HomePortalGalleryKako koristiti ovaj Forum?TražiGrupe korisnikaRegistracijaLogin

Share | 
 

 27. Potrebe.

Go down 
AutorPoruka
Clair de Lune
Administrator
avatar

Ime: : Emira
Broj komentara : 9979
Reputacija : 26
Join date : 2010-03-18
Age : 32
Mjesto : Deep into the darkness where I hide. ˇˇ

KomentarNaslov komentara: 27. Potrebe.   Thu Mar 25, 2010 5:46 pm

~Nisam daleko dospjela prije nego što više nikako ni-sam mogla voziti
dalje.Kad više ništa nisam vidjela, pustila sam da mi kotači sami
pronađu neravni rub ceste i polako stanu. Svalila sam se na sje-dalo i
pustila da me ona slabost kojoj sam se opirala u Jacobo-voj sobi
smoždi. Bila je gora nego što sam mislila – iznenadila me svojom
silinom. Da, dobro je što sam je sakrila od Jacoba. Niko nikada ne bi
trebao biti primoran gledati nešto ovakvo.Ali nisam dugo bila sama –
tek toliko da Alice stigne opaziti da sam ovdje, te još nekoliko minuta
koliko je njemu trebalo da stigne. Vrata su zacviljela i otvorila se, a
onda me uhvatio u zagrljaj.Isprva mi je bilo još gore. Jer jedan manji
dio mene – manji, ali stalno sve glasniji i ljući, sve prodorniji –
žudio je za tuđim zagrljajem. I tako je sada svježa grižnja savjesti
davala dodatnu aromu mojoj boli. Ništa nije rekao, samo me pustio da
plačem sve dok nisam počela jecati Charliejevo ime.“Stvarno si spremna
da se vratiš kući?”, sumnjičavo me upitao.Nakon nekoliko pokušaja,
uspjela sam mu dati do znanja da mi u dogledno vrijeme neće biti bolje.
Morala sam proći pokraj Charlieja prije nego što postane tako kasno da
odluči nazvati Billyja.I tako me odvezao kući, bar jedanput ne
prilazeći ni blizu prisilnom ograničenju brzine mog kamioneta i cijelo
me vrijeme čvrsto grleći jednom rukom. Cijelim sam se putem nastojala
obuzdati. Isprva mi se činilo da mi je pokušaj osuđen na neuspjeh, ali
nisam odustala. Samo nekoliko sekundi, govorila sam sama sebi. Samo
toliko da stignem izreći pokoji izgovor, ili pokoju laž, a onda mogu
opet puknuti. Pa valjda bar toliko mogu. Grozničavo sam pokušavala naći
neku zaostalu zalihu snage u glavi.Bilo je taman dovoljno vremena da
stišam jecaje – da ih suspregnem, ali ne da ih i prekinem. Suze mi se
nisu usporile. Nikako nisam uspijevala pronaći čak ni način da im
pristupim.“Pričekaj me gore”, promumljala sam kad smo se našli pred
kućom.Na minutu me samo još čvršće privio uza se, a onda je
nestao.Ušavši u kuću, krenula sam ravno prema stubištu.“Bella?”, pozvao
me Charlie s uobičajenog mjesta na kauču dok sam prolazila.Okrenula sam
se i šutke ga pogledala. Iskolačio je oči i skočio na noge.“Što se
dogodilo? Je li Jacob... ?”, naglo me upitao. Silovito sam odmahnula
glavom, nastojeći progovo-riti. “Dobro je, dobro je”, rekla sam mu tiho
i promu-klo. A Jacob je i bio dobro, u tjelesnom smislu, što je
Charlieja trenutačno jedino i brinulo.“Ali što se dogodilo?” Uhvatio me
za ramena, očiju još razrogačenih od brige. “Što se tebi
dogodilo?”Očito sam izgledala gore nego što sam mislila.“Ništa, tata.
Ma... samo sam morala razgovarati s Ja-cobom o... nekim teškim
stvarima. Dobro mi je.”Zabrinutost se smirila, a na njenom se mjestu
našlo negodovanje.“Zar je sada stvarno bilo najbolje vrijeme za to?”,
upitao me.“Vjerojatno nije, tata, ali nije mi bilo druge – jedno-stavno
je došlo do tačke na kojoj sam morala donijeti odluku... A kompromis je
ponekad nemoguć.”Polako je odmahnuo glavom. “Kako je on to
podnio?”Nisam mu odgovorila.Pažljivo me odmjerio, a onda kimnuo glavom.
Očito sam mu time dala dovoljan odgovor.“Nadam se da mu nisi pokvarila
oporavak.”“Brzo on zarasta”, promumljala sam.Charlie je
uzdahnuo.Osjećala sam kako se sve teže obuzdavam.“Bit ću u svojoj
sobi”, kazala sam mu i izvukla se iz njegova stiska.“Dobro”, složio se
Charlie. Vjerojatno je opazio da mi bujica opet navire. Charlieja ništa
nije plašilo više od suza.Nekako sam došla do svoje sobe, naslijepo,
nesigurno.Ušavši unutra, povela sam borbu sa svojom narukvi-com,
nastojeći je otkopčati drhtavim prstima.
“Ne, Bella”, šapnuo mi je Edward, uhvativši me za ruke. “Ona je sada
dio tebe.”Nježno me prigrli kad su mi jecaji opet nesputano
potekli.Činilo mi se da ovaj najdulji dan traje li traje. Upitala sam
se hoće li mu ikada biti kraja.Ali, premda se noć neumoljivo otegla,
nije mi to bila najgora noć u životu. Bilo mi je utjehe u tome. I nisam
bila sama. I u tome mi je bilo poprilične utjehe.Charlie me nije obišao
zbog svojeg starog straha od emotivnih izljeva, iako nisam nipošto bila
tiha – vjero-jatno se nije naspavao više od mene.Te sam noći
nepodnošljivo jasno vidjela sve što se dotada zbilo. Sve u čemu sam
pogriješila, svaku neugod-nost koju sam stvorila, sve sitne i krupne
stvari. Svaku bol koju sam nanijela Jacobu, svaku ranu koju sam zada-la
Edwardu, a sve to uredno poslagano, da ga ne mogu ni zanemariti ni
zanijekati.I shvatila sam da cijelo vrijeme nisam bila u pravu što se
magneta tiče. Nisam ja to nastojala priljubiti Edwarda i Jacoba, već
dva dijela sebe, Edwardovu Bellu i Jacobo-vu Bellu. Ali oni ne mogu
postojati zajedno, pa bi bilo bolje da nikada nisam ni pokušala.Toliko
sam štete stvorila.U nekom trenutku te noći sjetila sam se onoga što
sam sebi obećala početkom dana – da nikad neću natje-rati Edwarda da me
vidi kako ronim i jednu jedinu suzu za Jacobom Blackom. Ta mi je
pomisao donijela napad histerije koji je Edwarda uplašio i više od
plača. Ali i to se postupno istrošilo i prošlo.Edward je malo što
rekao; samo me grlio na krevetu i puštao da mu slanim mrljama uništavam
košulju. Tom manjem, slomljenom dijelu mene trebalo je duže nego što
sam očekivala da se posve isplače. Ipak, i to se dogodilo, i napokon
sam od iscrpljenosti zaspala. Nesvjesno stanje me nije sasvim lišilo
boli, samo mi ju je otupilo i prigušilo, kao sedativ. Učinilo je
podnošlji-vijom. Ali bol je još postojala; bila sam je svjesna čak i u
snu, a to mi je pomoglo da se prilagodim kao što sam se morala.Jutro je
sa sobom donijelo, ako ne vedriju perspekti-vu, onda bar izvjesno
samoobuzdavanje, određeno pri-hvaćanje. Nagonski sam znala da će me
novi procjep u srcu zauvijek boljeti. To će naprosto sada biti dio
mene. S vremenom će postati lakše – tako svi uvijek kažu. Ali bilo me
baš briga za to hoće li me vrijeme izliječiti ili ne, samo neka se
Jacob uspije oporaviti. Neka uspije opet naći sreću.Probudila sam se
posve pribrana. Otvorila sam oči – napokon suhe – i susrela njegov
zabrinut pogled.“Hej”, rekla sam. Glas mi je bio hrapav. Nakašljala sam
se.Nije mi odgovorio. Promatrao me, čekajući da sve ono opet počne.“Ne,
dobro mi je”, obećala sam mu. “To se više neće dogoditi.”Stisnuo je oči
kad je to čuo.“Žao mi je što si to morao vidjeti”, rekla sam. “Nije
bilo fer prema tebi.”Stavio mi je ruke na obje strane lica.“Bella...
jesi li sigurna? Jesi li doista izabrala kako tre-ba? Nikad još nisam
vidio da trpiš toliku bol – ” Glas mu je prepukao na toj posljednjoj
riječi.Ali znala sam ja i za goru bol. Dotaknula sam mu usne. “Da.”“Ne
znam...” Čelo mu se naboralo. “Ako ti to tako teško pada, kako je
moguće da je to pravi odabir?”“Edwarde, znam bez koga ne mogu
živjeti.”“Ali...”Odmahnula sam glavom. “Ne shvaćaš. Ti možda i jesi
dovoljno hrabar ili snažan da živiš bez mene, ako tako mora biti. Ali
ja ne mogu trpjeti toliku žrtvu. Mo-ram biti s tobom. Jedino tako mogu
živjeti.”Još uvijek je bio u nedoumici. Nisam mu smjela dati da provede
noć sa mnom. Ali toliko mi je trebao...“Dodaj mi onu knjigu, molim te”,
zamolila sam ga, pokazavši mu preko ramena.Zbunjeno je skupio obrve,
ali brzo mi ju je pružio.“Opet ovo?”, upitao me.“Samo da nađem jedan
dio kojeg se sjećam... da vi-dim kako je to ona rekla...” Prelistala
sam knjigu i lako našla željenu stranicu. Imala je uši od mojih brojnih
za-državanja na njoj. “Cathy je čudovište, ali nekoliko je stvari dobro
sročila”, promrmljala sam. Tiho sam proči-tala retke, uglavnom za sebe.
“‘Da sve drugo propadne, a on ostane, i dalje bih nastavila biti; a da
sve drugo ostane, a njega više ne bude, svemir bi se pretvorio u silna
neznanca.’” Kimnula sam, ponovno za sebe. “Tač-no znam što time želi
reći. I znam bez koga ne mogu živjeti.”Edward mi je uzeo knjigu iz ruku
i bacio je na drugu stranu sobe – tiho je bubnula na moj radni stol.
Obgrlio me oko struka.Smiješak mu je obasjao savršeno lice, premda mu
je čelo još bilo puno zabrinutih bora. “I Heathclif zna za-blistati”,
rekao je. Nije mu trebala knjiga da bi tačno naveo njegove riječi.
Privukao me bliže i šapnuo mi na uho: “Ne mogu živjeti bez svojeg
života! Ne mogu živjeti bez svoje duše!”“Da”, tiho sam rekla. “To i
želim reći.”“Bella, ne mogu podnijeti da si nesretna. Možda...”“Ne,
Edwarde. Jako sam zabrljala sve skupa, i morat ću živjeti s tim. Ali
znam što želim i što mi treba... i što ću sada učiniti.”“Što ćemo sada
mi učiniti?”Osmjehnula sam se tek malo na njegov ispravak, a onda
uzdahnula. “Posjetit ćemo Alice.”Alice je bila na donjoj stubi pred
trijemom, odviše uzbuđena da nas pričeka unutra. Izgledala mi je kao da
samo što nije slavljenički zaplesala od uzbuđenja zbog vijesti koju je
znala da joj donosim.“Hvala ti, Bella!”, zapjevala je dok smo izlazili
iz ka-mioneta.“Samo polako, Alice”, upozorila sam je, podižući ruku da
je preduhitrim. “Imaš nekoliko ograničenja.”“Znam, znam, znam. Imam
vremena samo do trinaestog augusta, ti imaš pravo veta na moj popis
uzvanika, a ako u bilo čemu pretjeram, nikad više nećeš razgovarati sa
mnom.”“O, okej. Eto, da. Onda znaš pravila.”“Ništa ti ne brini, Bella,
bit će savršeno. Hoćeš da ti pokažem vjenčanicu?”Morala sam nekoliko
puta duboko udahnuti. Ako će je to već usrećiti, kazala sam samoj
sebi.“Jasno.”Alice se ponosno smješkala.“Ovaj, Alice”, rekla sam,
zadržavajući opušten, nima-lo uzrujan ton. “Kada si mi to kupila
vjenčanicu?”Očito mi nije naročito uspjelo. Edward mi je čvršće stisnuo ruku.Alice
nas je povela u kuću i krenula prema stubištu. “Za te stvari treba
vremena, Bella”, pojasnila mi je. Zvu-čala je... kao da izbjegava dati
stvarni odgovor. “Hoću reći, nisam bila sigurna da će sve ispasti baš
ovako, ali postojala je izrazita mogućnost...”“Kada?”, opet sam je
upitala.“Perrine Bruyere ima listu čekanja, znaš”, rekla je, sada se
već pravdajući. “Tekstilna remek-djela ne nastaju preko noći. Da se
nisam sjetila na vrijeme, morala bi nositi konfekcijsku!”Nisam imala
utisak da ću dobiti jasan odgovor. “Per– ko?”“On nije slavan kreator,
Bella, pa nema potrebe da šiziš. Ipak, dosta obećava, a i
specijalizirao se upravo za ono što mi treba.”“Ne šizim.”“Ne, ne
šiziš.” Sumnjičavo je pogledala moje smireno lice. A onda smo ušli u
njezinu sobu, pa se okomila na Edwarda.“Ti – van.”“Zašto?”, upitala sam
je.“Bella”, prostenjala je. “Znaš kakva su pravila. On ne bi smio
vidjeti vjenčanicu sve do samoga dana.”Opet sam duboko udahnula. “Meni
to nije bitno. A ionako ju je već vidio u tvojoj glavi. Ali kad baš
hoćeš...”Izgurala je Edwarda natrag kroz vrata. Nije ju ni po-gledao –
oči su mu bile uprte u mene, zabrinute, pune straha zbog toga što me
ostavlja samu.Kimnula sam mu, nadajući se da mi je lice dovoljno
spokojno da ga primiri. Alice mu je zatvorila vrata pred nosom.“Pa
dobro!”, promrsila je. “Hajde.”Primila me za zapešće i odvukla do svog
plakara – ve-ćeg od cijele moje sobe – gdje me dovela u stražnji kut,
gdje je duga, bijela vreća za odjeću imala cijeli odjeljak za
sebe.Širokim je pokretom otvorila patent-zatvarač na vreći i onda je
pažljivo svukla s vješalice. Odmaknula se za korak i rukom pokazala na
vjenčanicu kao da je hostesa u kvizu.“Onda?”, upitala me bez daha.Dugo
sam pogledom mjerkala haljinu, da se malo poigram s Alice. Sva se
zabrinula.“Ah”, napokon sam rekla i osmjehnula se, dopuštaju-ći joj da
se opusti. “Tako, dakle.”“Što kažeš?”, odmah me upitala.Opet me puknula
Anne od Zelenih zabata.“Savršena je, naravno. Tačno kakva treba biti.
Geni-jalna si.”Osmjehnula se od uha do uha. “Znam.”“Tisuću devetsto
osamnaesta?”, pokušala sam pogo-diti.“Više-manje”, rekla je, kimajući
glavom. “Ponešto sam sama kreirala, šlep, veo...” Zatim je dotaknula
bijeli saten. “Čipka je prava starinska. Sviđa ti se?”“Prekrasna je.
Upravo kakva njemu odgovara.”“Ali, je li onakva kakva tebi odgovara?”,
priupitala me.“Da, mislim da je, Alice. Mislim da je baš onakva kakva
mi treba. Znam da ćeš izvrsno obaviti sve ovo... ako se uspiješ
obuzdati.”Ozarila se. “Smijem vidjeti tvoju?”, upitala sam je.Trepnula
je, tupo me gledajući.“Zar nisi u isti mah i sebi naručila haljinu? Ne
bih htjela da moja djeveruša nosi nešto konfekcijsko.” Tea-tralno sam
se zgrozila.Zagrlila me oko struka. “Hvala ti, Bella!”“Kako ti je to
samo uspjelo promaknuti?”, rekla sam zafrkantski i poljubila je u
natapiranu kosu. “Koja si mi ti vidovnjakinja!”Alice je otplesala od
mene, sva obasjana novim odu-ševljenjem. “Toliko sada toga treba
napraviti! Idi, igraj se ti dalje s Edwardom. Ja se moram baciti na
posao.”Istrčala je iz sobe, vičući: “Esme!”, dok se gubila s
vidika.Otišla sam za njom vlastitim ritmom. Edward me če-kao u hodniku,
naslonjen na drvetom obloženi zid.“To je bilo vrlo, vrlo lijepo od
tebe”, kazao mi je.“Izgleda da ju je usrećilo”, složila sam se.Dodirnuo
mi je lice, pomno me promatrajući pre-tamnim očima – predugo je prošlo
otkako me ostavio.“Hajdemo odavde”, odjednom mi je predložio. “Haj-demo
na naš proplanak.”To mi je zvučalo vrlo primamljivo. “Valjda se više ne
moram skrivati, je li?”“Ne. Opasnost je prošla.”Zamišljeno je šutio pri
trku. Vjetar mi je puhao u lice, sada topliji, jer je oluja doista
prošla. Oblaci su pre-krivali nebo, kao što je ovdje bilo
uobičajeno.Proplanak je danas bio spokojno, sretno mjesto. U travi su
mjestimice rasle ljetne tratinčice, stvarajući bije-le i žute mrlje.
Legla sam na zemlju, ne mareći za to što je pomalo mokra, i pokušala
razaznati slike u oblacima. Bili su odviše ravnomjerni, odviše plošni,
tek meki, sivi pokrov, bez slika.Edward je legao kraj mene i uhvatio me
za ruku.“Trinaesti augusta?”, nehajno me upitao nakon ne-koliko minuta
ugodne šutnje.“To mi daje mjesec dana do rođendana. Nisam htjela da
bude preblizu.”Uzdahnuo je. “Esme je tri godine starija od Carlislea –
formalno. Jesi li to znala?”Odmahnula sam glavom.“Njima to uopće nije
bitno.”Progovorila sam smireno, suprotno od brige u njego-vu glasu.
“Moje godine nisu pretjerano bitne. Edwarde, spremna sam. Izabrala sam
svoj život – i sada ga želim početi živjeti.”Pomilovao me po kosi.
“Veto na popis uzvanika?”“Zapravo mi nije bitan, ali...” Zastala sam,
ne želeći potanko objašnjavati. Najbolje da mu to odmah kažem. “Nisam
sigurna hoće li Alice imati potrebu da pozove... pokojeg vukodlaka. Ne
znam hoće li... Jake smatrati da... da bi trebao doći. Da se to očekuje
od njega, ili da će me povrijediti ako ne dođe. Ne bi ga se smjelo
dovo-diti u takvu situaciju.”Edward je malo pošutio. Gledala sam u
vrhove kroša-nja, gotovo crne spram svijetlosiva neba.Odjednom, Edward
me uhvatio oko struka i povu-kao sebi na prsa.“Reci mi zbog čega ovo
radiš, Bella. Zašto si baš sada odlučila pustiti Alice da radi što
hoće?”Ponovila sam mu razgovor koji sam sinoć vodila s Charliejem,
prije nego što ću otići do Jacoba.“Ne bi bilo fer izostaviti
Charlieja”, zaključila sam. “A to znači da trebaju doći i Renée i Phil.
A onda baši mogu pustiti Alice da uživa. Možda će Charlieju sveskupa
lakše pasti ako se uspijemo dolično oprostiti. Čak i ako bude kazao da
se prerano udajem, ne bih mu htjela uskratiti priliku da me izvede pred
oltar.” Izgovorila samto s grimasom, pa opet duboko udahnula. “Barem
ćemi mama, tata i prijatelji znati najbitniji dio odabira,najviše što
im smijem reći. Znat će da sam izabrala tebe,i znat će da smo zajedno.
Znat će da sam sretna, ma gdjebila. Mislim da više ne mogu učiniti za
njih.”Edward mi je uhvatio lice i nakratko ga pretražio
po-gledom.“Dogovor otpada”, naglo je rekao.“Što?”, zgranula sam se.
“Odustaješ? Ne!”“Ne odustajem, Bella. I dalje mislim održati svoju
stranu pogodbe. Ali tebi dajem slobodu. Neka budekako god želiš, bez
ikakvih uvjeta.”“Zašto?”“Bella, vidim što radiš. Nastojiš usrećiti sve
ostale.A mene briga za sreću svih ostalih. Stalo mi je samo do tvoje
sreće. I pusti Alice, ja ću joj javiti. Obećavam ti dati neće to
trljati na nos.”“Ali – ”“Ne. Izvest ćemo ovo po tvome. Jer po mome ne
ide.Tebi kažem da si tvrdoglava, ali gledaj što sam ja učinio.Držim se
tako idiotski nedokazano onoga što ja mislim da je najbolje za tebe,
iako ti je to samo nanosilo bol.Duboku bol, nebrojeno puta. Više se ne
pouzdajem u sebe. Budi sretna po svome. Po mome uvijek ispadnekrivo.
Dakle.” Premjestio se ispod mene, isprsivši se.“Izvest ćemo to po
tvome, Bella. Već večeras. Danas. Štoprije, to bolje. Razgovarat ću s
Carlisleom. Mislim, ako ti damo dovoljnu dozu morija, možda ne bude tako
strašno. Vrijedi pokušati.” Zaškrgutao je zubima.“Edwarde, ne – ”Stavio
mi je prst na usne. “Bez brige, Bella, ljubavi. Nisam zaboravio ostatak
tvojih zahtjeva.”Držao mi je ruke u kosi i nježno – ali vrlo ozbiljno –
prislonio usne na moje prije nego što sam shvatila što mi to želi reći.
Što on to zapravo radi.Nisam imala mnogo vremena da nešto poduzmem.
Budem li predugo čekala, neću se uspjeti sjetiti zašto ga moram
spriječiti. Već sada nisam mogla disati kako tre-ba. Primala sam mu
ruke, privlačila ga bliže sebi, ustiju priljubljenih uz njegova
odgovarajući na svako njegovo neizgovoreno pitanje.Pokušala sam
razbistriti glavu, pronaći način da pro-govorim.Blago se okrenuo,
pritiskajući me u prohladnu travu.Ma, nema veze!, oduševila se moja
manje plemenita strana. Glava mi je bila puna njegova slatkog daha.Ne,
ne, ne, usprotivila sam se. Odmahnula sam gla-vom, a njegova su mi usta
prešla na vrat, dopuštajući mi da dišem.“Stani, Edwarde. Pričekaj.”
Glas mi je bio slab kao i volja.“Zašto?”, prošaptao mi je u jamicu u
dnu grla.Pomučila sam se unijeti bar malo odlučnosti u svoj glas. “Ne
želim sada ovo raditi.”“Ne želiš?”, upitao me s osmijehom u glasu. Opet
je prislonio usne na moje, onemogućivši mi da išta više ka-žem. Vrela
mi je krv zakolala u žilama, pekući me tamo gdje nam se koža
dodirivala.Silom sam se usredotočila. Trebao mi je pozamašan napor već
da izvučem ruke iz njegove kose, da ih pre- mjestim na njegova prsa.
Ali uspjela sam. A onda sam ga počela gurati, ne bih li ga odmaknula od
sebe. Nisam mogla sama u tome uspjeti, ali reagirao je kako sam i znala
da hoće.Odmaknuo se za pedalj-dva da me pogleda, a njegove me oči
nimalo nisu učvrstile u odluci. Bile su crna vatra. Žarile su
me.“Zašto?”, opet me upitao, tiho i oporo. “Volim te. Želim te.
Odmah.”Žmarci su mi se uzdigli iz želuca i zagušili grlo. Isko-ristio
je moju nesposobnost govora.“Čekaj, čekaj”, pokušala sam kazati dok me
ljubio.“Ne zbog mene”, promrmljao je, ne slažući se.“Molim te?”,
procijedila sam.Prostenjao je i odmaknuo se s mene, prevalivši se
na-trag na leđa.Oboje smo neko vrijeme samo tako ležali, nastojeći
usporiti disanje.“Reci mi zašto ne, Bella”, naglo me upitao. “Nadam se
da to nema veze sa mnom.”Sve u mom svijetu imalo je veze s njim. Kakvo
ble-savo nadanje.“Edwarde, meni je ovo vrlo važno. Izvest ću to na
pravi način.”“Prema čijem poimanju pravog načina?”“Mojem.”Prevalio se
na lakat i zagledao u mene, pun negodo-vanja.“Kako ćeš to izvesti na
pravi način?”Duboko sam udahnula. “Odgovorno. Sve po redu, kako treba.
Neću ostaviti Charlieja i Renée bez najboljeg razrje-šenja koje im mogu
pružiti. Neću uskratiti Alice priliku za užitak, ako se već udajem. I
vezat ću se uz tebe na svaki mogući ljudski način prije nego što
zatražim besmrtnost od tebe. Slijedim sva pravila, Edwarde. Tvoja mi je
duša ne-mjerljivo, nemjerljivo važna, i ne želim je izlagati nikakvom
riziku. Nećeš me natjerati da se predomislim oko toga.”“Kladim se da
bih mogao”, prošaptao je, a oči su mu se opet zažarile.“Ali nećeš”,
rekla sam, nastojeći zvučati smireno. “Jer znaš da mi ovo zaista
treba.”“Ne boriš se pošteno”, optužio me.Široko sam mu se osmjehnula.
“Nisam to ni rekla.”Uzvratio mi je čeznutljivim smiješkom. “Ako se
pre-domisliš...”“Ti ćeš prvi saznati”, obećala sam mu.Kiša je uto
procurila kroz oblake. Tu i tamo, nekoliko je kapi blago zabubnjalo kad
je palo u travu.Mrko sam pogledala u nebo.“Odvest ću te kući.” Obrisao
mi je kapljice vode s obraza.“Nije problem kiša”, progunđala sam. “Ona
samo znači da je došlo vrijeme da se učini nešto što će biti vrlo
neugodno, a možda čak i izuzetno opasno.”Uplašeno je raširio oči.“Sva
sreća da si otporan na metke.” Uzdahnula sam. “Trebat će mi onaj
prsten. Vrijeme je da kažemo Char-lieju.”Nasmijao se izrazu mog lica.
“Krajnje opasno”, složio se. Opet se nasmijao, a onda stavio ruku u
džep traperi-ca. “Ali barem nema potrebe da skrećemo s puta.”Ponovno mi
je stavio prsten na prstenjak lijeve ruke.Tamo gdje će i ostati – za
cijelu vječnost, nadala sam se.
Na vrh Go down
 
27. Potrebe.
Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
Twilight Source Forum :: Pomrcina-
Idi na: