~Carlisle je jedini ostao pribran. Stoljeća iskustva u
službama hitne pomoći čule su se u njegovom smirenom,
autoritativnom glasu.
“Emmette, Rose, izvedite Jaspera iz kuće.”
Emmett se bar ovaj put nije smiješio. Kimnuo je glavom.
“Dođi, Jaspere.”
Jasper se stao otimati iz Emmettovog neraskidivog
stiska, koprcajući se, pokušavajući dohvatiti brata iskeženim
zubima, pogleda i dalje posve neuračunljivog.
Edwardovo lice bilo je bjelje od krpe kad se okrenuo
na peti i čučnuo nada me, zauzimajući očito obrambeni
stav. Duboko, upozoravajuće režanje protisnulo mu se
kroz stisnute zube. Bilo mi je jasno da uopće ne diše.
Rosalie je, s neobično samodopadnim izrazom na
svom božanskom licu, stala pred Jaspera – pazeći da
ostane podalje od njegovih zuba – i pomogla Emmettu
30 da ga izgura kroz staklena vrata koja im je pridržala
Esme, jednom rukom prekrivajući usta i nos.
Esmino srcoliko lice bilo je puno stida. “Tako mi
je žao, Bella”, jauknula je kad je krenula za ostalima iz
kuće.
“Pusti me da priđem, Edwarde”, promrmljao je Carlisle.
Prošla je sekunda, a onda je Edward polako kimnuo
glavom i opustio gard.
Carlisle je kleknuo kraj mene i prignuo se blizu da mi
pregleda ruku. Osjećala sam skamenjeni šok na svome
licu, pa sam se pokušala pribrati.
“Evo, Carlisle”, rekla je Alice i pružila mu ručnik.
Odmahnuo je glavom. “Previše je stakla u rani.” Protegnuo
se i otrgnuo dugu, tanku traku s poruba bijelog
stolnjaka. Njome mi je omotao ruku iznad lakta, napravivši
povesku. Obuzimala me mučnina od mirisa krvi. U
ušima mi je zvonilo.
“Bella”, tiho je rekao Carlisle. “Bi li htjela da te odvezem
u bolnicu, ili hoćeš da ti to tu sredim?”
“Tu, molim”, šapnula sam. Da me odveze u bolnicu,
ovo se nikako ne bi dalo sakriti od Charlieja.
“Donijet ću ti torbu”, rekla je Alice.
“Odnesimo je na kuhinjski stol”, rekao je Carlisle
Edwardu.
Edward me podigao bez napora, dok mi je Carlisle
održavao stalan pritisak na ruci.
“Kako se osjećaš, Bella?”, upitao me Carlisle.
“Dobro mi je.” Glas mi je bio prihvatljivo smiren,
zbog čega mi je bilo drago.
Edwardovo lice bilo je poput kamena.
Alice je već bila ondje. Carlisleova crna torba stajala
je na stolu, a mala, ali jarka stolna svjetiljka bila je
ukopčana u zidnu utičnicu. Edward me nježno posjeo u
stolicu, a Carlisle je privukao drugu. Smjesta je prionuo
na posao.
Edward je stajao iznad mene, i dalje se zaštitnički držeći,
i dalje ne dišući.
“Samo ti idi, Edwarde”, uzdahnula sam.
“Mogu ja”, ostao je uporan. Ali čeljust mu se sva ukočila;
oči su mu plamtjele od intenzivne žeđi kojoj se opirao,
toliko goroj po njega negoli po ostale.
“Ne moraš se junačiti”, rekla sam mu. “Carlisle me
može srediti bez tvoje pomoći. Idi na zrak.”
Lecnula sam se kad me zapeklo nešto što mi je Carlisle
radio na ruci.
“Ostat ću”, rekao je.
“Zašto si toliki mazohist?”, promrsila sam.
Carlisle se odlučio umiješati. “Edwarde, bolje bi bilo
da odeš naći Jaspera dok još nije predaleko odmaknuo.
Siguran sam da je ljut na sebe, a sumnjam da će sada
htjeti saslušati ikoga osim tebe.”
“Da”, spremno sam se složila. “Idi nađi Jaspera.”
“Mogao bi stvarno učiniti nešto korisno”, dodala je
Alice.
Edward je stisnuo oči kad smo se svi okomili na njega,
ali napokon je kimnuo i glatko izjurio kroz stražnja
vrata kuhinje. Bila sam sigurna da nije nijednom udahnuo
otkako sam porezala prst.
Tup, umrtvljen osjećaj širio mi se rukom. Premda je
olakšao oštru bol, podsjetio me na ranu, pa sam pažljivo
stala promatrati Carlisleovo lice da ne mislim o onome
što mu ruke rade. Kosa mu je imala zlatan odsjaj
pod jarkom svjetiljkom dok se naginjao nad moju ruku.
Osjetila sam slabe početke mučnine u dnu želuca, ali
čvrsto sam odlučila ne dopustiti da me nadvlada uobičajena
gadljivost. Više nisam osjećala bol, samo blagi osjećaj
cimanja koji sam se trudila zanemariti. Nema razloga
da se ispovraćam kao mala beba.
Da mi nije bila pred očima, ne bih ni opazila da je
Alice odustala i iskrala se iz prostorije. S tankim smiješkom
isprike na usnama izgubila se kroz vrata kuhinje.
“Pa, to bi bili svi”, uzdahnula sam. “Barem sam u
stanju isprazniti gledalište.”
“Nisi ti kriva”, utješio me Carlisle i tiho se zahihotao.
“To se može svakome dogoditi.”
“Može”, ponovila sam. “Ali obično se dogodi samo
meni.”
Opet se nasmijao.
Njegova opuštena smirenost bila je utoliko nevjerojatnija
u izravnoj opreci s reakcijom svih ostalih. Na licu
mu nisam opažala ni tračka tjeskobe. Radio je brzim,
sigurnim pokretima. Osim našeg tihog disanja, čulo se
samo blago plink, plink padanja malih krhotina stakla na
sto, jedne za drugom.
“Kako ti to polazi za rukom?”, upitala sam ga. “Čak
ni Alice i Esme...”, ušutjela sam i u čudu odmahnula
glavom. Premda su se ostali odrekli tradicionalne vampirske
prehrane jednako apsolutno kao i Carlisle, jedino
je on mogao istrpjeti miris moje krvi a da ne padne u
intenzivno iskušenje. Očito je bila riječ o nečemu daleko
težem nego što se uz njega činilo.
“Godine i godine prakse”, rekao mi je. “Više jedva da
osjećam taj miris.”
“Misliš da bi ti bilo teže kad bi otišao na duži dopust
iz bolnice? Gdje uopće ne bi bio blizu krvi?”
“Možda.” Slegnuo je ramenima, ali ruke su mu ostale
mirne. “Nikad nisam osjetio potrebu za dužim dopustom.”
Uputio mi je blještav osmijeh. “Previše uživam u
svom poslu.”
Plink, plink, plink. Iznenadilo me koliko mi je to stakla
u ruci. Došla sam u napast da bacim pogled na sve
veću gomilicu, čisto da vidim kolika je, ali znala sam da
mi to ne bi pomoglo u borbi protiv povraćanja.
“U čemu to tačno uživaš?”, zanimalo me. Nije to
imalo smisla – koliko je godina napora i odricanja zacijelo
uložio da dođe do tačke gdje može ovo podnositi s
lakoćom. K tome, htjela sam da nastavi govoriti; u razgovoru
nisam razmišljala o mučnini u svom želucu.
Tamne su mu oči bile mirne i zamišljene kad mi je
odgovorio. “Hmm. Najviše uživam kad mi moje... uvećane
sposobnosti omoguće da spasim nekoga kome inače
ne bi bilo spasa. Ugodno je znati da su, zahvaljujući
onome što mogu, nekim ljudima životi bolji zato što ja
postojim. Katkad je čak i osjet mirisa korisno dijagnostičko
sredstvo.” Kut usana izvio mu se u poluosmijeh.
Mozgala sam o tome dok je on čeprkao po rani, provjeravajući
je li izvadio sve krhotine stakla. Zatim je u
torbi potražio nove instrumente, a ja sam pokušala da
ne zamislim iglu i konac.
“Ulažeš veliki napor da se iskupiš za nešto za što uopće
nisi bio kriv”, spomenula sam mu kad sam na rubovima
kože osjetila drugačije cimanje. “Hoću reći, nije da si
ti to tražio. Nisi izabrao ovakav život, a svejedno moraš
uložiti toliki napor da budeš dobar.”
“Ne bih rekao da se za išta iskupljujem”, opušteno mi
se usprotivio. “Kao i u svemu u životu, samo sam morao
odlučiti što da radim s onim što mi je dano.”
“Zvuči prejednostavno, kada to tako kažeš.”
34 Opet mi je pregledao ruku. “Evo”, rekao je i odsjekao
končić. “Gotovo.” Velikim vatenim štapićem, umočenim
u nekakvu tekućinu boje sirupa, temeljito je premazao
sanirano mjesto. Mirisalo je čudno; u glavi mi se
zavrtjelo. Sirup mi je ostavio mrlje na koži.
“Ipak, u početku”, ostala sam uporna dok mi je hermetički
čvrsto lijepio još jedan dugi komad gaze na
ruku. “Zašto si uopće pomislio da bi mogao iskušati
neki drugačiji put od uobičajenoga?”
Podigao je usne, smiješeći se sâm sebi. “Nije li ti već
Edward ispričao tu priču?”
“Jest. Ali pokušavam shvatiti što ti je bilo na pameti...”
Lice mu se odjednom opet uozbiljilo, a ja sam se upitala
je li pomislio na isto ono što i ja. Pita li se on to što ću ja
misliti kada – odbila sam misliti ako – dođe red na mene.
“Znaš da mi je otac bio pastor”, zamišljeno je kazao
dok je pažljivo čistio stol, sve brišući mokrom gazom,
a onda ponavljajući postupak. Miris alkohola zapekao
me za nos. “Imao je prilično strog pogled na svijet, koji
sam već bio počeo dovoditi u pitanje prije nego što sam
se promijenio.” Carlisle je odložio svu prljavu gazu i sve
komadiće stakla u praznu kristalnu zdjelu. Nisam shvaćala
što to radi čak ni kad je kresnuo šibicu. Zatim ju je
bacio na tkaninu natopljenu alkoholom, a ja sam poskočila
kad je naglo buknulo.
“Oprosti”, ispričao se. “To bi trebalo biti sve... Dakle,
nisam se slagao s očevim osobnim pogledom na vjeru.
Ali nikad, u već gotovo četiristo godina od svoga
rođenja, nisam vidio ništa što bi me nagnalo da posumnjam
u postojanje Boga, ovako ili onako. Čak ni vlastiti
odraz u zrcalu.”
Pretvarala sam se da proučavam povez na ruci ne bih li
prikrila svoje iznenađenje smjerom u kojem je pošao naš
razgovor. Religija je bila zadnje što sam očekivala, kad se sve
uzme u obzir. Vlastiti mi je život bio uglavnom lišen vjere.
Charlie se smatrao luteranom, jer su mu to bili roditelji,
ali nedjeljom je išao na riječnu službu s ribičkim štapom u
ruci. Renée bi tu i tamo pokušala otići u crkvu, ali, slično
kao i u slučaju njezinih kratkih flertova s tenisom, grnčarstvom,
jogom i učenjem francuskog, to bi je prošlo prije
nego što bih ja i doznala za njezin najnoviji hir.
“Siguran sam da sve to zvuči pomalo bizarno, kad to
kaže jedan vampir.” Iscerio se, znajući kako me njihovo
nehajno služenje tom riječju svaki put bez iznimke
šokira. “Ali nadam se da svejedno postoji smisao ovog
života, čak i za nas. Izgledi su slabi, priznajem”, dodao
je nehajno. “Svi izvori navode da smo u svakom slučaju
prokleti. Ali ja gajim nadu, ma koliko nerazumnu, da će
nam se napori priznati bar na neki način.”
“Ne bih rekla da je to nerazumno”, promrmljala sam.
Nisam mogla zamisliti nikoga, uključujući i božanstvo,
ko se ne bi divio Carlisleu. Uostalom, jedini raj koji bih
ja mogla cijeniti morao bi uključivati Edwarda. “A mislim
i da niko drugi to ne bi rekao.”
“Zapravo, ti si prva koja dijeli moje mišljenje.”
“Ostali se ne slažu?”, iznenađeno sam upitala, misleći
konkretno na jednu osobu.
Carlisle je opet pogodio što mi je na umu. “Edward
se donekle slaže sa mnom. Bog i raj postoje... kao i pakao.
Ali on ne vjeruje da postoji zagrobni život za naš
soj.” Carlisle je govorio vrlo tiho; gledao je kroz veliki
prozor iznad sudopera, u mrak. “Shvaćaš, on drži da
smo izgubili duše.”
Smjesta sam se sjetila onoga što je Edward danas popodne
rekao: osim ako ti se ne mili poginuti – ili što god
već s nama biva. Žaruljica mi se upalila nad glavom.
“U tome leži pravi problem, zar ne?”, pretpostavila
sam. “Zbog toga mi se on toliko suprotstavlja.”
Carlisle je polako progovorio. “Gledam svoga... sina.
Njegovu snagu, njegovu dobrotu, svjetlost što sja iz njega
– i to mi samo raspiruje onu nadu, onu vjeru, više
nego ikad. Kako je moguće da ne bude nade za nekoga
poput Edwarda?”
Kimnula sam glavom, usrdno se slažući.
“Ali kad bih vjerovao u ono što on vjeruje...” Pogledao
je u mene nedokučivim očima. “Kad bi ti vjerovala u ono
u što on vjeruje. Bi li ti mogla njemu oduzeti dušu?”
Način na koji je sročio pitanje osujetio je moj odgovor.
Da me pitao bih li stavila svoju dušu na kocku
za Edwarda, odgovor bi bio bjelodan. Ali bih li stavila
Edwardovu dušu na kocku? Nesretno sam naškubila
usne. Takva dvojba nije bila poštena.
“Uviđaš u čemu je problem.”
Odmahnula sam glavom, svjesna tvrdoglavog držanja
svoje brade.
Carlisle je uzdahnuo.
“To je moj izbor”, ostala sam uporna.
“I njegov je.” Podigao je ruku kad je opazio da se
spremam usprotiviti. “Hoće li biti odgovoran zato što ti
je to učinio.”
“Nije on jedini koji to može učiniti.” Znatiželjno
sam odmjerila Carlislea.
Nasmijao se, naglo razvedrivši razgovor. “A, ne! Morat
ćeš to riješiti s njim.” Ali onda je uzdahnuo. “To je
jedno u što nikada ne mogu biti siguran. Mislim da sam,
u većini drugih pogleda, učinio najbolje što sam mogao
s onim što mi je bilo dano. Ali je li bilo ispravno osuditi
druge na ovakav život? Ne mogu se odlučiti.”
Nisam mu odgovorila. Zamislila sam kakav bi moj
život bio da se Carlisle odupro iskušenju da promijeni
svoje samotno bivstvovanje... i stresla se.
“Takvu sam odluku donio zbog Edwardove majke.”
Carlisle je govorio gotovo šapatom. Tupo je zurio kroz
crne prozore.
“Njegove majke?” Kad god sam pitala Edwarda za
njegove roditelje, on bi mi samo kazao da su davno umrli,
i da ih se nejasno sjeća. Shvatila sam da će Carlisleova
uspomena na njih, usprkos kratkoći njihovog susreta,
biti savršeno bistra.
“Da. Zvala se Elizabeth. Elizabeth Masen. Njegov
otac, Edward stariji, nikad nije došao svijesti u bolnici.
Umro je u prvom valu gripe. Ali Elizabeth je ostala
prisebna gotovo do samoga kraja. Edward joj uvelike sliči
– imala je istu takvu čudnu brončanu nijansu kose i
jednako zelene oči.”
“Oči su mu bile zelene?”, promrmljala sam, nastojeći
si to predočiti.
“Da...” Carlisleove oči boje okera sada su bile stotinu
godina daleko. “Elizabeth je bila opsjednuta brigom za
sina. Naudila je vlastitim izgledima da preživi jer se pokušavala
brinuti za njega na samrtnoj postelji. Očekivao
sam da će on prvi izdahnuti, jer mu je bilo umnogome
gore nego njoj. Kad joj je stigao kraj, sve se zbilo vrlo
brzo. Netom što je bilo zašlo sunce, a ja sam stigao da
odmijenim liječnike koji su radili cijeli dan. Tada mi se
bilo teško pretvarati – toliko je posla trebalo obaviti, a
meni odmor nije trebao. Kako mi je samo mrsko bilo
vraćati se svojoj kući, skrivati se u mraku i pretvarati se
da spavam dok toliki umiru.
Najprije sam otišao vidjeti kako su Elizabeth i njezin
sin. Vezao sam se uz njih – što je uvijek opasno, imajući
u vidu krhku narav ljudi. Smjesta sam opazio da se njoj
stanje pogoršalo. Groznica ju je neobuzdano tresla, a tijelo
joj je bilo preslabo za daljnju borbu.
Samo, nije izgledala slabo kad me oštro pogledala s
poljskog kreveta.
‘Spasi ga!’, naredila mi je promuklim glasom koji joj
je napinjao grlo.
‘Dat ću sve od sebe’, obećao sam joj i uhvatio je za
ruku. Groznica je bila tako jaka da vjerojatno nije ni
osjetila koliko mi je ruka neprirodno hladna. Njezinoj
je koži sve bilo hladno.
‘Moraš’, usrdno mi je rekla, stišćući mi ruku s toliko
snage da sam se upitao neće li se ipak izvući iz krize. Oči
su joj bile tvrde, kao kamenovi, kao smaragdi. ‘Moraš
učiniti sve u svojoj moći. Ono što drugi ne mogu, to ti
moraš učiniti za moga Edwarda.’
To me uplašilo. Gledala me tim prodornim očima,
a meni se načas učinilo da zna moju tajnu. Zatim ju je
groznica nadvladala i više nije došla svijesti. Umrla je sat
vremena nakon što je to zatražila.
Desetljećima sam već bio razmatrao ideju stvaranja
svojeg sudruga. Samo još jednog stvorenja koje bi moglo
doista poznavati mene, a ne onoga koji se pretvaram da
jesam. Ali nikada to nisam mogao opravdati – učiniti
ono što su meni učinili.
Edward je tu ležao, na samrti. Bilo mi je jasno da su
mu preostali samo sati. Kraj njega njegova majka, lica
nekako još nipošto smirenog, čak ni u smrti.”
Carlisle je sve to iznova gledao, sjećanja nezamućenog
stoljećem koje je otada proteklo. I ja sam to jasno
vidjela, dok je govorio – beznađe u bolnici, nadmoćno
ozračje smrti. Edward gori u groznici, život mu kopni sa
svakim otkucajem sata... Opet sam se stresla i istjerala
taj prizor iz svojih misli.
“Elizabethine su mi riječi odjekivale u glavi. Kako je
mogla pretpostaviti što ja mogu? Bi li iko zaista to mogao
poželjeti svome djetetu?
Pogledao sam Edwarda. I onako bolestan, još je bio
prelijep. Bilo je nečega čistog i dobrog u njegovu licu.
Licu kakvo bih poželio da mi vlastiti sin ima.
Nakon svih tih godina nedoumice, jednostavno sam
se poveo za hirom. Prvo sam prevezao njegovu majku kolicima
u mrtvačnicu, a onda se vratio po njega. Niko nije
primijetio da još diše. Nije bilo dovoljno ruku, dovoljno
očiju da prate makar i polovicu potreba pacijenata. U mrtvačnici
nije bilo nikoga – bar ne živih. Iskrao sam ga na
stražnja vrata i prenio preko krovova u svoj dom.
Nisam bio siguran što valja učiniti. Odlučio sam
oponašati rane koje sam sâm zadobio prije onoliko stoljeća
u Londonu. Poslije mi je bilo žao. Dulje ga je i jače
boljelo nego što je bilo nužno.
Ipak, nisam zažalio zbog svog postupka. Nikad nisam
zažalio što sam spasio Edwarda.” Odmahnuo je glavom
i vratio se u sadašnjost. Nasmiješio mi se. “Bolje da te
sada odvezem kući.”
“Ja ću je odvesti”, rekao je Edward. Izašao je iz polumračne
blagovanice korakom sporim za njega. Lice mu
je bilo glatko i nečitko, ali u pogledu mu je bilo nečega
pogrešnog – nečega što je iz sve snage nastojao prikriti.
Osjetila sam grč nelagode u želucu.
“Carlisle me može odvesti”, rekla sam. Pogledala sam
svoju košulju; svijetloplavi pamuk bio je pun mrlja i
mrljica moje krvi. Desno mi je rame prekrivala gusta,
ružičasta skorena naslaga.
“Mogu ja.” Edward je zvučao posve hladno. “Ionako
ćeš se morati presvući. Charlie bi dobio srčani udar da
te vidi ovakvu. Reći ću Alice da ti nešto donese.” Izašao
je opet iz kuhinje.
Zabrinuto sam pogledala Carlislea. “Jako se uzrujao.”
“Jest”, složio se Carlisle. “Večeras se dogodilo upravo
ono čega se najviše boji. Ti si dospjela u opasnost zbog
toga što mi jesmo.”
“Nije on kriv zbog toga.”
“Nisi ni ti.”
Odmaknula sam pogled od njegovih mudrih, lijepih
očiju. Nisam se mogla složiti s tim.
Carlisle mi je ponudio ruku i pomogao mi da ustanem
sa stola. Otišla sam za njim u dnevnu sobu. Esme
se vratila; brisala je pod na mjestu gdje sam pala – čistim
klorom, sudeći po mirisu.
“Esme, daj, ja ću.” Osjećala sam da mi je lice opet
jarko rumeno.
“Već sam gotova.” Osmjehnula mi se s poda. “Kako
ti je?”
“Dobro”, potvrdila sam joj. “Carlisle šije brže od svih
doktora koji su me dosad šivali.”
Oboje su se zahihotali.
Alice i Edward vratili su se na stražnja vrata. Alice mi
je pritrčala, ali Edward je ostao podalje, s izrazom lica
koji se nije dao protumačiti.
“Dođi”, rekla je Alice. “Da ti nađemo neku manje
grozomornu odjeću.”
Našla mi je jednu Esminu košulju bojom dosta
sličnu mojoj. Bila sam sigurna da Charlie neće ništa
primijetiti. Dugi bijeli povez na ruci nije mi izgledao
ni izdaleka tako ozbiljno sad kad više nisam bila poprskana
krvlju. Charlie se nikad nije iznenađivao što me
vidi povezanu.
“Alice”, šapnula sam joj kad je krenula natrag prema
vratima.
“Da?” I ona je progovorila tiho i znatiželjno me pogledala,
nakrivivši glavu.
“Je li jako loše?” Nisam mogla biti sigurna da ne šapćem
uzalud. Premda smo bile na katu, iza zatvorenih
vrata, on me ipak možda mogao čuti.
Lice joj se napelo. “Nisam još sigurna.”
“Kako je Jasper?”
Uzdahnula je. “Vrlo je ljut na sebe. Njemu je to
umnogome veći izazov, a mrzi se osjećati slabim.”
“Nije on kriv. Reći ćeš mu da se ne ljutim na njega,
baš nimalo, zar ne?”
“Naravno.”
Edward me čekao kraj ulaznih vrata. Kad sam sišla u
dno stubišta, otvorio mi ih je bez riječi.
“Ponesi stvari!”, viknula je Alice kad sam oprezno
pošla prema Edwardu. Uzela je u naručje dva paketa,
jedan napola otvoren, digla moj fotoaparat s poda pod
glasovirom i tutnula mi ih pod zdravu ruku. “Zahvali mi
kasnije, nakon što ih otvoriš.”
Esme i Carlisle tiho su se oprostili sa mnom. Opazila
sam da krišom pogledavaju prema svome suzdržanom
sinu, umnogome kao i ja.
Laknulo mi je kad sam se našla vani; brzo sam prošla
pokraj lampiona i ruža, sad neželjenih podsjetnika.
Edward je šutke išao ukorak. Otvorio mi je suvozačka
vrata, a ja sam ušla bez pritužbi.
Na upravljačkoj ploči bila je velika crvena vrpca, vezana
uz novu liniju. Strgnula sam je i bacila na pod.
Dok je Edward sjedao na suprotnu stranu, petom sam
gurnula vrpcu pod svoje sjedalo.
Nije pogledao ni mene ni liniju. Nismo je uključili,
a tišina se nekako pojačala kad je motor odjednom grmnuo.
Pošao je prevelikom brzinom po mračnom, zavojitom
prilaznom putu.
Od šutnje mi je dolazilo da poludim.
“Reci nešto”, napokon sam ga usrdno zamolila kad je
skrenuo na autocestu.
“Što bi htjela da ti kažem?”, upitao me suzdržano.
Zgrozila sam se od njegove distanciranosti. “Reci mi
da mi opraštaš.”
To mu je unijelo treptaj života u lice – treptaj ljutnje.
“Da opraštam tebi? Na čemu?”
“Da sam bila opreznija, ništa se ne bi dogodilo.”
“Bella, porezala si se na papir – teško da si time zaslužila
smrtnu kaznu.”
“Svejedno sam ja kriva.”
Na te riječi, brana je popustila.
“Ti da si kriva? Da si se porezala u kući Mikea Newtona,
uz Jessicu i Angelu i svoje ostale normalne prijatelje,
najgore što bi se uopće moglo dogoditi bilo bi što?
Možda ti ne bi mogli naći flaster? Da si se spotaknula
i sama srušila hrpu staklenih tanjura – da te neko nije
bacio na nju – čak i tada, što bi bilo najgore? Zakrvarila
bi im presvlake na sjedalima dok te voze na hitnu? Mike
Newton mogao bi te držati za ruku dok te šivaju – i ne
bi se odupirao porivu da te ubije cijelo to vrijeme. Ne
pokušavaj sebe okriviti za išta od ovoga, Bella. Samo ću
se sâm sebi još više gaditi.”
“Kako je, dovraga, Mike Newton dospio u ovaj razgovor?”,
otpovrnula sam mu.
“Mike Newton je dospio u ovaj razgovor zbog toga
što bi ti bilo, ne lezi vraže, zdravije da budeš s Mikeom
Newtonom”, zarežao je.
“Prije bih umrla nego bila s Mikeom Newtonom”,
usprotivila sam se. “Prije bih umrla nego bila s bilo kim
osim s tobom.”
“Ne budi melodramatična, molim te.”
“E, pa ti onda ne budi smiješan.”
Nije mi odgovorio. Piljio je kroz vjetrobran crnog
izraza lica.
Grozničavo sam se upinjala smisliti kako da spasim
ovu večer. Kad je stao pred mojom kućom, još nisam
imala nikakvu ideju.
Ugasio je motor, ali ruke su mu nastavile čvrsto stiskati
upravljač.
“Hoćeš li ostati večeras?”, upitala sam ga.
“Trebao bih kući.”
Najmanje sam sada htjela da se ode utapati u kajanju.
“Za moj rođendan”, ostala sam uporna.
“Ne možeš imati i ovce i novce – ili želiš da ljudi ne
mare za tvoj rođendan, ili da mare. Ili jedno, ili drugo.”
Glas mu je bio strog, ali ne tako ozbiljan kao prije. Šutke
sam odahnula.
“U redu. Odlučila sam da želim da mariš za moj rođendan.
Vidimo se gore.”
Iskočila sam iz auta i okrenula se uzeti pakete sa stražnjeg
sjedala. Namrštio se.
“Ne moraš ih uzeti.” “Želim ih”, automatski sam odgovorila, a onda se
upitala ne služi li se on obratnom psihologijom.
“Ne, ne želiš. Carlisle i Esme potrošili su novac na
tebe.”
“Preživjet ću.” Nespretno sam zataknula poklone pod
zdravu ruku i zalupila vrata za sobom. Izašao je iz auta i
stvorio se kraj mene za manje od sekunde.
“Daj me pusti da ti ih barem ponesem”, rekao je i
uzeo ih. “Bit ću u tvojoj sobi.”
Nasmiješila sam se. “Hvala.”
“Sretan ti rođendan”, uzdahnuo je i prignuo se da
lagano svojim usnama dotakne moje.
Propela sam se na prste da mi poljubac duže potraje
kad se odmaknuo. Uputio mi je onaj izvijeni osmijeh
koji sam tako voljela, te nestao u tami.
Utakmica je još trajala; čim sam ušla u kuću čula sam
kako komentator naklapa uz žamor publike.
“Bell?”, dobacio mi je Charlie.
“Hej, tata”, rekla sam ulazeći u sobu. Držala sam
ruku čvrsto uz tijelo. Blagi pritisak me zapekao, pa sam
namreškala nos. Anestetik je očito prestajao djelovati.
“Kako je bilo?” Charlie se izvalio preko kauča, položivši
bose noge na naslon za ruke. Ono malo kovrčave
smeđe kose bilo mu je posve zaležano s jedne strane.
“Alice je stvarno pretjerala. Cvijeće, torta, svijeće, pokloni
– sve po redu.”
“Što si dobila?”
“Liniju za kamionet.” I ko zna što još.
“Opa.”
“Aha”, složila sam se. “Pa, idem ja u krpe.”
“Vidimo se ujutro.”
Mahnula sam mu. “Vidimo se.”
“Što ti je bilo s rukom?”
Porumenjela sam i nijemo opsovala. “Spotaknula
sam se. Nije to ništa.”
“Bella”, rekao je i odmahnuo glavom.
“Laku noć, tata.”
Požurila sam u kupaonicu, gdje sam držala pidžamu
upravo za ovakve večeri. Navukla sam komplet topića
i pamučnih hlača koje sam kupila kao zamjenu za rupičastu
majicu i trenerku u kojima sam nekoć spavala,
trgnuvši se od boli kad mi je pokret potegao šavove.
Umila sam se jednom rukom, oprala zube i onda trknula
u svoju sobu.
Sjedio je nasred moga kreveta, dokono se poigravajući
jednom srebrnom kutijom.
“Bok”, rekao je. Zvučao je tužno. Utapao se u kajanju.
Došla sam do kreveta, gurnula mu poklone iz ruku i
popela mu se u krilo.
“Bok.” Privila sam se uz njegovo kameno poprsje.
“Smijem sada otvoriti svoje poklone?”
“Odakle sad pak to zanimanje?”, upitao me.
“Postala sam radoznala zbog tebe.”
Uzela sam dugi, plosnati pravokutnik koji je zacijelo
bio od Carlislea i Esme.
“Dopusti”, predložio mi je. Uzeo mi je dar iz ruke i
jednim spretnim pokretom strgnuo srebrni papir s njega.
Pružio mi je pravokutnu bijelu kutiju.
“Siguran si da sam u stanju sama podignuti poklopac?”,
promrsila sam, ali prečuo je to.
U kutiji se nalazio dugi, debeli komad papira s nesagledivom
količinom sitno otisnutog teksta. Trebala mi je
minuta da shvatim srž informacije.
“Idemo u Jacksonville?” I to me uzbudilo, čak i preko
volje. Radilo se o vaučeru za avionske karte, za mene i
za Edwarda.
“Takav je plan.”
“Ne mogu vjerovati. Renée će švicnuti! Samo, ti nemaš
ništa protiv, je li? Tamo je sunčano, morat ćeš cijeli
dan biti u zatvorenom.”
“Mislim da mogu izaći na kraj s time”, rekao je, a zatim
se namrštio. “Da sam znao da si u stanju ovoliko primjereno
reagirati na poklon, natjerao bih te da ga otvoriš
pred Carlisleom i Esme. Mislio sam da ćeš se buniti.”
“Pa, naravno da je to previše. Ali smjet ću povesti
tebe sa mnom!”
Zahihotao se. “Sad mi je krivo što nisam potrošio
novac na tvoj poklon. Nisam shvatio da si sposobna za
razumne reakcije.”
Odložila sam karte i uzela njegov poklon, iznova zatiželjna.
Oduzeo mi ga je i odmotao, kao i prvi.
Uručio mi je praznu plastičnu kutiju za CD, sa srebrnim
diskom bez natpisa u njoj.
“Što je to?”, zbunjeno sam ga upitala.
Ništa nije rekao; uzeo je CD i stavio ga iza mojih leđa
u CD plejer na stoliću kraj kreveta. Pustio ga je da svira,
i šutke smo pričekali. Zatim se začula glazba.
Slušala sam je bez riječi, razrogačenih očiju. Znala
sam da on čeka moju reakciju, ali nisam mogla ništa
reći. Navrle su mi suze, i podigla sam ruku da ih obrišem
prije nego što se stignu proliti.
“Boli te ruka?”, zabrinuto me upitao.
“Ne, nije to zbog ruke. Prekrasno je, Edwarde. Nisi
mi mogao dati ništa što bih više voljela. Ne mogu vjerovati.”
Ušutjela sam da mogu dalje slušati.
Bila je to njegova glazba, njegove skladbe. Prvo djelo
na CD-u bila je moja uspavanka.
“Vjerovao sam da mi ne bi dopustila da ti kupim klavir,
pa da ti ovdje mogu svirati”, pojasnio je.
“Bio si u pravu.”
“Kako ti je ruka?”
“Sasvim u redu.” Zapravo, počinjala me peći pod zavojem.
Trebao mi je led. Bila bih se zadovoljila i njegovom
rukom, ali to bi me odalo.
“Donijet ću ti tabletu protiv bolova.”
“Ne treba mi ništa”, usprotivila sam se, ali maknuo
me s krila i krenuo prema vratima.
“Charlie”, oštro sam mu došapnula. Charlie nije baš
znao da Edward često noći kod mene. Zapravo, udarila
bi ga kap da ga se upozna s tom činjenicom. Ali nisam
osjećala pretjeranu krivnju zbog toga što ga vučem
za nos. Nismo radili ništa što on ne bi htio, napokon.
Edward i njegova pravila...
“Neće me uloviti”, obećao mi je Edward, tiho se izgubio
kroz vrata... i vratio, dohvativši vrata prije nego
što su se stigla sama zaklopiti. U ruci je držao čašu iz
kupaonice i bočicu Tylenola.
Bez rasprave sam uzela tablete koje mi je pružio –
znala sam da bih izgubila u raspravi. A ruka me zaista
počinjala smetati.
Moja je uspavanka svirala i dalje, blaga i ljupka, u
pozadini.
“Kasno je”, primijetio je Edward. Jednom me rukom
podigao s kreveta i drugom odmaknuo pokrivače. Spustio
me u postelju s glavom na jastuku i ušuškao jorgan
oko mene. Legao je sa strane – preko pokrivača, da mi
ne bude hladno – i prebacio ruku preko mene.
Naslonila sam glavu na njegovo rame i sretno uzdahnula.
“Još jednom hvala”, šapnula sam mu.
“Nema na čemu.”
Dugo smo šutjeli, dok sam slušala kako se moja uspavanka
polako bliži kraju. Započela je druga skladba.
Prepoznala sam je: Esme je nju najviše voljela.
“Što sada misliš?”, upitala sam ga šapatom.
Oklijevao je časak prije nego što će mi reći. “Zapravo,
mislio sam o tome što je ispravno, a što ne.”
Osjetila sam kako mi trnci prolaze hrptom.
“Sjećaš se kako sam odlučila da želim da mariš za moj
rođendan?”, brzo sam ga priupitala, nadajući se da nije
previše očito da mu nastojim odvratiti misli.
“Da”, oprezno se složio.
“Pa, baš mislim, budući da mi je još uvijek rođendan,
voljela bih da me opet poljubiš.”
“Večeras si pohlepna.”
“Da, jesam – ali, molim te, nemoj raditi ništa što sâm
ne želiš”, dodala sam, blago pogođena.
Nasmijao se, a onda je uzdahnuo. “Sačuvaj Bože da
napravim nešto što sâm ne želim”, rekao je neobično
shrvanim tonom kad me dohvatio pod bradu i privukao
mi lice svojemu.
Poljubac je počeo uvelike kao i obično – Edward je
pazio kao i uvijek, a meni je srce počelo pretjerano reagirati,
kao i uvijek. A onda, kao da se nešto promijenilo.
Usne su mu odjednom postale daleko užurbanije, slobodna
mu se ruka zaplela u moju kosu i čvrsto priljubila
moje lice uz njegovo. A premda su se i moje ruke zaplele
u njegovu kosu, i premda sam bjelodano počinjala prelaziti
njegove oprezno postavljene granice, ovaj put me
za promjenu nije spriječio. Tijelo mu je bilo hladno kroz
tanki jorgan, ali željno sam se privila uz njega.
Kad je prekinuo, bilo je to naglo; odgurnuo me blagim,
ali čvrstim rukama.
Svalila sam se natrag na jastuk, hvatajući zrak, ošamućena.
Nečeg sam se trebala sjetiti, nečega neuhvatljivog,
na rubu pamćenja.
“Oprosti”, rekao je, a i on je bio zadihan. “Nisam
primjereno postupio.”
“Ja nemam ništa protiv”, propentala sam.
Namrštio se na mene u mraku. “Pokušaj zaspati, Bella.”
“Ne, hoću da me opet poljubiš.”
“Precjenjuješ moju moć samokontrole.”
“Što te više mami, moja krv ili moje tijelo?”, izazvala
sam ga.
“Jednako me mame.” Preko volje se na sekundu iscerio,
a onda se opet uozbiljio. “A sad, da prestaneš izazivati
nesreću i nekako zaspiš?”
“U redu”, složila sam se i privila čvršće uz njega.
Stvarno sam se osjećala iscrpljeno. Dan se na toliko načina
otegnuo, a ipak na njegovom izmaku nisam osjećala
nikakvo olakšanje. Gotovo kao da me sutra čeka nešto
još gore. Predosjećaj je bio blesav – što bi moglo biti
gore od ovoga danas? To samo zakašnjelo reagiram na
šok, bez sumnje.
Nastojeći to izvesti kriomice, pritisnula sam ozlijeđenu
ruku o njegovo rame, da mi hladnom kožom ublaži
bol. Smjesta me počelo manje peći.
Bila sam u polusnu, možda i dublje, kad sam se sjetila
na što me podsjetio njegov poljubac: prošlog proljeća,
kad me morao ostaviti da odvede Jamesa s moga traga,
Edward me poljubio na rastanku, ne znajući kada ćemo
se, a ni hoćemo li se uopće opet vidjeti. U ovom je poljupcu
bilo iste takve, gotovo bolne primjese, iz nekog
meni nepojmljivog razloga. Zadrhtala sam dok sam tonula
u san, kao da već imam noćnu moru.
