HomePortalGalleryKako koristiti ovaj Forum?TražiGrupe korisnikaRegistracijaLogin

Share | 
 

 24. Iznenadna odluka

Go down 
AutorPoruka
Clair de Lune
Administrator
avatar

Ime: : Emira
Broj komentara : 9979
Reputacija : 26
Join date : 2010-03-18
Age : 32
Mjesto : Deep into the darkness where I hide. ˇˇ

KomentarNaslov komentara: 24. Iznenadna odluka   Thu Mar 25, 2010 5:42 pm

~Ležala sam licem nadolje preko vreće za spavanje,
čekajući da me pravda sustigne. Možda me lavina živu zatrpa tu gdje
jesam. Da me bar. Nikad više nisam htjela vidjeti svoje lice u zrcalu.
Nije bilo zvuka koji bi me upozorio. Iz vedra neba,
Edwardova hladna ruka pomilovala me po zamršenoj kosi.
Zadrhtala sam od njegovog dodira, znajući da sam kriva.
“Jesi li dobro?”, zabrinuto mi je šapnuo.
“Nisam. Hoću umrijeti.”
“To se nikad neće dogoditi. Neću to dopustiti.”
Prostenjala sam, a onda prošaptala: “Možda se predomisliš.”
“Gdje je Jacob?”
“Otišao se boriti”, promrmljala sam u pod.
Jacob
je sav radostan otišao iz našeg malog logora – s vedrim “odmah se
vraćam” – punim trkom prema čistini, već podrhtavajući, spreman za
promjenu u svoje drugo obličje. Sada je već cijeli čopor sve znao. Seth
Clearwater, koji je hodao pred šatorom, bio je svjedok moje sramote.
Edward je dugo šutio. “O”, napokon je rekao.
Zvučao
je tako da sam se pobojala da mi lavina neće stići na vrijeme. Virnula
sam prema njemu i, nego što, bio je zaokupljen slušanjem novosti od
kojih mi je smrt bila draža. Opet sam zarila lice u pod.
Zapanjila sam se kad se Edward nevoljko počeo cerekati.
“A
ja mislio da se ja prljavo borim”, rekao je, preko volje mu se diveći.
“Naspram njega, izgledam kao svetac zaštitnik etike.” Pomilovao mi je
otkriveni dio obraza.
“Ne ljutim se na tebe, ljubavi. Jacob je
lukaviji nego što sam mu dosad bio voljan priznati. Ipak, bilo bi mi
draže da ga nisi zamolila.”
“Edwarde”, šapnula sam u grubi najlon. “Ja... ja... ja sam – ”
“Psst”,
utišao me, nježno mi prelazeći prstima preko obraza. “Nisam to tako
mislio. Samo hoću reći da bi te ionako poljubio – čak i da nisi pala na
to – pa sad nemam izgovora da mu razbijem njušku. A da znaš da bi mi to
baš prijalo.”
“Da nisam pala na to?”, promrmljala sam gotovo nerazgovjetno.
“Bella, zar si zaista povjerovala da je tako plemenit?
Da bi slavno skončao samo da meni raščisti put?”
Polako
sam podigla glavu i pogledala ga u strpljive oči. Lice mu je imalo blag
izraz; pogled mu je bio pun razumijevanja, umjesto gađenja koje sam
zaslužila da vidim.
“Da, povjerovala sam u to”, promrsila sam i
pogledala u stranu. Ali nisam se ljutila na Jacoba zato što me
nasamario. U tijelu mi nije bilo mjesta ni za što osim mržnje koju sam
osjećala prema sebi.
Edward se opet tiho nasmijao. “Tako loše lažeš da ćeš povjerovati svakome ko iole zna što radi.”
“Zašto nisi ljut na mene?”, šapnula sam. “Zašto me ne mrziš? Ili još nisi uspio čuti cijelu priču?”
“Mislim
da sam dobio prilično isrcpan pogled”, rekao je lakim i opuštenim
tonom. “Jacob stvara žive predodžbe. Žalim njegov čopor gotovo koliko i
sebe. Sirotog Setha već je obuzimala mučnina. Ali Sam sada tjera Jacoba
da se usredotoči.”
Zažmirila sam i protresla glavu u agoniji. Oštra najlonska vlakna na podu šatora zagrebala su mi lice.
“Ti si samo čovjek”, prišapnuo mi je i opet me pomilovao po glavi.
“To je najjadnija obrana koju sam u životu čula.”
“Ali
ti jesi čovjek, Bella. A i on je, ma koliko ja možda želio da nije
tako... Ima rupa u tvom životu koje ja ne mogu ispuniti. I to shvaćam.”
“Ali to nije istina. Zbog toga sam tako užasna. Nema nikakvih rupa.”
“Voliš ga”, blago je prošaptao.
Svaka stanica moga tijela izgarala je od želje da to poreknem.
“Tebe volim više”, rekla sam. Nisam mogla bolje.
“Da,
i to znam. Ali... kad sam te ostavio, Bella, krvarila si. Jacob je bio
taj koji ti je zašio rane. To je moralo ostaviti traga – i na tebi i na
njemu. Ne znam mogu li se takvi šavovi sami od sebe rastopiti. Ne mogu
kriviti nijedno od vas dvoje zbog onoga što sam ja sâm prouzročio.
Možda uspijem zaslužiti oprost, ali to mi ne dopušta da izbjegnema
posljedice.”
“Trebala sam znati da ćeš nekako uspjeti svaliti krivnju na sebe. Prekini, molim te. Ne mogu to trpjeti.”
“Što bi voljela da ti kažem?”
“Htjela
bih da me izvrijeđaš kako god znaš i umiješ, na svakom jeziku koji
znaš. Htjela bih da mi kažeš da sam ti se zgadila i da me ostavljaš, da
te mogu kumiti i preklinjati na koljenima da ostaneš.”
“Žao mi je.” Uzdahnuo je. “To ne mogu.”
“Barem prekini nastojati da me razvedriš. Pusti me da patim. Zaslužila sam.”
“Ne”, promrmljao je.
Polako sam kimnula. “Imaš pravo. Samo ti imaj previše razumijevanja. Tako je vjerojatno još gore.”
Ušutio je, a ja sam osjetila promjenu u atmosferi, neku novu neizvjesnost.
“Samo što nije”, ustanovila sam.
“Da, još samo nekoliko minuta. Taman dovoljno da ti kažem još jedno...”
Pričekala
sam. Napokon se oglasio šapatom. “Ja mogu biti plemenit, Bella. Neću te
tjerati da izabereš između nas. Samo budi sretna, i imaj koji god dio
mene želiš, ili me uopće nemaj, ako ti je tako lakše. Ne daj da bilo
kakav osjećaj dužnosti koji gajiš prema meni utječe na tvoju odluku.”
Rukama sam se odigla s poda u klečeći položaj.
“Prekini
više, vrag da te nosi!”, viknula sam na njega. Zgranuto me pogledao.
“Ne – nisi shvatila. Ne pokušavam te tek razvedriti, Bella, stvarno to
mislim.”
“Znam ja to”, prostenjala sam. “A što je s uzvraćanjem? Ma pusti više plemenito žrtvovanje! Bori se!”
“Kako?”, upitao me, a u očima mu se ukazala pradavna tuga.
Uspentrala sam mu se u krilo i čvrsto ga zagrlila.
“Briga me što je tu hladno. Briga me što ti sada smrdim kao pas. Natjeraj me da zaboravim kako sam grozna.
Natjeraj me da zaboravim njega. Natjeraj me da zaboravim kako se zovem. Uzvrati mu!”
Nisam
htjela pričekati da odluči – ili da dobije priliku kazati mi da ga ne
zanima okrutna, bezvjerna neman poput mene. Pritisnula sam se o njega i
prionula usta na njegove snježno hladne usne.
“Oprezno, ljubavi”, promrmljao je kroz moj srdačni poljubac.
“Ne”, zarežala sam.
Blago mi je odmaknuo lice za pedalj. “Ne moraš mi ništa dokazivati.”
“Ne
pokušavam ti nešto dokazati. Rekao si da mogu imati koji god dio tebe
hoću. Hoću ovaj dio. Hoću svaki dio.” Uhvatila sam ga oko vrata i
pokušala mu dosegnuti usne. Zabacio je glavu da mi uzvrati poljubac,
ali hladna su mu usta oklijevala, pa me obuzela još jača
nestrpljivost. Tijelo mi je otkrivalo namjere, raskrinkavajući me. Njegove su me ruke neizbježno krenule obuzdati.
“Možda sada nije baš najbolji trenutak za to”, predložio mi je. Nije mi se sviđalo koliko je miran.
“Zašto ne?”, progunđala sam. Nema se smisla natezati ako će biti racionalan; spustila sam ruke.
“Kao prvo, zato što je zaista hladno.” Uzeo je vreću za spavanje s poda i ogrnuo me njome kao dekom.
“Nije tačno”, rekla sam. “Kao prvo, zato što si ti bizarno moralan za jednog vampira.”
Zahihotao se. “U redu, to ti priznajem. Hladnoća je drugo. A treće... pa, ti doista bazdiš, ljubavi.”
Namreškao je nos.
Uzdahnula sam.
“Kao
četvrto”, prišapnuo mi je, spustivši lice sasvim do mog uha. “Pokušat
ćemo, Bella. Ispunit ću obećanje koje sam ti dao. Ali mnogo bi mi draže
bilo da to ne bude samo reakcija na Jacoba Blacka.”
Zgrčila sam se i zarila lice u njegovo rame.
“I kao peto...”
“Stvarno dug popis”, promrsila sam.
Nasmijao se. “Da, ali jesi li htjela poslušati borbu ili ne?”
Kad je to izgovorio, Seth je resko zatulio pred šatorom.
Tijelo
mi se ukočilo od tog zvuka. Nisam shvatila da mi se desna šaka čvrsto
stisnula, zarivajući nokte u povijeni dlan, sve dok mi je Edward nije
uhvatio i nježno
mi izravnao prste.
“Bit će dobro, Bella”, obećao
mi je. “Vještina, upućenost i iznenađenje na našoj su strani. Sve će
vrlo brzo proći. Kad ne bih istinski vjerovao u to, sada bih bio dolje
– a tebe bih ovdje privezao lancem za drvo, ili nešto u tom stilu.”
“Alice je tako mala”, jauknula sam.
Zahihotao se. “To bi možda bio problem... kad bi je iko ikako mogao uloviti.”
Seth je počeo cviliti.
“Što je bilo?”, zabrinuto sam upitala.
“Samo
se ljuti što je primoran biti tu s nama. Zna da ga je čopor udaljio od
bitke zbog njegove vlastite sigurnosti. Izgara od želje da im se
pridruži.”
Namrštila sam se i pogledala u Sethovom smjeru.
“Novorođeni
su stigli na kraj traga – išlo je kao po loju, Jasper je genij – i
nanjušili one na čistini, pa se sada dijele u dvije skupine, kao što je
Alice i rekla”, prošaptao je Edward, pogleda uprtog u daljinu. “Sam nas
vodi unaokolo da postavimo zasjedu.” Tako se posvetio
onome što sluša da je počeo govoriti u množini kojom se služio cijeli čopor.
Odjednom je spustio pogled prema meni. “Diši, Bella.”
S mukom sam ga
pokušala poslušati. Čula sam kako Seth teško dašće odmah s druge strane
šatora, pa sam pokušala zadržati svoja pluća u istom smirenom ritmu, da
me kisik ne omami.
“Prva skupina je na čistini. Čujemo borbu.”
Zubi su mi se čvrsto stisnuli.
Kratko se nasmijao. “Čujemo Emmetta – ovo ga veseli.”
Natjerala sam se da opet udahnem u Sethovom ritmu.
“Druga skupina se priprema – nisu obazrivi, još nas nisu uspjeli čuti.”
Edward je zarežao.
“Što?”, kazala sam bez daha.
“Spominju
te.” Zaškrgutao je zubima. “Naloženo im je da se pobrinu da ne
pobjegneš... Dobar potez, Leah! Mmm, prilično je brza”, pohvalno je
promrmljao. “Jedan je novorođeni osjetio naš miris, a Leah ga je
oborila prije nego što se stigao i okrenuti. Sam joj pomaže da ga
dokrajči. Paul i Jacob sredili su još jednoga, ali ostali se sada
brane. Pojma nemaju što ih je to snašlo. Obje strane fingiraju... Ne,
pustite da Sam vodi. Ne srljajte”, promrsio
je. “Razdvojite ih – ne dajte da jedan drugome štite leđa.” Seth je zacvilio.
“To
je bolje, tjerajte ih prema čistini”, pohvalio ih je Edward. Tijelo mu
se nesvjesno pomicalo dok ih je promatrao, napinjući se za kretnje koje
bi sâm pritom izvodio. Još me držao za ruku; ispreplela sam naše prste.
Barem nije bio tamo dolje.
Iznenadan nestanak zvuka bio mi je jedino upozorenje.
Duboko hučanje Sethova disanja prekinulo se, što sam opazila, jer sam disala u njegovu ritmu.
I ja sam prestala disati – strah mi je ukočio čak i pluća kad sam shvatila da se Edward ledeno ukipio.
O, ne. Ne. Ne.
Koga smo izgubili? Njihovog ili našeg? Mojeg, samo mojeg. Koji je moj gubitak?
Tako
brzo da nisam uspjela shvatiti kako se to zbilo, našla sam se na
nogama, a šator se oko mene rušio u dronjcima. Je li nam to Edward
proparao izlaz? Zašto? Zatreptala sam ošamućeno od jarkog svjetla.
Vidjela sam samo Setha, odmah do nas, lica tek na pedalj
od
Edwardova. Jednu nemjerljivo kratku sekundu samo su apsolutno pozorno
gledali jedan u drugoga. Sunce se lomilo s Edwardove kože tako da su
iskrice plesale po Sethovu krznu.
A onda je Edward žurno prošaptao: “Pođi, Seth!”
Golemi se vuk okrenuo u suprotnom smjeru i nestao u šumskoj tmini.
Jesu
li prošle pune dvije sekunde? Činile su se kao sati. Obuzimala me
mučnina od stravične spoznaje da je na čistini nešto prošlo grozno
krivo. Zaustila sam da naredim Edwardu da me odvede onamo, iz ovih
stopa.
Trebao im je, a i ja sam im trebala. Moram li krvariti daih spasim, krvarit ću. Poginut ću ako treba, kao treća supruga.
Nemam
srebrni bodež u ruci, ali naći ću načina – Prije nego što sam uspjela
izgovoriti prvi slog, osjetila sam kao da letim kroz zrak. Ali
Edwardove me ruke ni na trenutak nisu pustile – samo me premjestio,
tako brzo da mi se učinilo da bočno padam.
Priljubio me leđima o glatku liticu. Edward je stao pred mene u stav koji sam smjesta prepoznala.
Olakšanje me oblilo u istom trenutku kad mi je želudac propao kroz tabane.
Sve sam pogrešno shvatila.
Olakšanje – ništa nije pošlo krivo na čistini.
Užas – kriza je ovdje.
Edward
je zauzeo obrambeni položaj – u polučučnju, blago ispruženih ruku –
koji sam prepoznala s bolnom sigurnošću. Stijena iza mojih leđa mogla
je isto tako biti prastari cigleni zid u onoj talijanskoj uličici gdje
se onaj put postavio između mene i ratnika Voltura u tamnim ogrtačima Nešto je išlo na nas.
“Ko?”, prošaptala sam.
Izrekao je riječi
kroz zube, režanjem, glasnije nego što sam očekivala. Preglasno. To je
značilo da više nema vremena za skrivanje. Našli smo se u zamci, pa sad
nije bilo bitno ko će čuti njegov odgovor.
“Victoria”, rekao je, procijedivši ime kao psovku.
“Nije
sama. Naišla je na moj miris dok je išla gledati novorođene – nikad se
nije namjeravala boriti uz njih. Donijela je naprasnu odluku da me
potraži, pretpostavivši da ćeš ti biti uz mene. Imala je pravo. Imala
si pravo. Oduvijek se tu radilo o Victoriji.”
Bila je dovoljno blizu da joj on čuje misli.
Opet
olakšanje. Da to stižu Volturi, oboje bismo stradali. Ali stiže
Victoria, pa ne moramo stradati oboje. Edward bi mogao preživjeti.
Dobar je borac, dobar kao Jasper. Ako ona
ne dovede mnogo ostalih sa
sobom, mogao bi se probiti do svoje obitelji. Edward je brži od svih.
Mogao bi se izvući. Bilo mi je tako drago da je otjerao Setha. Naravno,
Seth nije mogao nikamo otići po pomoć. Victoria je savršeno tempirala
svoju odluku. Ali barem je Seth sada dospio na sigurno; na spomen
njegova imena, pred očima mi se ne bi našao golemi vuk boje pijeska –
već samo krakati petnaestogodišnjak.
Edward se premjestio – tek
mrvicu, ali usmjerio mi je pogled. Zagledala sam se u mrkli mrak šume.
Bilo mi je kao da mi noćne more izlaze u susret da me pozdrave.
Dvoje vampira polako su se iskrali na livadicu gdje smo se ulogorili, pozorno promatrajući, ništa ne propuštajući.
Svjetlucali su kao dijamanti na suncu.
Jedva
sam mogla gledati u plavokosog dečka – da, bio je samo dečko, premda
mišićav i visok, možda mojih godina kad se promijenio. Bile su mi
nesnosne njegove oči, intenzivnije crvene od svih koje sam dotad
vidjela.
Iako je bio najbliži Edwardu, pa tako i najneposrednija prijetnja, nisam ga mogla gledati.
Jer nekoliko koraka bočno i nekoliko koraka iza njega, u mene je buljila Victoria.
Kosa
joj je imala jarkije narančastu boju nego što sam se sjećala; bila je
sličnija plamenu. Tu nije bilo vjetra, ali činilo mi se kao da vatra
oko njezina lica pomalo podrhtava, kao da je živa.
Oči su joj bile
crne od žeđi. Nije se smješkala, kao u svakoj mojoj mori – usne su joj
bile čvrsto stisnute. Bilo je nečeg upadljivo mačkastog u njezinom
napetom držanju, kao u lavice koja čeka priliku da skoči. Nemirnim je,
mahnitim očima prelazila s Edwarda na mene, ali nikad ga ne bi
promotrila dulje od pola sekunde. Nije mogla odvojiti pogled s mog
lica, baš kao ni ja s njezinog.
Pomama je zračila iz nje, gotovo vidljiva u zraku.
Osjećala
sam žudnju, sveprožimajuću strast koja ju drži u šaci. Gotovo kao da
joj i sama mogu čuti misli, znala sam što joj je na umu.
Bila je
tako blizu onoga što želi – žarište cjelokupnog njezinog postojanja u
već više od godinu dana sad joj je bilo tako blizu.
Moja smrt.
Plan
joj je bio u isti mah i očit i praktičan. Veliki plavokosi dečko napast
će Edwarda. Čim u dovoljnoj mjeri uspije zaokupiti Edwarda, Victoria će
me dokrajčiti.
Bit će brzo – jer ona tu nema vremena za poigravanje
– ali bit će i temeljito. Tu neće biti oporavka. Tu ni vampirski otrov
neće biti od koristi.
Morat će mi zaustaviti srce. Možda će mi zariti šaku u prsa i zdrobiti ga. Nešto u tom stilu.
Srce mi je grozničavo, glasno tuklo, kao da je želi jasnije navesti na cilj.
Nemjerljivo
daleko, skroz s drugog kraja crne šume, vučije je zavijanje odjeknulo
mirnim zrakom. Bez Setha uz nas, nije bilo načina da razaberem značenje
tog zvuka.
Plavokosi dečko pogledao je Victoriju krajičkom oka, čekajući njezinu zapovijed.
Bio
je mlad u mnogo pogleda. Intenzivni grimiz njegovih šarenica otkrivao
mi je da je tek nedavno postao vampir. Bit će snažan, ali nevješt.
Edward će mu se znati oduprijeti. Edward će preživjeti.
Victoria je mahnula bradom prema Edwardu, bez riječi naređujući dečku da krene.
“Riley”, rekao je Edward tihim, molećivim glasom.
Plavokosi se dečko ukočio i zgranuto ga pogledao.
“Ona
ti laže, Riley”, kazao mu je Edward. “Slušaj me. Laže ti, baš kao što
je lagala ostalima koji sada pogibaju na čistini. I sâm znaš da im je
lagala, da si im zbog nje i ti lagao, da im ni ti ni ona niste ni
mislili priteći u pomoć. Zar ti je onda tako teško povjerovati da je i
tebi lagala?”
Rileyjevo se lice posve zbunilo.Edward se premjestio pedalj-dva u stranu, a Riley mu je automatski parirao vlastitim premještanjem.
“Ona
te ne voli, Riley.” Edwardov blagi glas bio je zamaman, gotovo
hipnotičan. “Nikada i nije. Voljela je jednoga koji se zvao James, a ti
joj nisi više od pijuna.”
Kad je izgovorio Jamesovo ime, Victoria je naglo iskezila zube. Oči su joj ostale uprte u moje.
Riley je mahnito bacio pogled prema njoj.
“Riley?”, rekao je Edward.
Riley se automatski ponovno okrenuo prema Edwardu.
“Ona
zna da ću te ubiti, Riley. Želi da stradaš, kako se više ne bi morala
pretvarati. Da – vidio si to, zar ne? Razabro si joj oklijevanje u
očima, naslutio dvoličnost u obećanjima. Imao si pravo. Nikada te nije
željela. Svaki poljubac, svaki dodir bio je lažan.”
Edward se opet pokrenuo, prišavši pedalj-dva dečku, udaljivši se pedalj-dva od mene.
Victoria
je uprla pogled u razmak između nas. Trebat će joj manje od sekunde da
me ubije – samo ako joj se ukaže najsitnija mogućnost da to uspješno
izvede.
Riley se premjestio, ovaj put sporije.
“Ne moraš stradati”, obećao mu je Edward, gledajući ga u oči. “Može se živjeti i drugačije nego što ti je pokazala.
Nije sve u lažima i krvi, Riley. Možeš otići iz ovih stopa. Ne moraš njezine laži platiti glavom.”
Edward
se odmaknuo prema naprijed i u stranu, odmaknuvši se za puni korak od
mene. Riley je skrenuo predaleko, ovaj put se preračunavši. Victoria se
prignula, podigavši se na prste.
“Posljednja prilika, Riley”, šapnuo je Edward.
Riley je očajnički pogledao u Victoriju, tražeći odgovore.
“On
ti laže, Riley”, rekla je Victoria, a ja sam zgranuto zinula kad sam
joj čula glas. “Kazala sam ti kakve mentalne varke oni izvode. Znaš da
volim samo tebe.”
Glas joj nije bio onakvo snažno, divlje, mačje
režanje kakvo bih spojila s njezinim licem i držanjem. Bio je blag, bio
je visok – zvonak sopran, kao u male bebe.
Glas kakav pristaje uz plave kovrče i ružičaste žvakaće.
Nije mi imao smisla kao nešto što bi doprlo kroz te iskežene, svjetlucave zube.
Riley je napeo vilicu i isprsio se. Oči su mu se ispraznile – u njima više nije bilo ni zbunjenosti ni nedoumice.
Nije više uopće bilo misli. Napeo se za napad.
Učinilo
mi se da se Victoria sva trese, koliko je zgrčena bila. Prsti su joj
bili spremne kandže; samo su čekali da se Edward odmakne još samo za
centimetar od mene.
Režanje nije doprlo ni od jednog od njih.
Mamutska, smećkasta prilika doletjela je nasred livade i oborila Rileyja na tlo.
“Ne!”, kriknula je Victoria tim svojim dječijim glasom, reskim od nevjerice.
Metar
i pol preda mnom, golemi je vuk stao drapati i trgati plavokosog
vampira pod sobom. Nešto bijelo i tvrdo odletjelo je u stijenu pod
mojim nogama. Zgroženo sam odskočila.
Victoria nije uputila ni
pogled dečku kojemu je upravo izjavila ljubav. Oči su joj i dalje bile
uprte u mene, pune tako bjesomučnog razočaranja da je izgledala bezumno.
“Ne”, opet je rekla, kroz zube, kad je Edward krenuo prema njoj, zagrađujući joj pristup meni.
Riley se opet našao na nogama, izobličen i unezvjeren, ali uspio je žestoko nogom opaliti Setha u rame.
Čula
sam krckanje kosti. Seth je ustuknuo i počeo kružiti, šepajući. Riley
je spremno ispružio ruke, iako mi se činilo da mu nedostaje dio jedne
šake...
Samo nekoliko metara dalje od te borbe, Edward i Victoria su plesali.
Nisu
baš kružili, jer joj Edward nije dopuštao da se postavi bliže meni.
Klizila je unatraške, mičući se lijevodesno ne bi li pronašla rupu u
njegovoj obrani. On je okretno slijedio rad njezinih nogu, uhodeći je
savršeno usredotočeno. Pokretao se djelić sekunde prije nje, čitajući
joj namjere iz misli.
Seth se bacio na Rileyja s boka i nešto se
rastrgalo s groznim, pištavim struganjem. Još jedan teški bijeli komad
odletio je u šumu i muklo pao. Riley je urliknuo od srdžbe, a Seth je
odskočio – nevjerojatno okretno za svoju veličinu – kad je Riley
unakaženom rukom zamahnuo prema njemu.
Victoria je sada promicala
kroz debla na suprotnoj strani livadice. Bila je rastrgana: noge su je
vukle na sigurno, dok su joj oči žudjele za mnom, kao da sam magnet
koji je privlači. Vidjela sam kako se žarka želja za ubijanjem nadmeće
s njezinim nagonom za preživljavanje.
To je opazio i Edward.
“Ne idi, Victoria”, šapnuo je, onako hipnotički kao prije. “Više ti se nikad neće pružiti ovakva prilika.”
Pokazala je zube i prosiktala na njega, ali nikako se nije uspijevala više odmaknuti od mene.
“Uvijek
možeš pobjeći”, mrmorio je Edward. “Ima za to vremena koliko hoćeš. To
ti radiš, zar ne? Zato si i trebala Jamesu. Korisno, ako ti je do
smrtonosnih igrica.
Partnerica s nepogrešivim instinktom za bijeg.
Nije te trebao ostaviti – dobro bi mu bile došle tvoje vještine kad smo
ga sustigli u Phoenixu.”
Režanje joj se otelo s usana.
“Samo,
nikad mu nisi bila više od toga. Glupo je trošiti toliko energije da se
osveti nekoga ko ti je bio manje privržen nego lovac svome konju. Nikad
mu nisi bila više od korisnog pomagača. Znam ja to.”
Edward se osmjehnuo u stranu i potapšao prstom po sljepoočnici.
Kriknuvši
iz stisnuta grla, Victoria je opet izletjela iz šume i izvela fintu u
stranu. Edward je odgovorio na to, i ples je iznova započeo.
U tom
trenutku, Riley je uspio udariti Setha u sapi, i potmuli je ciktaj
dopro iz Sethova grla. Seth je uzmaknuo, a ramena su mu drhtala kao da
pokušava otresti bol.Molim te, došlo mi je da zamolim Rileyja, ali
nisam mogla pronaći mišiće koji bi mi otvorili usta, koji bi mi
istjerali zrak iz pluća. Molim te, on je još dijete! Zašto Seth nije pobjegao? Zašto sada ne bježi?
Riley
se ponovno počeo primicati Sethu, potiskujući ga prema litici pokraj
mene. Victoria se odjednom zainteresirala za sudbinu svojeg partnera.
Opazila sam je kako krajičkom oka mjerka razmak između Rileyja i mene.
Seth je škljocnuo zubima prema Rileyju, tjerajući
ga na uzmak, a Victoria je prosiktala.
Seth više nije šepao. U kruženju je dospio sasvim blizu Edwardu; repom je dotaknuo Edwardova leđa, a Victoria je iskolačila oči.
“Ne,
neće se okrenuti protiv mene”, odgovorio je Edward na pitanje u
Victorijinoj glavi. Iskoristio je njezinu nepažnju da joj se prikrade.
“Dala si nam zajedničkog neprijatelja. Dovela si nas u savez.”
Stisnula je zube, nastojeći se posvetiti isključivo Edwardu.
“Pogledaj
malo bolje, Victoria”, prošaptao je, parajući joj niti usredotočenosti.
“Je li on doista tako sličan onoj nemani koju je James slijedio preko
cijeloga Sibira?”
Blenula je, a onda stala mahnito zvjerati u
Edwarda, pa u Setha, pa u mene, pa opet i opet. “Nije isti?”, zarežala
je tim svojim sopranom djevojčice. “Nemoguće!”
“Ništa nije
nemoguće”, promrmljao je Edward baršunasto mekim glasom i primaknuo joj
se još za koji centimetar. “Osim onoga što ti želiš. Nikad je nećeš ni
taknuti.”
Odmahnula je glavom brzim trzajima, opirući se njegovom
ometanju, i pokušala ga zaobići, ali našao joj se na putu čim je
smislila što će. Lice joj se ozlojeđeno izobličilo, a onda se spustila
u dublji čučanj i počela mi se odlučno prikradati.
Victoria nije
bila neiskusni, nagonima vođeni novorođeni vampir. Bila je smrtonosna.
Čak sam i ja uviđala razliku između nje i Rileyja, i znala sam da Seth
ne bi izdržao toliko dugo protiv ovog vampira.
I Edward se premjestio, kad su se približili jedno drugome, poput lava protiv lavice.
Tempo plesa se ubrzao.
Bilo je poput Alice i Jaspera na čistini, mutna spirala kretanja, samo što ovaj ples nije imao tako savršenu koreografiju.
Oštro
drobljenje i pucanja odjekivalo je s litice kad god bi se nekome
omaknula pogrešna kretnja. Ali gibali su se prebrzo da uspijem
razabrati ko to od njih griješi...
Rileyja je omeo balet nasilja, pa
je zabrinuto pogledao partnericu. Seth je navalio i odgrizao još jedan
komadić vampirskog mesa. Riley je urliknuo i opalio ga iz
sve snage
nadlanicom ravno u široka prsa. Golemo Sethovo tijelo odletjelo je tri
metra i tresnulo o liticu iznad moje glave tako jako da sam dobila
dojam da se cijeli vrh prodrmao. Čula sam kako mu dah silovito izlijeće
iz pluća i izmaknula se kad se odbio od stijene i svalio na zemlju
korak-dva ispred mene.
Tiho cviljenje otelo se Sethu kroz zube.
Oštri
komadići siva kamena sasuli su mi se na glavu, grebući mi izloženu
kožu. Nazubljen kameni šiljak skotrljao mi se niz desnu ruku, pa sam ga
refleksno uhvatila.
Prsti su mi ščepali dugu krhotinu kad su mi
vlastiti nagoni za preživljavanje stupili na djelo; kako nije bilo
izgleda za bijeg, moje se tijelo – ne hajući za krajnju nedjelotvornost
tog poteza – pripremilo za borbu.
Adrenalin mi je buknuo u žilama.
Znala sam da mi se udlaga usijeca u dlan. Znala sam da se pukotina u
mom zglobu buni. Znala sam sve to, ali nisam mogla osjetiti bol.
Iza
Rileyja vidjela sam samo izvijanje Victorijine vatrene kose i mrlju
bjeline. Sve učestalije, metalno škljocanje i trganje, oštri udasi i
zgranuto siktanje otkrivali su da ples postaje poguban po jedno od njih.
Ali po koje od njih?
Riley je nasrnuo na mene,
a crvene oči bljesnule su mu od srdžbe. Prostrijelio je pogledom šepavo
brdo pješčanog krzna između nas i savinuo šake – unakažene, slomljene
šake – u kandže. Razjapio je, raširio usta, puna blistavih zuba,
spremajući se da Sethu iščupa grkljan.
Drugi me nalet adrenalina udario kao elektrošok, i sve mi se odjednom posve razbistrilo.
Obje
su borbe odviše neizvjesne. Seth samo što nije izgubio svoju, a pojma
nisam imala pobjeđuje li Edward ili pak gubi. Trebalo im je pomoći.
Odvlačenjem pozornosti, nečim što bi ih dovelo u prednost.
Ruka mi je tako čvrsto stisnula kameni šiljak da je potporanj u udlazi pukao.
Jesam li dovoljno jaka? Jesam li dovoljno hrabra? Koliko snažno mogu zabiti taj grubi kamen u vlastito tijelo?
Hoću
li time pružiti Sethu dovoljno vremena da stigne ustati? Hoće li doći
sebi dovoljno brzo da mu moje žrtvovanje bude od ikakve koristi?
Prešla
sam vrhom krhotine uz svoju ruku, zasukavši debeli džemper da otkrijem
kožu, te pritisnula oštri vršak u pregib lakta. Ondje sam već imala
dugi ožiljak od prošlog rođendana. Te noći je istjecanje moje krvi bilo
dovoljno da privuče pozornost svih vampira, da ih sve zajedno načas
skameni u mjestu. Molila sam se da sada opet uspijem to postići.
Očeličila sam se i duboko udahnula kroz zube.
Victoriji je moj udisaj odvukao pažnju od Edwarda. Oči su joj na sićušan djelić sekunde zastale i uprle se u moje.
Bijes i znatiželja neobično su joj se izmiješali na licu.
Nisam
bila sigurna kako sam čula taj potmuli zvuk uza svu ostalu buku što se
odbijala od litice i tukla mi u glavi. Već je kucanje mog vlastitog
srca trebalo biti dovoljno da ga priguši. Ali, u odsječku sekunde u
kojem sam gledala Victoriju u oči, učinilo mi se da čujem poznat,
iznuren uzdah.
Iste
te kratke sekunde ples se silovito raspao. To se zbilo tako brzo da je
završilo prije nego što sam stigla opaziti slijed događaja. Pokušala
sam to nadoknaditi u glavi.
Victoria je izletjela iz zamućenog suprotstavljanja i udarila u visoku omoriku, otprilike posred visine debla.
Kad
je pala natrag na zemlju, već je bila u čučnju za skok. Istodobno,
Edward – praktički nevidljiv od brzine – izvio se unatrag i dohvatio
nepripremljenog Rileyja za mišku. Izgleda da je Edward upro stopalom o
Rileyjeva leđa, te povukao iz sve snage – Malu livadu na kojoj smo
podigli šator proparao je urlik Rileyjeve agonije.
U isti mah, Seth je skočio na noge i gotovo mi posve zapriječio vidik.
Ali
još sam vidjela Victoriju. A premda je izgledala neobično deformirana –
kao da se ne može posve ispraviti – vidjela sam kako joj mahnitim licem
prelazi onaj smiješak koji mi je pohodio snove.
Skvrčila se i skočila.
Nešto
malo i bijelo fijuknulo je zrakom i udarilo u nju usred leta. Sraz je
prasnuo kao eksplozija i bacio je u drugo stablo – koje je prepuklo.
Opet je doskočila na noge, u spreman čučanj, ali Edward je već bio na
mjestu. Srce mi je nabreklo od olakšanja kad sam vidjela da stoji ravno
i savršeno.
Victoria je trzajem bose noge šutnula nešto u stranu –
projektil koji ju je osujetio pri napadu. Otkotrljao se prema meni, pa
sam shvatila što je to.
Želudac mi se okrenuo.
Prsti su se još trzali; hvatajući travke, Rileyjeva ruka počela se bezumno povlačiti po zemlji.
Seth je opet kružio oko Rileyja, koji se sada povlačio. Uzmicao je od nadiranja vukodlaka, lica kruta od boli.
Podigao je jedinu preostalu ruku da se obrani.
Seth
je jurnuo na Rileyja, a vampir očito više nije bio u ravnoteži. Vidjela
sam kako Seth zariva zube u Rileyjevo rame, trga i opet odskače.
Uz metalno pucanje koje je probijalo uši, Riley je izgubio i drugu ruku.
Seth je zamahnuo glavom i bacio ruku u šumu. Izlomljeno siktanje koje je doprlo kroz Sethove zube zvučalo je poput cerekanja.
Riley je ispaćeno vrisnuo, preklinjući je. “Victoria!”
Victoria se nije ni lecnula na zvuk svoga imena. Pogled joj ni načas nije poletio prema partneru.
Seth
se bacio silinom kugle za rušenje zgrada. Udar je odnio i Setha i
Rileyja među drveće, gdje je metalno paranje popratilo Rileyjevo
vrištanje. Vrištanje koje se naglo prekinulo, dok su se zvukovi trganja
stijene na komadiće nastavili.
Premda se nije udostojila uputiti
Rileyju oproštajni pogled, Victoria je očito shvatila da je sada
prepuštena sebi. Počela je uzmicati od Edwarda, dok joj se grozničavo
razočaranje krijesilo u očima. Bacila je kratak pogled pun nesnosne
čežnje prema meni, a onda se počela brže povlačiti.
“Ne”, umilno joj je kazao Edward, sav zavodljiv. “Ma ostani još malo s nama.”
Okrenula se na peti i poletjela u spas šume kao strijela iz luka.
Ali Edward je bio brži – kao metak iz puške.
Dohvatio joj je nezaštićena leđa na rubu stabala i ples se okončao završnim, jednostavnim korakom.
Edwardova
usta jedanput su joj prešla preko vrata, kao da je miluju. Prodorna
buka koju je stvarao Seth zagušila je sve druge šumove, pa nije bilo
razaznatljivog zvuka od kojeg bi taj prizor djelovao nasilno. Djelovalo
je gotovo kao da je ljubi.
A onda plameni busen kose više nije bio
vezan uz ostatak njezina tijela. Ustreptali narančasti valovi pali su
na zemlju i jedanput odskočili prije nego što će se otkotrljati prema
šumi..
Na vrh Go down
 
24. Iznenadna odluka
Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
Twilight Source Forum :: Pomrcina-
Idi na: