HomePortalGalleryKako koristiti ovaj Forum?TražiGrupe korisnikaRegistracijaLogin

Share | 
 

 26. Etika.

Go down 
AutorPoruka
Clair de Lune
Administrator
avatar

Ime: : Emira
Broj komentara : 9979
Reputacija : 26
Join date : 2010-03-18
Age : 32
Mjesto : Deep into the darkness where I hide. ˇˇ

KomentarNaslov komentara: 26. Etika.   Thu Mar 25, 2010 5:45 pm

~Stolić u Alicinoj kupaonici prekrivalo je tisuću razli-čitih proizvoda,
svih navodno korisnih za ljepotu vanj-štine. Kako je svima u ovoj kući
vanjština u isti mah bila i savršena i nepropusna, mogla sam samo
pretpostaviti da je većinu tih stvari kupila meni. Tupo sam čitala
eti-kete, zgrožena uzaludnim izdatkom.Dobro sam pazila da ni trenutka
ne pogledam u dugo zrcalo.Alice mi je češljala kosu polaganim,
ritmičkim kret-njama.“Bilo bi dovoljno, Alice”, rekla sam suho. “Daj da
se više vratim u La Push.”Koliko sam već sati čekala da Charlie napokon
ode iz Billyjeve kuće, pa da mogu do Jacoba? Svaka sekunda u kojoj
nisam znala diše li Jacob i dalje ili ne činila mi se dugom poput deset
života. A onda, kad sam napokon smjela otići da se sama uvjerim da je
Jacob živ, vrije-me je tako brzo prošlo. Imala sam dojam da sam jedva
došla do daha prije nego što je Alice nazvala Edwarda sa zahtjevom da
odigram do kraja tu besmislenu igricu spavanja kod nje. Sada mi se
činila tako beznačajna...“Jacob je još u nesvijesti”, odgovorila mi je
Alice. “Carlisle ili Edward nazvat će kad se probudi. A ionako bi
trebala otići do Charlieja. Bio je u Billyjevoj kući, vidio je da su se
Carlisle i Edward vratili s izleta, pa će sigurno biti sumnjičav kad se
vratiš kući.”Već sam znala sav svoj tekst i imala sve dokaze. “Baš me
briga. Želim biti uz Jacoba kad se probudi.”“Moraš sada misliti na
Charlieja. Proživjela si težak dan – oprosti, znam da to nije ni
izbliza dovoljan opis – ali to ne znači da smiješ zapostavljati
odgovornosti.” Zvučala je ozbiljno, gotovo prijekorno. “Sada je važnije
nego ikad da Charlie ništa ne dozna, zbog vlastite sigur-nosti. Prvo
odigraj svoju ulogu, Bella, a zatim učini što god sama želiš. Ako si
Cullen, neophodno ti je da budeš pedantno odgovorna.”Naravno da je bila
u pravu. A da nije bilo upravo tog razloga – razloga snažnijeg od sveg
mog straha i boli i grižnje savjesti – Carlisle me nikad ne bi mogao
nagovo-riti da ostavim Jacoba, nesvjesnog ili ne.“Idi kući”, naredila
mi je Alice. “Razgovaraj s Charlie-jem. Učvrsti alibi. Za njegovo
dobro.”Ustala sam, a krv mi se slila u stopala. Osjetila sam stotine
trnaca. Predugo sam samo mirno sjedila.“Preslatka si u toj haljini”,
pohvalila me Alice.“A? O. Eh – zbilja, hvala na odjeći”, promrmljala
sam iz pristojnosti, prije nego iz stvarne zahvalnosti.“Trebaju ti
dokazi”, kazala je Alice, gledajući me ne-dužnim, otvorenim očima.
“Kakav je to izlet u kupo-vinu iz kojeg se ne vratiš u novom izdanju?
Stvarno ti krasno stoji, ako smijem sama to reći.”Zatreptala se, ne
uspijevajući se sjetiti u što me to obukla. I nehotice, misli bi mi se
svakih nekoliko sekun-di raštrkale poput kukaca što bježe od
svjetla...“Jacobu je dobro, Bella”, rekla je Alice, lako razabi-rući
što me to obuzelo. “Nema žurbe. Kad bi shvatila koliko mu je jaču dozu
morija Carlisle morao dati – kad tako brzo izgara u njegovoj
temperaturi – znala bi da još dosta dugo neće biti pri svijesti.”Barem
nije trpio bolove. Zasad.“Imaš još neko pitanje prije odlaska?”,
suosjećajno me upitala Alice. “Sigurno si u popriličnom šoku.”Znala sam
što bi ona voljela čuti. Ali mene je zani-malo nešto drugo.“Hoću li i
ja biti takva?”, upitala sam je prigušenim tonom. “Kao ona mlada Bree
na čistini?”Štošta sam imala na umu, ali nju nikako nisam mogla
istjerati iz glave, novorođenu čiji je drugi život sada – naglo –
okončao. Još sam joj pod kapcima vidjela lice, izobličeno od želje za
mojom krvlju.Alice me pomilovala po ruci. “Svako bude drugačiji. Ali
otprilike takva, da.”Posve sam se umirila, pokušavajući to
zamisliti.“Prođe to”, obećala mi je.“Nakon koliko?”Slegnula je
ramenima. “Nekoliko godina, možda i brže. Možda tebi bude drugačije.
Nisam još vidjela kako to proživljava neko ko je unaprijed to odabrao.
Bit će zanimljivo vidjeti kako će tebe pogoditi.”“Zanimljivo”, ponovila
sam.“Čuvat ćemo te od nevolja.”“Znam da hoćete. Imam povjerenja u vas.”
Glas mi je bio monoton, mrtav.Alice je naborala čelo. “Ako se brineš za
Carlislea i Edwarda, sigurna sam da će s njima sve biti u redu.
Vje-rujem da nam Sam polako počinje vjerovati... dobro, barem
Carlisleu. Što je dobro, da znaš. Mislim da je situ-acija postala
pomalo napeta kad je Carlisle morao iznova prelomiti lomove – ”“Molim
te, Alice.”“Oprosti.”Duboko sam udahnula da se umirim. Jacob je po-čeo
prebrzo zarastati, a neke su mu kosti bile pogrešno namještene. Nije
bio pri sebi za vrijeme postupka, ali svejedno mi je bilo teško
pomisliti na to.“Alice, smijem te nešto pitati? O budućnosti?”Odjednom
je postala oprezna. “Znaš da ne vidim sve.”“Ne mislim baš na to. Ali
koji put vidiš moju buduć-nost. Što misliš, zašto je to moguće, kad
ništa drugo ne djeluje na mene? Ni Janina sposobnost, ni Edwardova, ni
Arova...” Rečenica mi je jenjala zajedno s razinom za-interesiranosti.
Znatiželja mi je tu već bila letimična, u teškoj sjeni neodgodivijih
emocija.Alice je, međutim, smatrala to pitanje vrlo zanimlji-vim. “Ne
zaboravi na Jaspera, Bella – njegov dar djeluje na tvoje tijelo kao i
na sva ostala. U tome je razlika, shvaćaš? Jasperove sposobnosti
djeluju tjelesno. On ti doista smiri, ili pak uzbudi organizam. To nije
obmana. A ja imam vizije ishoda, ali ne i povoda i razmišljanja na
kojima se temelje odluke koje do njih dovode. Ni to nije obmana, jer je
izvan uma; to je stvarnost, ili barem jedna moguća stvarnost. Ali Jane i Edward i Aro i Demetri – oni djeluju
unutar uma. Jane samo stvara iluziju boli. Ne nanosi stvarnu tjelesnu
bol, samo stvara pomisao da je osjećaš. Shvaćaš, Bella? Ti si sigurna u
svome umu. U njega ne može niko prodrijeti. Nije ni čudo da su Ara
toliko zanimale tvoje buduće sposobnosti.”Promatrala mi je lice da vidi
slijedim li njezinu argu-mentaciju. Istini za volju, to što je govorila
polako mi se miješalo u glavi; slogovi i glasovi gubili su značenje.
Nisam se mogla usredotočiti na njih. Ipak, kimala sam glavom. Nastojala
sam izgledati kao da kužim.Nisam je prevarila. Pomilovala me po obrazu
i šapnu-la mi: “Bit će s njim sve u redu, Bella. Ne treba mi vizija da
bih to znala. Jesi li spremna za pokret?”“Samo još nešto. Može još
jedno pitanje o budućno-sti? Ništa konkretno, samo onako
općenito.”“Potrudit ću se”, rekla je, opet sumnjičava.“Vidiš li i dalje
da ću postati vampirica?”“O, to je lako. Nego što da vidim.”Polako sam
kimnula.Pažljivo me pogledala nedokučivim očima. “Zar ne znaš vlastiti
um, Bella?”“Znam. Samo pitam, da budem sigurna.”“Ja sam sigurna samo
onoliko koliko si ti, Bella. To dobro znaš. Kad bi se ti predomislila,
moje bi se viđenje promijenilo... ili nestalo, u tvom
slučaju.”Uzdahnula sam. “Makar se to neće dogoditi.”Uzela me u
zagrljaj. “Žao mi je. Ne mogu te istinski shvatiti. Prva mi je uspomena
viđenje Jasperova lica u mo-joj budućnosti; oduvijek sam znala da me
život vodi prema njemu. Ali mogu suosjećati s tobom. Jako mi je žao što
se moraš odlučiti za samo jednu od dvije dobre mogućnosti.”Izvukla sam
se iz zagrljaja. “Nemoj me žaliti.” Ima ljudi koji zaslužuju
suosjećanje. Nisam spadala u tu kategoriju. A nisam ni imala mogućnost
odlučivanja – sada sam se još samo trebala pobrinuti za slamanje
jed-nog dobrog srca. “Idem riješiti stvari s Charliejem.”Odvezla sam se
kamionetom kući, gdje me Charlie čekao onoliko sumnjičavo koliko je
Alice i slutila.“Hej, Bella. Kako je bilo u kupovini?”, pozdravio me
kad sam ušla u kuhinju. Gledao me u oči, prekriženih ruku.“Oteglo se”,
rekla sam tupo. “Upravo smo se vratile.”Charlie je procijenio moje
raspoloženje. “Znači, onda si već čula za Jakea?”“Da. Ostatak
Cullenovih stigao je prije nas. Esme nam je kazala gdje su Carlisle i
Edward.”“Jesi li dobro?”“Brinem se za Jakea. Čim spremim večeru,
odlazim u La Push.”“Rekao sam ti da su ti motocikli opasni. Nadam se da
ćeš sada shvatiti da to nisam rekao tek tako.”Kimnula sam glavom i
počela vaditi namirnice iz hladnjaka. Charlie se smjestio za stol. Bio
je nekako raz-govorljiviji nego obično.“Ne brini ti previše za Jakea.
Svako ko može tako sočno psovati sigurno će se oporaviti.”“Jake je bio
budan kad si ga vidio?”, upitala sam ga, naglo se okrenuvši prema
njemu.“O, da, bio je budan. Da si ga samo čula – zapravo, bolje da
nisi. Mislim da ga niko u La Pushu nije mogao ne čuti. Ne znam odakle
mu takav rječnik, ali nadam se da se ne služi njime kad je s
tobom.”“Danas je imao prilično dobar izgovor. Kako je izgle-dao?”“Ne
baš dobro. Prijatelji su ga unijeli u kuću. Sva sre-ća da su dečki
krupni, jer momak je pozamašan. Carlisle je rekao da je slomio desnu
nogu i desnu ruku. Zdrobio je praktički cijelu desnu stranu tijela kad
je razbio pro-kleti motor.” Charlie je odmahnuo glavom. “Ako opet čujem
da si se vozila, Bella – ”“Oko toga ne moraš brinuti, tata. Nećeš to
više čuti. Stvarno misliš da je Jake okej?”“Naravno, Bella, bez brige.
Bio je dovoljno priseban da mi se naruga.”“Naruga?”, zgranuto sam
ponovila.“Aha – dok je vrijeđao nečiju majku i nepotrebno spominjao ime
Gospodnje, uspio je reći: ‘Kladim se da ti je danas drago što ona voli
Cullena a ne mene, a, Charlie?’”Okrenula sam se natrag prema hladnjaku
da mi ne vidi lice.“I što da ja kažem na to? Edward je zreliji od
Jacoba što se tvoje sigurnosti tiče, toliko mu priznajem.”“Jacob je
itekako zreo”, promrsila sam u njegovu obranu. “Sigurna sam da nije on
bio kriv.”“Koji čudan dan”, zamišljeno je rekao Charlie nakon nekog
vremena. “Znaš da ne držim naročito do glupih praznovjerica, ali baš je
bilo neobično... Kao da je Billy znao da će se Jakeu dogoditi nešto
loše. Cijelo se jutro vrpoljio kao piškor u loncu. Mislim da nije čuo
ništa što sam mu rekao.A onda, što je još čudnije – sjećaš se onih
nevolja s vukovima koje smo imali u februaru i martu?”Sagnula sam se da
izvadim tavu iz ormarića, i ondje se sakrila na dodatnu
sekundu-dvije.“Aha”, promumljala sam.
“Nadam se da nećemo opet imati takvih problema.
Jutros ti mi tako plovimo u barci, a Billy ne mari ni za mene ni za
ribe, kad se odjednom začuje tuljenje vukova iz šume. Bilo ih je više,
a da znaš kako su glasni bili. Zvučalo mi je kao da su u samom selu.
Što je najčudnije, Billy je okrenuo barku i zaplovio ravno natrag u
luku, kao da baš njega zovu. Nije me ni čuo kad sam ga pitao što to
radi.Zavijanje je prestalo prije nego što smo pristali. Ali Billy se
odjednom počeo silno žuriti da ne propusti uta-kmicu, premda je
počinjala tek za nekoliko sati. Mr-mljao je neke gluposti o tome da
počinje ranije... Izra-van prijenos? Kažem ti, Bella, bilo je baš
neobično.Pa, našao je neku utakmicu koju je rekao da želi gle-dati, ali
onda je uopće nije gledao. Cijelo vrijeme je bio na telefonu. Zvao je
Sue i Emily i djeda tvog prijatelja Quila. Nisam uspio sasvim shvatiti
koji mu je povod bio – samo je onako sasvim opušteno čavrljao s
njima.Kad ti se odjednom opet začuje tuljenje, pokraj same kuće. Nikad
nisam čuo nešto takvo – ruke su mi se na-ježile. Upitao sam Billyja –
morao sam vikati, koliko je glasno bilo – je li on to možda postavio
zamke u dvori-šte. Činilo mi se da životinja trpi teške bolove.”Lecnula
sam se, ali Charlie se tako uživio u pričanje da nije primijetio.“Jasno
da sam sasvim zaboravio na sve to sve do sada, jer u tom trenutku je
Jake stigao kući. Jednog trena čulo se zavijanje tog vuka, a onda ga
više nije bilo – Jakeove psovke zagušile su sve ostale zvukove. Taj
dečko stvarno ima podužu jezičinu, da znaš.”Charlie je načas zastao,
sav zamišljen. “Čudno što u cijeloj ovoj nevolji ima i dobrih strana.
Mislio sam da se tamo dolje nikad neće riješiti tih svojih glupih
predrasu-da protiv Cullenovih. Ali netko je pozvao Carlislea, a Billy
mu je bio silno zahvalan kad se pojavio. Ja sam rekao da bi Jakea
trebalo odvesti u bolnicu, ali Billy je htio da ostane kod kuće, a
Carlisle se složio. Valjda Carlisle zna što je najbolje. Baš je
velikodušno od njega što je pristao na tako dug niz kućnih
posjeta.”“A...”, zastao je, kao da se nećka nešto reći. Uzdah-nuo je,
te nastavio. “A Edward je bio stvarno... dobar. Činilo mi se da mu je
stalo do Jacoba koliko i tebi – kao da mu to vlastiti brat leži pred
njim. Kako ga je gledao...” Charlie je odmahnuo glavom. “Dobar je to
dečko, Bella. Pokušat ću to imati na umu. Makar ti ništa neću obećati.”
Iscerio mi se.“Neću ništa ni očekivati”, promrmljala sam.Charlie je
protegnuo noge i prostenjao. “Baš mi je drago što sam opet kod kuće. Ne
bi vjerovala koliko ti-jesno može biti u Billyjevoj kućici. Sedam
Jakeovih pri-jatelja natisnulo se u onaj dnevni sobičak – jedva da sam
mogao disati. Jesi li primijetila koliko su izrasli svi ti mladi
Quileutei?”“Da, jesam.”Charlie me pogledao, odjednom usredotočeniji.
“Stvarno, Bella, Carlisle je rekao da će Jake za tili čas opet biti na
nogama. Rekao je da izgleda mnogo gore nego što zapravo je. Bit će on
dobro.”Samo sam kimnula glavom.Jacob je izgledao tako... neobično krhko
kad sam ga žurno otišla posjetiti čim je Charlie otišao odande.
Po-svuda je nosio udlage – Carlisle je rekao da gips nema smisla uz
brzinu njegova oporavka. Lice mu je bilo bli-jedo i ispijeno, premda je
tada bio u dubokoj nesvijesti. Lomljivo. I onako golem, izgledao mi je
vrlo lomljivo. Možda mi se to samo tako učinilo, zbog spoznaje da ću ga
uskoro sama morati slomiti.Da me samo pogodi grom i raskoli napola. Po
mo-gućnosti bolno. Prvi put u životu odustajanje od moje ljudskosti
djelovalo mi je kao istinsko žrtvovanje. Kao da bi mi gubitak mogao
biti itekako nesnosan.Stavila sam Charlieju večeru na stol, pokraj
lakta, i krenula prema vratima.“Čuj, Bella? Možeš samo trenutak
pričekati?”“Nešto sam zaboravila?”, upitala sam ga, gledajući mu u
tanjur.“Ne, ne. Samo bih te... nešto zamolio.” Charlie se namrštio i
pogledao u pod. “Sjedni – neću dugo.”Sjela sam preko puta njega, pomalo
zbunjena. Poku-šala sam se usredotočiti. “Što ti treba, tata?”“Evo u
čemu je stvar, Bella.” Charlie je porumenio. “Možda sam samo...
praznovjeran nakon što mi je Billy cijeli dan bio tako čudan. Ali imam
tu nekakvu... slut-nju. Kao da ću te... uskoro izgubiti.”“Ne pričaj
koješta, tata”, promrsila sam, puna kriv-nje. “Želiš da odem na studij,
zar ne?”“Samo mi jedno obećaj.”Oklijevala sam, spremna odustati.
“Okej...”“Hoćeš li mi reći prije nego što učiniš bilo što kru-pno?
Prije nego što, ne znam, pobjegneš s njim?”“Tata...”, prostenjala
sam.“Ozbiljno ti kažem. Neću ti praviti nikakve proble-me. Samo mi reci
bar malo unaprijed. Daj mi priliku da te zagrlim na rastanku.”Zgrozila
sam se u sebi i podigla ruku. “Baš blesavo. Ako, ako će te to
usrećiti... obećavam.”“Hvala ti, Bella”, rekao je. “Volim te,
mala.”“Volim i ja tebe, tata.” Dodirnula sam mu rame, te ustala od
stola. “Ako me trebaš, kod Billyja sam.”Nisam se osvrnula dok sam
istrčavala iz kuće. Ovo je bilo baš prekrasno, baš što mi u ovom
trenutku treba. Gunđala sam sebi u bradu cijelim putem do La
Pusha.Carlisleov crni mercedes nije stajao pred Billyjevom kućom. To je
bilo i dobro i loše. Očito, htjela sam na-samo porazgovarati s Jacobom.
No svejedno sam željela pritom nekako držati Edwarda za ruku, kao
prije, dok je Jacob bio u nesvijesti. Nemoguće. Ali Edward mi je
nedostajao – popodnevu uz Alice nije bilo kraja. Iz toga je, valjda,
moj odgovor bio posve jasan. Već sam znala da bez Edwarda ne mogu
živjeti. Ali ta činjenica neće mi nimalo olakšati bol ovoga što
slijedi.Tiho sam pokucala na ulazna vrata.“Uđi, Bella”, rekao je Billy.
Lako me prepoznao po urlanju kamioneta.Sama sam si otvorila.“Hej,
Billy. Je li budan?”, upitala sam ga.“Probudio se prije nekih pola
sata, baš prije nego što je doktor otišao. Samo uđi. Mislim da te
očekuje.”Lecnula sam se, a onda duboko udahnula. “Hvala.”Oklijevala sam
na vratima Jacobove sobe, ne znajući bih li pokucala. Odlučila sam prvo
proviriti – kao teška kukavica – u nadi da je možda opet zaspao.
Osjećala sam da bi mi dobro došla još koja minuta.Odškrinula sam vrata
i oprezno provirila kroz njih.Jacob me čekao, smirena i glatka lica.
Više nije bilo izmučeno i ispijeno, ali zato je sada nosilo pažljivo
slo-žen izraz suzdržanosti. Nije bilo živosti u njegovim ta-mnim očima.
Bilo mi je teško pogledati ga u lice, sad kad sam
znala da ga volim. Razlika je bila veća nego što sam mislila. Upitala
sam se je li njemu oduvijek bilo ovoliko teško, cijelo ovo vrijeme.Na
svu sreću, neko ga je prekrio jorganom. Laknulo mi je što mu ne moram
vidjeti razmjere ozljeda.Ušla sam i tiho zatvorila vrata za sobom.“Bok,
Jake”, šapnula sam.Isprva mi nije odgovorio. Samo me neko vrijeme
gle-dao u lice. Zatim je, s izvjesnim naporom, složio pomalo podrugljiv
osmijeh.“Ma da, baš sam si i mislio da će biti ovako nekako.” Uzdahnuo
je. “Danas je deinitivno sve pošlo krivo. Prvo izaberem pogrešno
mjesto, propustim najbolju borbu, a Seth požanje svu slavu. Zatim Leah
mora debilno po-kušati dokazati da je frajerica ravna svima nama, a ja
je moram ići debilno spašavati. I sad još ovo.” Mahnuo je lijevom rukom
prema meni, dok sam još suzdržano stajala na vratima.“Kako se
osjećaš?”, promumljala sam. Koje glupo pitanje.“Malo omamljeno. Doktor
Zubo nije baš siguran ko-liko mi sedativa treba, pa se odlučio za
metodu pokušaja i pogreške. Mislim da je pretjerao.”“Ali ne osjećaš
bolove.”“Ne. U svakom slučaju, ne osjećam ozljede”, rekao je i opet se
podrugljivo osmjehnuo.Ugrizla sam se za usnu. Neću ovo preživjeti.
Zašto me niko nikad ne pokuša ubiti kad želim umrijeti?Opori podsmijeh
nestao mu je s lica i toplije me po-gledao. Čelo mu se naboralo, kao od
brige.“A ti?”, upitao me, zvučeći istinski zabrinuto. “Jesi okej?”“Ja?”
Blenula sam u njega. Možda se stvarno predo-zirao. “Zašto?”“Pa, hoću
reći, bio sam prilično siguran da te neće baš povrijediti, ali nisam
bio siguran koliko će te kazniti. Malo šizim od brige za tebe otkako
sam se probudio. Nisam znao hoćeš li me smjeti posjetiti i sve to.
Strašno me tištala neizvjesnost. Kako je prošlo? Je li bio zao pre-ma
tebi? Žao mi je ako je bilo loše. Nisam htio da moraš sve to sama
pretrpjeti. Mislio sam da ću biti uz tebe...”Trebala mi je minuta da ga
uopće shvatim. On je samo ble-betao dalje, s vidno sve jačom nelagodom,
dok nisam pokop-čala što mi želi reći. Zatim sam ga brže-bolje pokušala
smiriti.“Ne, ne, Jake! Dobro je meni. I predobro, da ti pravo kažem.
Jasno da nije bio zao. Da je bar bio!”Razrogačio je oči, od užasa,
učinilo mi se. “Što?”“Nije se čak naljutio na mene – nije se čak
naljutio ni na tebe! Tako je nesebičan da mi je samo još gore. Da se
bar, ne znam, derao na mene. Nije da ne zaslužujem... pa, mnogo gore od
deranja. Ali njega to ne zanima. Samo želi da budem sretna.”“Nije se
naljutio?”, upitao me Jacob u nevjerici.“Ne. Bio je... nevjerojatno
susretljiv.”“Što je bilo, Jake? Boli te?” Ruke su mi beskorisno titrale
dok sam pogledom tražila njegov lijek.“Ne”, zgađeno je progunđao. “Ne
mogu vjerovati! Nije ti dao ultimatum, ni ništa takvo?”“Ni blizu – što
je s tobom?”Namrgodio se i odmahnuo glavom. “Recimo da sam računao na
njegovu reakciju. Ma neka sve ide dovraga. Bolji je nego što sam
mislio.”Način na koji je to rekao, premda ljući, podsjetio me na
Edwardovu pohvalu Jacobovom manjku etike jutros u šatoru. A to je
značilo da se Jake još nada, još bori. Zgrčila sam se kad me to duboko
ubolo.“Ne igra on nikakvu igru, Jake”, tiho sam rekla.“Nego što da
igra. Igra je jednako zagriženo kao i ja, samo što on zna što radi, a
ja ne. Ne krivi me zato što je on bolji manipulator od mene – nisam
toliko na ovom svijetu da bih znao sve njegove inte.”“On ne manipulira
mnome!”“Da, manipulira! Kada ćeš se probuditi i shvatiti da nije tako
savršen kao što ti to misliš?”“On bar nije zaprijetio da će se ubiti ne
bih li ga po-ljubila”, poklopila sam ga. Čim sam to rekla, oblilo me
kajanje. “Čekaj. Pravi se da mi to nije izletjelo. Zaklela sam se sebi
da to neću ni riječju spomenuti.”Duboko je udahnuo. Kad je progovorio,
bio je mir-niji. “Zašto da ne?”“Zato što nisam došla ovamo da te krivim
za bilo što.”“Samo, to je istina”, rekao je ravnim tonom. “To sam
doista učinio.”“Ne zanima me, Jake. Ne ljutim se.”Nasmiješio se. “Ne
zanima ni mene. Znao sam da ćeš mi oprostiti, i drago mi je zbog toga.
Učinio bih to i opet. Barem toliko imam. Barem sam te natjerao da
shvatiš da me ipak voliš. To nešto vrijedi.”“Vrijedi li? Zar je zaista
bolje nego da i dalje to ne znam?”“Zar stvarno misliš da ne bi trebala
znati što osjećaš – barem zato da se ne iznenadiš jednoga dana kad bude
prekasno, kad već budeš bila udana vampirica?”Odmahnula sam glavom. “Ne
– ne mislim bolje za mene. Nego bolje za tebe. Je li tebi bolje ili
lošije jer znam da te volim? Kad ionako nema razlike. Zar ti ne bi bilo
bolje, lakše, da mi uopće nije sinulo?”Shvatio je moje pitanje
ozbiljno, kao što je i bilo, pa-žljivo razmislivši prije nego što će
odgovoriti. “Da, bolje je da znaš”, napokon je zaključio. “Da to nisi
skužila... Oduvijek se pitam bi li ti u tom slučaju donijela dru-gačiju
odluku. Sada znam. Učinio sam sve što mogu.” Nesigurno je udahnuo i
sklopio oči.Ovaj put se nisam oduprla potrebi da ga utješim. Nisam ni
mogla. Prešla sam sobicu i kleknula mu uz uzglavlje, bojeći se sjesti
na krevet da ga drmanje ne za-boli. Prislonila sam čelo na njegov
obraz.Jacob je uzdahnuo i stavio ruku na moju kosu, zadr-žavši me
tako.“Strašno mi je žao, Jake.”“Oduvijek sam znao da nemam naročitih
izgleda. Nisi ti kriva, Bella.”“Nisi ni ti”, prostenjala sam. “Molim
te.”Odmaknuo se da me može vidjeti. “Što?”“Kriva sam. I već mi je tako
muka od toga što mi svi govore da nisam.”Iscerio se. Ali ne i očima.
“Želiš da te bacim na teške muke?”“Zapravo... mislim da želim.”Stisnuo
je usne, mjereći koliko sam to ozbiljno rekla. Osmijeh mu je načas
preletio licem, a onda mu se izraz izobličio u žestoko mrštenje.“Nisi
mi imala pravo onako uzvratiti poljubac.” Ispljunuo je te riječi na
mene. “Ako si znala da ćeš ga samo tako povući, možda nisi trebala
pritom biti tako uvjerljiva.”Zgrčila sam se i kimnula glavom. “Strašno
mi je žao.”
“Nema nikakve koristi od žaljenja, Bella. Pa što
si mislila?”“Nisam mislila”, prošaptala sam.“Trebala si mi reći da odem
i crknem. To i želiš.”“Ne, Jacobe”, zavapila sam, opirući se naletu
suza. “Ne! Nikad.”“Nije valjda da plačeš?”, upitao me, odjednom
uobi-čajenim tonom. Nestrpljivo se trgnuo u postelji.“Ma da”, promrsila
sam i slabašno se nasmijala samoj sebi kroz suze koje su odjednom
postale jecaji.Premjestio se, prebacujući zdravu nogu preko kreveta kao
da namjerava ustati.“Što ti to radiš?”, prekorila sam ga kroz suze.
“Lezi dolje, debilu jedan, povrijedit ćeš se!” Skočila sam na noge i
objema rukama mu stala tiskati zdravo rame.Predao se i opet legao s
bolnim uzdahom, ali onda me uhvatio oko struka i povukao na krevet, uza
svoju zdravu stranu. Sklupčala sam se ondje, nastojeći suspre-gnuti
blesave jecaje uz njegovu vruću kožu.“Ne mogu vjerovati da plačeš”,
promumljao je. “Znaš da sam ovo sada rekao samo zato što si ti to
htjela. Ni-sam to ozbiljno mislio.” Nježno mi je trljao ramena.“Znam.”
Duboko sam, nesigurno udahnula, ne bih li se smirila. Kako je to ispalo
da ja plačem, a on tješi? “Samo, sve je to svejedno tačno. Hvala ti što
si to izgo-vorio naglas.”“Dobit ću bodove zato što sam te
rasplakao?”“Jasno, Jake.” Pokušala sam se osmjehnuti. “Koliko god
bodova hoćeš.”“Ne brini, Bella, srce. Sve će se nekako srediti.”“Ne
vidim kako”, promrsila sam.Potapšao me po tjemenu. “Odustat ću i bit ću
dobar.”“Opet neka igra?”, upitala sam ga i pomaknula bradu uvis, da mu
vidim lice.“Možda.” Nasmijao se s izvjesnim naporom, a onda načas
zgrčio. “Ali pokušat ću.”Namrštila sam se.“Što si takav pesimist”,
potužio se. “Pa valjda nisam sasvim nesposoban.”“Kako to misliš, bit
ćeš dobar?”“Bit ću ti prijatelj, Bella”, tiho je rekao. “Neću tražiti
više od toga.”“Mislim da je prekasno za to, Jake. Kako da budemo
prijatelji, kad se ovako volimo?”Čvrsto se zagledao u strop, kao da
čita nešto što tamo piše. “Možda... to bude moralo biti prijateljstvo
na da-ljinu.”Čvrsto sam stisnula zube, opirući se jecajima koji su me
opet pokušali spopasti. Bilo mi je drago što me ne gleda u lice;
trebala sam biti snažna, a nisam pojma ima-la kako...“Znaš onu priču iz
Biblije?”, odjednom me upitao Jacob, i dalje iščitavajući prazni strop.
“Onu o kralju i dvije žene koje se nadmeću oko bebe?”“Jasno. O kralju
Salomonu.”“Tako je. O kralju Salomonu”, ponovio je. “Koji im je rekao
da presijeku dijete napola... ali to je bila samo kušnja. Jer je htio
vidjeti koja će odustati od svojeg pra-va, da zaštiti bebu.”“Da, sjećam
se.”Opet me pogledao u lice. “Ja te više ne želim presije-cati napola,
Bella.”Shvatila sam što mi želi reći. Govorio mi je da me on najviše
voli, da odustajanjem to i dokazuje. Htjela sam stati u Edwardovu
obranu, kazati Jacobu kako bi Edward jednako tako postupio kad bih to
htjela, kad bih mu to dopustila. Ja sam bila ta koja se tu ne želi
odreći svojeg prava. Ali nije imalo smisla započinjati raspravu koja bi
ga samo još više povrijedila.Sklopila sam oči, sileći se da obuzdam
bol. Nisam mu to mogla nametnuti.Šutjeli smo. Činilo mi se da čeka da
prva nešto ka-žem; nastojala sam smisliti nešto što bih rekla.“Da ti
kažem što mi najteže pada?”, upitao me, okli-jevajući, kad sam
nastavila šutjeti. “Ako smijem? Bit ću dobar, stvarno.”“Hoće li ti od
toga biti lakše?”, šapnula sam.“Možda. Ne može mi biti teže.”“Što ti,
onda, najteže pada?”“Najteže mi pada ono što bi inače bilo.”“Što bi
inače moglo biti.” Uzdahnula sam.“Ne.” Jacob je odmahnuo glavom. “Ja
sam tačno ono što ti treba, Bella. Išlo bi samo od sebe – ugodno, lako
kao disa-nje. Bio sam prirodni put kojim bi tvoj život pošao...” Načas
se zagledao u prazno, a ja sam pričekala. “Da je svijet onakav kakav bi
trebao biti, da nema nemani, da nema magije...”Vidjela sam isto što i
on, i znala da je u pravu. Da je svijet suvisao, kakav bi trebao biti,
Jacob i ja bili bismo zajedno. I bili bismo sretni. U tom svijetu, on
bi mi bio duhovni par – a bio bi mi i u ovome, da njegovo pravo nije
zasjenilo nešto jače, nešto tako jako da ne može po-stojati u
racionalnom svijetu.Postoji li nešto takvo i za Jacoba? Nešto što bi
nadja-čalo duhovni par? Morala sam vjerovati da postoji.Dvije
budućnosti, dva duhovna para... previše za bilo koga. I tako nepošteno
što neću biti jedina koja će to platiti. Jacobova bol bila mi je
previsoka cijena. Zgrčila sam se na tu pomisao i upitala bih li se ipak
pokolebala, da nisam već jedanput izgubila Edwarda. Da nisam zna-la
kako mi je bez njega. Nisam bila sigurna. Ta spoznaja bila je tako
duboko u meni da nisam mogla zamisliti kako bih se osjećala bez nje.“On
je tebi kao droga, Bella.” Govorio je i dalje njež-no, nimalo kritično.
“Sada vidim da ne možeš bez njega. Prekasno je. Ali ja bih bio zdraviji
za tebe. Ne bih ti bio droga; nego zrak, ili sunce.”Kut usana izvio mi
se u čeznutljiv poluosmijeh. “Ne-kada sam te tako doživljavala, znaš.
Kao sunce. Moje osobno sunce. Lijepo si izlazio na kraj s mojim
oblaci-ma.”Uzdahnuo je. “S oblacima i mogu izaći na kraj. Ali ne mogu
se oduprijeti pomrčini.”Dotaknula sam mu lice, položila dlan na njegov
obraz. Izdahnuo je na moj dodir i sklopio oči. Posve smo se umirili.
Neko vrijeme sam samo čula otkucaje njego-va srca, polagane i
ravnomjerne.“Reci mi što tebi najteže pada”, prošaptao je.“Možda to ne
bi bilo baš pametno.”“Molim te.”“Mislim da će ti biti bolno.”“Molim
te.”Kako da mu bilo što uskratim nakon svega ovoga?“Najteže mi pada...”
Oklijevala sam, a onda pustila da riječi pokuljaju iz mene u bujici
istine. “Najteže mi pada to što sam vidjela sve skupa – naš cijeli
život. I strašno bih ga htjela, Jake, sve bih to htjela. Htjela bih
ostati tu gdje sam sada i nikada ne otići. Htjela bih te voljeti i
usrećiti. A ne mogu, i to me ubija. To je kao sa Samom
i Emily, Jake – nikad nisam imala izbora. Uvijek sam znala da se ništa
neće promijeniti. Možda sam ti se zbog toga tako snažno
odupirala.”Činilo mi se da se sav usredotočio na ravnomjerno
disanje.“Znala sam da ti to nisam smjela reći.”Polako je odmahnuo
glavom. “Ne. Drago mi je što jesi. Hvala ti.” Poljubio me u tjeme, te
uzdahnuo. “Bit ću ti sada dobar.”Pogledala sam ga i vidjela da se
smiješi.“Onda, misliš se udati, a?”“Ne moramo o tome.”“Volio bih čuti
malo više o tome. Ne znam kada ću opet razgovarati s tobom.”Morala sam
pričekati minutu da uopće mogu pro-govoriti. Kad sam bila prilično
sigurna da mi glas neće prepuknuti, odgovorila sam mu.“Nisam baš ja
bila za to... ali, da. Njemu to puno znači. Pa sam mislila, zašto da
ne?”Jake je kimnuo glavom. “To je istina. To nije tako velika stvar – u
usporedbi.”Glas mu je bio vrlo miran, vrlo praktičan. Pogledala sam ga,
pitajući se kako mu uspijeva, i time sam sve pokvarila. Načas me
pogledao u oči, te naglo odmaknuo glavu. Nisam ništa više rekla sve dok
nije uspio opet obuzdati disanje.“Da. U usporedbi”, složila sam
se.“Koliko ti je još preostalo?”“Ovisi o tome koliko Alice treba
vremena da organi-zira vjenčanje.” Suzdržala sam se da ne prostenjem
kad sam se sjetila što će sve Alice prirediti.“Prije ili poslije?”,
tiho me upitao.Znala sam na što misli. “Poslije.”Kimnuo je glavom.
Laknulo mu je od toga. Upitao se koliko je neprospavanih noći proveo
zbog razmišljanja o mojoj maturi.“Bojiš se?”, prošaptao je.“Da”,
uzvratila sam mu šapatom.“Čega se bojiš?” Sad sam mu još jedva čula
glas. Za-gledao se u moje ruke.“Koječega.” Nastojala sam zvučati
opuštenije, ali ostala sam iskrena. “Nikad nisam bila neki mazohist, pa
me bol ne raduje. I voljela bih da ga nekako poštedim – ne bih htjela
da pati zajedno sa mnom, ali mislim da se to ne da izbjeći. Tre-bat će
izaći na kraj i s Charliejem, i s Renée... A nakon toga, nadam se da ću
se brzo uspjeti obuzdati. Možda se izrodim u toliku prijetnju da će me
čopor morati ukloniti.”Pogledao me s negodovanjem. “Osujetio bih svakog
svog brata koji bi to pokušao.”“Hvala.”Blijedo se osmjehnuo. Zatim se
namrštio. “Ali zar to ne bi trebalo biti opasnije? Sve priče kazuju da
je pre-teško... da se gubi samokontrola... da ljudi stradaju...”
Progutao je knedlu.“Ne, ne bojim se toga. Jacobe, budalice – zar ti
nisu objasnili da ne vjeruješ u priče o vampirima?”Očito mu se nije
svidio moj pokušaj da ispadnem duhovita.“Pa, uglavnom, ima mnogo
razloga za brigu. Ali, na koncu konca, isplatit će mi se.”Nevoljko je
kimnuo glavom, a ja sam znala da se ni-pošto ne slaže sa
mnom.Protegnula sam vrat da mu šapnem na uho, položivši obraz na
njegovu toplu kožu. “Znaš da te volim.”“Znam”, dahnuo je i nagonski me
čvršće uhvatio oko struka. “Znaš koliko bih volio da je to
dovoljno.”“Da.”“Uvijek ću te čekati u prikrajku, Bella”, obećao mi je,
opuštajući i ton i stisak ruke. Odmaknula sam se s tu-pim, rastegnutim
osjećajem gubitka, osjećajući kidanje dok sam se odvajala od dijela
sebe što je ostao na kreve-tu, kraj njega. “Uvijek ćeš imati tu
rezervnu mogućnost, ako je budeš željela.”Osmjehnula sam se s naporom.
“Sve dok mi srce ne prestane kucati.”Uzvratio mi je osmijehom. “Znaš,
mislim da bih te čak i tada možda prihvatio – možda. Mislim da će to
ovisiti o tome koliko mi smrdiš.”“Da ti opet dođem u posjet? Ili bi ti
bilo draže da ne dođem?”“Razmislit ću i javiti ti”, rekao je. “Možda će
mi tre-bati društvo da ne siđem s uma. Veleučeni doktor Vam-pirko kaže
da se ne smijem fazirati dok mi on to ne do-pusti – inače bi mi kosti
mogle krivo srasti.” Jacob je složio facu.“Budi dobar i slušaj
Carlislea. Tako ćeš brže ozdraviti.”“Jasno, jasno.”“Pitam se što će se
dogoditi”, rekla sam. “Kada ti pra-va cura zapadne za oko.”“Bolje se ne
nadaj, Bella.” Jacob se naglo skiselio. “Premda sam siguran da bi tebi
tada laknulo.”“Možda bi, možda ne bi. Vjerojatno bih mislila da te nije
vrijedna. Pitam se koliko ću biti ljubomorna.”“To bi već moglo biti
zabavno”, priznao je.“Javi mi ako želiš da se vratim, pa ću ti doći”,
obećala sam mu.Uzdahnuo je i okrenuo obraz prema meni.Prignula sam se i
nježno ga poljubila u lice. “Volim te, Jacobe.”Lagano se nasmijao.
“Volim te više.”Gledao je kako izlazim iz njegove sobe s nedokučivim
izrazom u tim crnim očima.
Na vrh Go down
 
26. Etika.
Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
Twilight Source Forum :: Pomrcina-
Idi na: