – pogotovo dok njega
nema –u rezervatu.
Mi se lako možemo pobrinuti za sve.”
“U to ga ti pokušavaš uvjeriti?”
“Da. Ima to smisla. A i Charlieju bi vjerojatno bilo bolje da je tu. Što češće može.”
“Povjeri
to Billyju”, složila sam se. Bilo mi je grozno što stavljam Charlieja u
domet snajpera koji kao da je neprestano uperen ravno u mene. “Što još?”
“Samo
preuređujemo neke međe, ne bi li ulovili svakoga ko se previše približi
Forksu. Nisam siguran da će Sam na to pristati, ali dok on to ne
prihvati, ja ću držati situaciju na oku.”
“Kako to misliš, ‘držati situaciju na oku’?”
“Mislim, ako ugledaš vuka koji ti trči oko kuće, ne pucaj u njega.”
“Naravno da neću. Samo... radije se ne moj izlagati nikakvom riziku.”
Frknuo je. “Ne pričaj gluposti. Znam se ja brinuti za sebe.”
Uzdahnula sam.
“Također
sam ga pokušao uvjeriti da ti dopusti da nas posjetiš. Pun je
predrasuda, pa mu nemoj dati da ti tupi o sigurnosti. Zna on jednako
kao i ja da ćeš ti tu biti na sigurnom.”
“Imat ću to na umu.”
“Vidimo se uskoro”, rekao je Jacob.
“Dolaziš amo?”
“Aha. Uzet ću miris tvoga posjetitelja, da ga možemo pratiti ako se vrati.”
“Jake, stvarno ne bih voljela da vi krenete pratiti – ”
“Daj, molim te, Bella”, upao mi je u riječ. Jacob se nasmijao, a onda je spustio slušalicu.
Na vrh Go down
 
9. Meta .
Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
Twilight Source Forum :: Pomrcina-
Idi na: