~Vrijeme protječe. Čak i kad se to čini nemogućim.
Čak i kad svaki otkucaj velike kazaljke boli kao što krv
tupo nabija u modrici. Protječe neravnomjerno, u čudnim
naletima i otegnutim zastojima, ali doista protječe.
Čak i meni.
Charlie je lupio šakom o stol. “E, sad je dosta, Bella!
Šaljem te kući.”
Podigla sam pogled s kukuruznih pahuljica, koje sam
promatrala umjesto da ih jedem, i zagledala se u Charlieja
u šoku. Nisam dotad pratila razgovor – zapravo,
nisam bila ni svjesna da vodimo razgovor – i nisam bila
sigurna na što tačno misli.
“Pa kod kuće sam”, zbunjeno sam promrmljala.
“Šaljem te Renée, u Jacksonville”, pojasnio mi je.
Charlie me iznureno gledao dok mi je značenje tih
riječi polako sjedalo.
“Pa što sam sad skrivila?” Osjetila sam kako mi se lice
urušava. Baš nije bilo fer. Ponašala sam se besprijekorno
u protekla četiri mjeseca. Nakon onog prvog tjedna, koji
nijedno od nas nikad nije spominjalo, nisam propustila
ni dana škole ili posla. Ocjene su mi bile savršene. Nikad
se nisam prekasno vratila kući – nikad nisam ni odlazila
nekamo odakle bih se mogla prekasno vratiti kući. I vrlo
sam rijetko posluživala podgrijanu hranu za ručak.
Charlie se mrgodio.
“Ništa nisi skrivila. U tome je i problem. Kad nikad
ništa ni ne radiš.”
“Hoćeš da stvaram probleme?”, upitala sam ga, smeteno
skupivši obrve. Trudila sam se da obraćam pažnju.
Nije to bilo lako. Tako sam se navikla sve zanemarivati
da su mi se uši činile začepljene.
“Problemi bi bili bolji od ovog... ovog zdvajanja od
jutra do mraka!”
To me malo zapeklo. Pažljivo sam izbjegavala sve
oblike potištenosti, uključujući zdvajanje.
“Ne zdvajam od jutra do mraka.”
“Krivo sam se izrazio”, priznao mi je preko volje.
“Zdvajanje bi bilo bolje – to bi bar bilo nešto. Ti si
samo... beživotna, Bella. Mislim da ti to želim reći.”
Optužba me pogodila u slabu tačku. Uzdahnula sam
i pokušala unijeti živost u svoj odgovor.
“Oprosti, tata.” Isprika mi je zvučala malo blijedo,
čak i u vlastitim ušima. A mislila sam da ga uspijevam
nasamariti. Cijela poanta svih ovih napora bila je u tome
da poštedim Charlieja patnje. Kako mi je teško sada pala
pomisao da mi je trud bio uzaludan.
“Ne želim da mi se ispričavaš.”
Uzdahnula sam. “Onda mi reci što želiš od mene.” “Bella”,
rekao je s oklijevanjem, pomno promatrajući
kako ću reagirati na ono što će mi sada reći. “Srce, nisi
prva koja prolazi takvo što, znaš.”
“Znam ja to.” Grimasa kojom sam popratila te riječi
bila je mlitava i nimalo dojmljiva.
“Slušaj, srce. Mislim da – mislim da ti možda treba
izvjesna pomoć.”
“Pomoć?”
Zastao je, opet tražeći riječi. “Kad je tvoja majka otišla”,
otpočeo je, mršteći se, “i uzela te sa sobom.” Duboko je
udahnuo. “Pa, meni je to bilo jedno jako teško razdoblje.”
“Znam, tata”, promrmljala sam.
“Ali snašao sam se”, istaknuo je. “Srce, ti se ne snalaziš.
Čekao sam, u nadi da će ti postati bolje.” Zagledao
se u mene, a ja sam brzo spustila pogled. “Mislim da
oboje znamo da ti ne postaje bolje.”
“Dobro mi je.”
Prečuo je to. “Možda, eto, možda bi mogla razgovarati
s nekim o tome. Sa stručnom osobom.”
“Hoćeš da idem psihijatru?” Glas mi je postao nijansu
oštriji kad sam shvatila na što on to misli.
“Možda bi ti to pomoglo.”
“A možda mi ni najmanje ne bi pomoglo.”
Nisam znala mnogo o psihoanalizi, ali bila sam prilično
sigurna da ne pali ako pacijent nije razmjerno
iskren. Jasno, mogla bih reći istinu – želim li ostatak
života provesti u luđačkoj košulji.
Proučio je moj tvrdoglav izraz lica i promijenio strategiju
napada.
“Ne znam što da radim, Bella. Možda bi tvoja majka – ”
“Slušaj”, rekla sam monotonim glasom. “Izaći ću večeras,
ako baš hoćeš. Nazvat ću Jess ili Angelu.”
“Neću to”, usprotivio mi se, ozlojeđen svojom nemoći.
“Ne bih mogao izdržati da te gledam kako se trudiš
još jače. Nikad u životu nisam vidio da se neko toliko
trudi. Bolno mi je to gledati.”
Pravila sam se glupa i zapiljila u stol. “Nije mi jasno,
tata. Prvo se ljutiš zato što ništa ne radim, a onda mi
kažeš da ne želiš da izlazim.”
“Samo hoću da si sretna – ne, čak ni toliko. Samo
hoću da nisi nesretna. Mislim da imaš bolje izglede za to
ako se makneš iz Forksa.”
Pogledala sam ga s prvim bljeskom osjećaja u očima
u dulje od pamtivijeka.
“Neću se maknuti odavde”, rekla sam mu.
“Zašto ne?”, upitao me.
“U zadnjem sam polugodištu nastave – sve bi mi se
poremetilo.”
“Dobra si učenica – snaći ćeš se.”
“Ne želim se nametati mami i Philu.”
“Tvoja majka umire od želje da joj se vratiš.”
“Na Floridi je prevruće.”
Opet je lupio šakom o stol. “Oboje znamo koji je
stvarni razlog, Bella, i to ti nije zdravo.” Duboko je
udahnuo. “Mjeseci su prošli. Bez poziva, bez pisama,
bez javljanja. Ne možeš ga i dalje čekati.”
Prostrijelila sam ga pogledom. Vrelina mi je gotovo,
ali ne zapravo, doprla u obraze. Dugo je prošlo otkako
sam porumenjela s najmanjim tračkom uživljenosti.
Cijela ova tema bila je krajnje zabranjena, čega je on
bio itekako svjestan.
“Ništa ja ne čekam. Ništa ja ne očekujem”, rekla sam
tiho i monotono.
“Bella – ”, zaustio je Charlie, jedva to izgovorivši.
“Moram u školu”, upala sam mu u riječ, ustala i naglo
digla netaknuti doručak sa stola. Istresla sam zdjelicu
u sudoper ne zastajući da je isperem. Nisam mogla podnijeti
ni riječ daljnjeg razgovora.
“Dogovorit ću se s Jessicom”, dobacila sam mu kad
sam stavljala torbu na rame, ne pogledavši ga u oči.
“Možda se ne vratim na večeru. Otići ćemo u Port Angeles
i pogledati neki film.”
Izašla sam iz kuće prije nego što je stigao reagirati.
U žurbi da odem od Charlieja stigla sam u školu
među prvima. Prednost je bila u tome što sam našla
stvarno sjajno mjesto za parkiranje. Mana je bila u tome
što sam time dobila slobodnog vremena, a slobodno sam
vrijeme nastojala izbjegavati pod svaku cijenu.
Brzo, prije nego što stignem pomisliti na Charliejeve
optužbe, izvukla sam udžbenik iz algebre. Otvorila
sam poglavlje koje danas trebamo započeti i pokušala
ga dokučiti. Čitati matematiku bilo mi je još gore nego
slušati je, ali išlo mi je sve bolje. U proteklih nekoliko
mjeseci na algebru sam utrošila deset puta više vremena
nego ikad prije na matematiku. Uslijed toga, prosjek mi
je bio oko 4,5. Znala sam da gospodin Varner smatra da
je za cijelo moje napredovanje zaslužna njegova vrhunska
predavačka vještina. A ako ga to usrećuje, ja mu ne
kanim raspršiti iluzije.
Prisilila sam se da nastavim sve dok se parkiralište
nije ispunilo, pa sam na kraju morala žuriti na engleski.
Obrađivali smo Životinjsku farmu, lako gradivo. Nije mi
smetao komunizam; bio mi je dobrodošla promjena od
iscrpljujućih ljubavnih romana koji su uglavnom tvorili
lektiru. Udobno sam se smjestila u klupi, zadovoljna što
mi predavanje gospodina Bertyja odvlači pažnju.
Vrijeme mi je u školi brzo prolazilo. Zvono se prebrzo
začulo. Počela sam pakirati torbu.
“Bella?”
Prepoznala sam Mikeov glas, i znala sam što će reći
prije nego što je to izgovorio.
“Doći ćeš sutra na posao?”
Pogledala sam ga. Stajao je naslonjen između klupa,
zabrinuta lica. Svakog petka postavljao mi je isto pitanje.
Premda nisam nijednom uzela ni dana bolovanja.
Dobro, uz jednu iznimku, prije mnogo mjeseci. Ali nije
me imao razloga tako zabrinuto gledati. Bila sam uzorna
djelatnica.
“Sutra je subota, zar ne?”, rekla sam. Nakon što mi
je to upravo spomenuo Charlie, shvatila sam koliko mi
beživotno glas doista zvuči.
“Da, tako je”, složio se. “Vidimo se na španjolskom.”
Jedanput mi je mahnuo, a onda mi okrenuo leđa. Nije
se više trudio pratiti me do satova.
Odvukla sam se na algebru smrknuta lica. Na tom
sam satu sjedila pokraj Jessice.
Prošli su tjedni, možda i mjeseci, otkako me Jess zadnji
put pozdravila na hodniku. Znala sam da sam je
uvrijedila asocijalnim ponašanjem, pa se duri. Sad ću joj
se teško moći obratiti – naročito s molbom za uslugu.
Pažljivo sam odvagnula opcije dok sam odugovlačila s
ulaskom u razred.
Nisam namjeravala opet izaći pred Charlieja bez vijesti
o nekakvom druženju. Znala sam da ne bih mogla
lagati, iako me pomisao na samostalnu vožnju do Port
Angelesa i natrag – da mi mjerač prijeđenih kilometara
pokazuje tačan iznos, za slučaj da ode provjeriti – itekako
mamila. Jessicina mama bila je najveća tračerica u mjestu,
a Charlie će sigurno naletjeti na gospođu Stanley
i prije nego što mislim. A tada će joj bez ikakve sumnje
spomenuti naš izlet. Laganje ne dolazi u obzir.
Uzdahnula sam i otvorila vrata.
Gospodin Varner mračno me pogledao – već je počeo
lekciju. Požurila sam na svoje mjesto. Jessica me nije pogledala
kad sam sjela do nje. Bilo mi je drago što imam
pedeset minuta da se pripremim.
Ovaj je sat proletio još brže od engleskog. Djelić te
brzine potjecao je od moje štreberske pripreme jutros
u kamionetu – ali uglavnom zato što mi vrijeme uvijek
brže teče kad čekam nešto neugodno.
Složila sam grimasu kad je gospodin Varner raspustio
razred pet minuta prije kraja sata. Smješkao se kao da
nam čini uslugu.
“Jess?” Nos mi se namreškao kad sam se lecnula, čekajući
da se ona okomi na mene.
“Ti se to meni obraćaš, Bella?”
“Naravno.” Raširila sam oči da izgledam nevinije.
“Što je? Treba ti pomoć oko algebre?” Zvučala je pomalo
kiselo.
“Ne.” Odmahnula sam glavom. “Zapravo, zanima me
bi li ti možda... večeras otišla sa mnom u kino? Baš bi mi
trebao izlazak u ženskom društvu.” Zvučala sam ukočeno,
kao da loše izgovaram tekst, pa me sumnjičavo pogledala.
“Zašto hoćeš ići sa mnom?”, upitala me, i dalje neprijazno.
“Tebe se prve sjetim kad pomislim na žensko društvo.”
Nasmiješila sam se, u nadi da mi smiješak djeluje
iskreno. Vjerojatno sam joj i rekla istinu. U svakom
slučaju, nje sam se prve sjetila kad sam poželjela izbjeći
Charlieja. A to se svodilo na isto.
Kao da se malo udobrovoljila. “Pa čuj, ne znam.”
“Imaš drugih planova?”
“Ne... Valjda bih i mogla s tobom. Što bi htjela da
gledamo?”
“Nisam sigurna što igra”, oprezno sam joj kazala.
Ovo je sad bilo nezgodno. Stala sam se upinjati da se
nečega sjetim – nisam li čula kako neko nedavno priča
o nekom filmu? Ili vidjela plakat? “Što kažeš na onaj o
predsjednici Amerike?”
Čudno me pogledala. “Bella, taj ne igra u kinima od
pamtivijeka.”
“O.” Namrštila sam se. “Ima li nešto drugo što ti se
gleda?”
Jessicina prirodna vrckavost počela je i nehotice izbijati
na površinu kad je stala razmišljati na glas. “Pa, ima
jedna nova romantična komedija koju hvale na sva usta.
To bih pogledala. A moj tata je upravo pogledao Slijepu
ulicu i jako mu se svidjela.”
Ulovila sam se naslova koji obećava. “O čemu se radi
u tom filmu?”
“O zombijima ili tako nečemu. Rekao je da već godinama
nije vidio ništa tako strašno.”
“Zvuči savršeno.” Radije bih se nosila s pravim zombijima
nego gledala romantiku.
“Okej.” Kao da ju je iznenadio moj odgovor. Pokušala
sam se sjetiti sviđaju li mi se filmovi strave, ali nisam
bila sigurna. “Da dođem po tebe poslije škole?”, ponudila
mi je.
“Može.”
Jessica mi je uputila suzdržan prijateljski osmijeh prije
nego što će otići. Smiješak kojim sam joj uzvratila
malčice je zakasnio, ali učinilo mi se da ga je vidjela.
Ostatak dana brzo mi je prošao, jer sam sva bila u
planovima za večeras. Iz iskustva sam znala da nakon
što jednom natjeram Jessicu da priča, bit će dovoljno
da pridonosim razgovoru samo pokojim mrmljanjem u
pravom trenutku. Od mene će se tražiti tek minimalno
sudjelovanje.
Gusta izmaglica koja mi je sada zastirala dane katkad
bi me zbunila. Iznenadilo me kad sam se našla u svojoj
sobi, ne sjećajući se jasno vožnje kući iz škole, pa čak ni
otvaranja ulaznih vrata. Ali to nije bilo bitno. Gubljenje
pojma o vremenu bilo je najviše što sam tražila od
života.
Nisam se opirala izmaglici kad sam se posvetila zidnom
ormaru. Tupost mi je u nekim pogledima bila bitnija
nego u drugima. Jedva da sam opažala u što gledam
kad sam odgurnula vrata u stranu i otkrila hrpu smeća
na lijevoj strani ormara, pod odjećom koju nikad nisam
nosila.
Pogled mi nije odlutao prema crnoj vreći za smeće u
kojoj se nalazio moj poklon od onog prošlog rođendana,
nije opazio oblik linije pod napetom crnom plastikom;
nisam pomislila kako su mi nokti bili sasvim raskrvareni
kad sam je napokon uspjela iščupati iz upravljačke
ploče.
Strgnula sam staru torbicu koju sam rijetko nosila s
čavla o kojem je visila, te zalupila vrata.
Uto je odozdo zatrubio auto. Brzo sam prebacila novčanik
iz školske torbe u torbicu. Žurila sam se, kao da će
mi od žurbe večer nekako brže proći.
Prije nego što ću izaći iz kuće, na brzinu sam se pogledala
u zrcalu u hodniku, pažljivo složila crte lica u
smiješak i pokušala ih tako zadržati.
“Hvala što ideš večeras sa mnom”, kazala sam Jess
kad sam sjela na suvozačko mjesto, nastojeći zvučati zahvalno.
Već dosta dugo nisam baš marila što govorim
bilo kome osim Charlieja. S Jess je bilo teže. Nisam bila
sigurna koje bi mi emocije bilo uputno oponašati.
“Nema problema. Onda, otkud sad ovo?”, upitala me
Jess kad smo krenule niz moju ulicu.
“Otkud sad što?”
“Zašto si odjednom odlučila... izaći?” Zvučalo je kao
da je u pola rečenice promijenila pitanje.
Slegnula sam ramenima. “Samo mi je trebala promjena.”
Tada sam prepoznala pjesmu na radiju i brzo posegnula
prema radiju. “Smijem?”, upitala sam je.
“Jasno, samo daj.”
Vrtjela sam postaje sve dok nisam našla jednu bezopasnu.
Pogledala sam kakav izraz ima Jessicino lice kad
je nova glazba ispunila auto.
Zaškiljila je. “Otkada ti to slušaš rap?”
“Ne znam”, rekla sam. “Dosta dugo.”
“Tebi se to sviđa?”, sumnjičavo me upitala.
“Nego što.”
Bilo bi mi nemoguće voditi normalan razgovor s Jessicom
da sam pritom još morala nastojati da zanemarim
glazbu. Počela sam kimati glavom, nadajući se da pogađam
ritam pjesme.
“Okej...” Razrogačila je oči i zagledala se kroz vjetrobran.
“Onda, kako ste ti i Mike ovih dana?”, brzo sam je
priupitala.
“Ti ga viđaš više nego ja.”
Pitanje joj očito nije razvezalo jezik onako kako sam
se nadala.
96 “Teško je razgovarati na poslu”, promrmljala sam i
pokušala opet. “Viđaš se opet s nekim?”
“Ne baš. Tu i tamo izađem s Connerom. Prije dva
tjedna izašla sam s Ericom.” Zakolutala je očima, a ja
sam osjetila da tu ima štofa. Objeručke sam prihvatila
priliku.
“S Ericom Yorkiejem? Ko je koga pitao?”
Prostenjala je, uživljujući se. “On mene, jasno! Nisam
znala kako bih ga pristojno odbila.”
“Kamo te odveo?”, brzo sam je upitala, znajući da će
ona protumačiti moju žustrinu kao zanimanje. “Ispričaj
mi sve po redu.”
Prionula je na priču, a ja sam se udobno zavalila u
sjedalo, sad već smirenija. Pažljivo sam slušala, mrmljajući
s razumijevanjem i užasnuto se zgražajući, već po
potrebi. Kad je privela kraju priču o Ericu, prešla je na
usporedbu s Connerom bez daljnjih poticaja s moje strane.
Projekcija je počinjala rano, pa je Jess smatrala da
prvo odemo pogledati film, a onda na večeru. Rado sam
pristala na sve što želi; napokon, dobila sam što ja želim
– riješila me Charlieja.
Tjerala sam Jess da priča za vrijeme reklama za novi
film kako bih ih lakše zanemarila. Ali uplašila sam se
kad je film počeo. Mladi par šetao je plažom, držeći se
ozareno za ruke i sladunjavo raspredajući o uzajamnoj
privrženosti. Jedva sam se suzdržala da ne prekrijem uši
dlanovima i ne počnem tiho mrmoriti sebi u bradu. Nisam
računala na romantiku.
“Zar nismo otišle na film o zombijima?”, oštro sam
prišapnula Jessici.
“Pa ovo je film o zombijima.”
“Zašto onda nikoga ne jedu?”, upitala sam u beznađu.
Pogledala me razrogačeno, gotovo uplašeno. “Evo,
sad će, strpi se malo”, šapnula mi je.
“Idem ja po kokice. Hoćeš i ti?”
“Ne, hvala.”
Neko nas je ušutkao straga.
Nisam se žurila na pultu s osvježenjima. Gledala sam
na sat i razmišljala koliki se postotak filma od devedeset
minuta može utrošiti na romantičnu ekspoziciju. Zaključila
sam da je deset minuta više nego dovoljno, ali
zastala sam na samom ulazu u dvoranu, za svaki slučaj.
Čula sam kako užasnuti vriskovi dopiru iz zvučnika, pa
sam znala da sam dovoljno dugo čekala.
“Sve si propustila”, promrsila je Jess kad sam sjela na
svoje mjesto. “Skoro svi su sad već zombiji.”
“Dugo sam čekala u redu.” Ponudila sam je kokicama.
Uzela je punu šaku.
Ostatak filma sastojao se od krvavih napada zombija
i beskonačnog vrištanja šačice preživjelih, čiji se broj
brzo smanjivao. Pomislila bih da me u tome više ništa ne
može pogoditi. Ali osjećala sam se nelagodno, a isprva
mi nije bilo sasvim jasno koji je razlog.
Tek sam na samom kraju, dok sam gledala kako se
oronuli zombi vuče za posljednjom preživjelom koja ciči
li ciči, shvatila u čemu je problem. Prizor je bio montiran
tako da malo prikazuje užasnuto lice junakinje, pa malo
mrtvo, bezosjećajno lice progonitelja – malo jedno, pa
malo drugo, dok se razdaljina između njih smanjivala.
A ja sam shvatila kome od njih dvoje najviše sličim.
Ustala sam.
“Kamo ćeš? Ostalo je, ono, dvije minute do kraja”,
oštro je šapnula Jess. “Žedna sam”,
promrsila sam i pojurila prema izlazu.
Sjela sam na klupu pred dvoranom i trudila se iz sve
snage ne misliti na tu ironiju. Ali, kad se sve uzme u obzir,
stvarno je bilo ironično što sam završila kao zombi.
To zbilja nisam očekivala.
Ne kažem da nisam svojedobno sanjala o tome da
postanem mitološko čudovište – samo što to nije bio
nakazan, oživjeli leš. Protresla sam glavu da se riješim
takvih misli, osjećajući da me obuzima panika. Nisam
sebi mogla priuštiti pomisao na ono o čemu sam nekoć
sanjala.
Bila mi je teška spoznaja da ja više nisam junakinja,
da je moja priča završila.
Jessica je izašla iz dvorane i zastala, vjerojatno se pitajući
gdje bi joj bilo najpametnije potražiti me. Kad me
opazila, laknulo joj je, ali samo na trenutak. Zatim se
razljutila.
“Film te previše prepao?”, zanimalo ju je.
“Aha”, složila sam se. “Obična sam kukavica, očito.”
“Baš čudno.” Namrštila se. “Nije mi se činilo da te strah
– ja sam cijelo vrijeme vrištala, ali nisam čula da si ti jedan
jedini put vrisnula. Tako da nisam znala zašto si izašla.”
Slegnula sam ramenima. “Samo me bilo strah.”
Malo se opustila. “U životu valjda nisam vidjela
strašniji film. Sigurno ćemo noćas imati more.”
“Uopće ne sumnjam u to”, rekla sam, nastojeći zvučati
normalno. Neizbježno ću imati more, ali ne o zombijima.
Na trenutak me pogledala u lice. Možda mi nije
uspjelo zvučati sasvim normalno.
“Gdje bi večerala?”, upitala me Jess.
“Nije bitno.”
“Okej.”
Jess je počela pričati o glavnom glumcu u filmu dok
smo išle pješice. Kimala sam dok je na sva usta objašnjavala
kako je sladak. Uopće se nisam mogla sjetiti da sam
vidjela nekoga ko nije bio zombi.
Nisam gledala kamo me Jessica vodi. Tek sam nejasno
bila svjesna da je tu mračnije i mirnije. Presporo sam
shvatila zbog čega je nastupila takva tišina. To je Jessica
prestala blebetati. Pogledala sam je s isprikom u očima,
nadajući se da je nisam povrijedila.
Jessica nije gledala u mene. Lice joj je bilo napeto; piljila
je ravno preda se i brzo hodala. Dok sam je gledala,
oči su joj brzo sijevnule udesno, na desnu stranu ulice.
I sama sam se prvi put osvrnula.
Nalazile smo se na kratkom potezu nerasvijetljenog
pločnika. Sve male trgovine duž ulice bile su zaključane
preko noći, mračnih izloga. Pola bloka dalje opet je
počinjala ulična rasvjeta, a niže sam vidjela sjajne zlatne
lukove McDonald’sa prema kojem je krenula.
Preko puta je radio jedan lokal. Izlozi su bili prekriveni
iznutra, a pred zastorima su gorjele neonske reklame
za različite marke piva. Najveći natpis, jarke zelene
boje, navodio je ime bara – Jednooki Pete. Upitala sam
se nude li tu neku piratsku tematiku koja se izvana ne
vidi. Metalna su vrata stajala otvorena; unutra je bilo
polumračno, a prigušen žamor mnogih glasova i zveckanje
leda u čašama dopirali su preko ulice. Uza zid, kraj
ulaza, dokono su stajala četiri muškarca.
Osvrnula sam se prema Jessici. Hodala je brzo, očiju
uprtih u put pred sobom. Nije izgledala kao da se boji –
samo oprezno, kao da ne želi privlačiti pažnju.
Zastala sam bez razmišljanja i opet pogledala u onu
četvoricu s jakim osjećajem déjà vua. Ovo nije bila ona
ulica, nije bila ni ona noć, ali prizor je bio uvelike isti.
Jedan od njih čak je bio nizak i taman. Kad sam zastala
i okrenula se prema njima, taj me pogledao sa zanimanjem.
Zurila sam u njega, ukipivši se na pločniku.
“Bella?”, šapnula mi je Jess. “Pa što ti je?”
Odmahnula sam glavom, ne znajući ni sama tačno.
“Mislim da ih znam...”, promrmljala sam.
Što ja to radim? Trebala bih bježati od te uspomene
koliko me noge nose, tjerati prizor te četvorice dokoličara
iz svijesti, braniti se tupošću bez koje ne mogu. Zašto
onda zbunjeno silazim na kolnik?
Činilo mi se kao prevelika podudarnost da se nalazim
u Port Angelesu s Jessicom, pa još u mračnoj ulici. Uprla
sam pogled u onog niskog, trudeći se usporediti njegovo
lice s uspomenom na tog čovjeka koji mi je prijetio one
noći prije gotovo godinu dana. Upitala sam se bih li uopće
mogla prepoznati tog čovjeka, ako je to doista on. Dotični
dio dotične večeri bio mi je samo mrlja. Tijelo mi ga
se sjećalo bolje nego svijest; napetosti u nogama dok sam
se premišljala bih li potrčala ili se oduprla, suhoga grla
dok sam se upinjala smoći pristojan vrisak, kože rastegnute
preko zglobova dok sam stiskala šake, trnaca na zatiljku
kad mi je onaj tamnokosi tip rekao “šećeru”...
U ovim je muškarcima bilo neke neodređene, naslućene
prijetnje, nevezane uz onu noć. Potjecala je iz činjenice
da su neznanci, da je ovdje mračno, i da su brojniji
– ni iz čega konkretnijeg. Ali već je i to bilo dovoljno da
Jessici glas prepukne od panike kad me glasno pozvala.
“Bella, daj, idemo!”
Prečula sam je i polako krenula dalje, ni trenutka
ne donijevši svjesnu odluku da pokrenem noge. Nisam
shvaćala zašto, ali nejasna prijetnja tih muškaraca vukla
me prema njima. Ovaj poriv nije imao nikakvog smisla,
ali tako dugo nisam već osjetila nikakav poriv... pa sam
se povela za njime.
Nešto nepoznato poteklo mi je žilama. Adrenalin,
shvatila sam, kojega tako dugo nije bilo u mome organizmu,
sad mi ubrzava bilo i opire se manjku doživljaja.
Čudno – odakle adrenalin, ako nema straha? Kao da stiže
iz prethodne ovakve situacije, na mračnoj ulici u Port
Angelesu, s neznancima.
Nisam uviđala razlog za strah. Nisam mogla zamisliti
ništa na svijetu čega bih se još mogla bojati, bar u fizičkom
smislu. Što je jedna od rijetkih prednosti onih koje
su sve izgubile.
Bila sam na pola puta preko ulice kad me Jess sustigla
i ščepala za nadlakticu.
“Bella! Ne možeš u bar!”, prosiktala je.
“Ne idem unutra”, rekla sam odsutno i otresla njezin
stisak. “Samo da nešto vidim...”
“Jesi luda?”, prošaptala je. “Želiš se ubiti?”
To mi je pitanje privuklo pozornost, pa mi se pogled
usredotočio na nju.
“Ne, ne želim.” Zvučala sam kao da se pravdam, ali to je
bila istina. Nisam se željela ubiti. Čak ni u početku, kad bi mi
smrt nesumnjivo donijela olakšanje, nisam razmišljala o tome.
Previše sam toga dugovala Charlieju. Osjećala sam preveliku
odgovornost prema Renée. Morala sam misliti na njih.
A i obećala sam da neću učiniti ništa glupo ili neodgovorno.
Iz svih tih razloga još sam disala.
Na spomen tog obećanja osjetila sam ubod krivnje,
ali ovo sada tu se zapravo nije računalo. Nije da sam baš
krenula britvom prerezati vene. Jess je iskolačila oči i
objesila usta. Retorički me pitala
za samoubojstvo, prekasno sam shvatila.
“Idi jedi”, predložila sam joj i mahnula prema hamburgerima.
Nije mi se sviđalo kako me gleda. “Stižem za
minutu.”
Okrenula sam se od nje, natrag prema muškarcima
koji su nas posprdno i znatiželjno gledali.
“Bella, da si smjesta prestala!”
Mišići su mi se ukočili, ukipivši me u mjestu. Jer nije
me to sada prekorio Jessicin glas. Bio je to bijesan glas,
poznat glas, predivan glas – mek poput baršuna, uspkos
srdžbi.
Bio je to njegov glas – naročito sam pazila da mu ne
pomislim na ime – i iznenadilo me da me taj zvuk nije
oborio na koljena, da se sklupčam na kolniku od muke
gubitka. Ali boli nije bilo, nimalo.
Istog trena kad sam mu začula glas, sve mi se posve
razbistrilo. Kao da mi je glava naglo izronila iz nekog
mračnog jezera. Svega sam bila svjesnija – prizora, zvukova,
osjećaja hladnog zraka koji mi je oštro puhao u
lice a da nisam za to ni znala, mirisa što dopiru kroz
otvorena vrata bara.
Osvrnula sam se u šoku.
“Vrati se Jessici”, naredio mi je taj krasni glas, i dalje
ljutit. “Dala si riječ – bez gluposti.”
Bila sam sama. Jessica je stajala nekoliko koraka dalje
i prestrašeno buljila u mene. Neznanci kraj zida zbunjeno
su me promatrali, pitajući se što mi je da tako nepomično
stojim nasred ulice.
Protresla sam glavu, nastojeći shvatiti. Znala sam da
on nije tu, a ipak sam ga osjećala nevjerojatno blizu,
blizu po prvi put od... od svršetka. Glas mu je bio ljutit
zbog brige, ljutio se na način koji sam nekoć vrlo dobro
poznavala – na način koji nisam čula, kako mi se činilo,
već cijeli jedan život.
“Održi obećanje.” Glas mu se gubio, kao da se to
stišava radio.
Počela sam sumnjati da ja to proživljavam nekakvu
halucinaciju. Potaknutu, bez sumnje, sjećanjem – ovim
déjà vuom, neobično poznatim okolnostima.
Brzo sam u glavi razmotrila mogućnosti.
Prva opcija: luda sam. Tako se laički nazivaju oni koji
čuju glasove u glavi.
Moguće.
Druga opcija: podsvijest mi pruža ono što smatra da
želim. To je ispunjavanje želja – trenutni bijeg od boli prihvaćanjem
netačnog poimanja da je njega briga hoću li preživjeti
ili poginuti. Projekcija onoga što bi rekao u slučaju
a) da je tu, i b) da iole mari hoće li me zadesiti nešto ružno.
Vjerojatno.
Nisam uviđala neku treću opciju, pa sam se nadala da
je riječ o drugoj i da to samo moja podsvijest divlja, a ne
da je to nešto zbog čega bi me trebalo strpati u ludnicu.
Ipak, reakcija teško da mi je bila zdrava – bila sam
zahvalna. Tako sam se bojala da ne zaboravljam zvuk
njegova glasa, pa sam tako, više od svega, osjetila nesnosnu
zahvalnost što mi je nesvjesni um zadržao sjećanje
na taj zvuk bolje od svjesnoga.
Nije mi bilo dopušteno misliti na njega. To sam nastojala
vrlo strogo provoditi. Jasno, omaknulo bi mi se
tu i tamo; ipak sam ja tek čovjek. Ali bolje mi je išlo, pa
sam sad već uspijevala izbjeći tu bol i po nekoliko dana.
Mana je bila beskrajna tupost. Između boli i ništavila,
izabrala sam ništavilo. Sada sam pričekala bol.
Nisam bila tupa – osjetila su
mi bila neobično napeta nakon toliko mjeseci magle –
ali normalna bol je izostala. Tištalo me samo to što se
njegov glas gubi.
Uslijedila je sekunda odluke.
Mudro bi mi bilo pobjeći od ovog potencijalno pogubnog
– i svakako mentalno neuračunljivog – razvoja
situacije. Bilo bi glupo davati podstrek halucinacijama.
Ali glas mu se gubio.
Prišla sam im još za jedan korak, da provjerim.
“Bella, idi natrag”, zarežao je.
Uzdahnula sam od olakšanja. Tu sam ljutnju htjela
čuti – lažni, iskonstruirani dokaz da ga je briga, sumnjivi
dar moje podsvijesti.
Vrlo malo sekundi proteklo je dok sam sve to slagala
u glavi. Moja mala publika radoznalo me promatrala.
Vjerojatno sam im izgledala kao da se samo premišljam
bih li im pristupila ili ne. Kako da pretpostave da uživam
u neočekivanom trenutku ludosti dok tamo stojim?
“Bok”, dobacio mi je jedan muškarac, u isti mah pun
samopouzdanja i pomalo sarkastičan. Imao je svijetlu
kožu i plavu kosu, i držao se kao neko ko se smatra prilično
privlačnim. Nisam mogla odrediti je li to doista
tako. Imala sam predrasude.
Glas u mojoj glavi odgovorio mu je predivnim režanjem.
Nasmiješila sam se, a samouvjereni je to očito
shvatio kao ohrabrenje.
“Mogu ti nekako pomoći? Izgledaš mi kao da si se
izgubila.” Zločesto me pogledao i namignuo.
Pažljivo sam prekoračila slivnik, pun vode što je u
mraku izgledala crna.
“Ne. Nisam se izgubila.”
Sad kad sam bila bliže – a oči su mi se neobično usredotočile
– proučila sam lice nižeg, tamnijeg muškarca.
Nije mi nimalo bilo poznato. Osjetila sam začudno razočaranje
što to nije onaj užasni tip koji mi je pokušao
nauditi prije gotovo godinu dana.
Glas u mojoj glavi sada je šutio.
Niski muškarac zapazio je da ga gledam. “Smijem
te častiti pićem?”, ponudio mi je plaho, očito polaskan
time što sam se odlučila zagledati upravo u njega.
“Premlada sam”, automatski sam mu odgovorila.
Zbunio se – pitajući se zašto sam im onda prišla.
Osjetila sam potrebu da objasnim.
“S druge strane ulice učinilo mi se da si neko koga
poznajem. Žao mi je, moja greška.”
Prijetnja koja me povukla preko ulice sada je iščezla.
Nisu to bili oni opasni tipovi kojih sam se sjećala.
Vjerojatno su bili dragi dečki. Sigurni. Prestali su me
zanimati.
“Nema ljutnje”, rekao je samouvjereni plavokosi momak.
“Ostani malo s nama, da se družimo.”
“Hvala, ali ne mogu.” Jessica je smeteno stajala nasred
ulice, izbečenih očiju zbog moje uvrede i izdaje.
“Ma daj, samo na nekoliko minuta.”
Odmahnula sam glavom i pošla natrag prema Jessici.
“Idemo jesti”, predložila sam joj, jedva je i pogledavši.
Premda mi se činilo da me ona zombijevska izdvojenost
prošla, bila sam jednako distancirana. Mislila sam o
drugim stvarima. Sigurna, tupa umrtvljenost nije mi se
vratila, a dok sam je čekala, iz minute u minutu strepila
sam sve više.
“Pa što ti je bilo na pameti?”, brecnula se Jessica. “Ne
poznaješ ih – mogli su to biti psihopati!”
Slegnula sam ramenima, želeći da prestane o tome.
“Samo mi se učinilo da znam jednoga.”
“Kako si ti čudna, Bella Swan. Imam dojam da te
uopće ne poznajem.”
“Žao mi je.” Nisam znala što bih joj drugo rekla na
to.
Šutke smo otišle do McDonald’sa. Kladim se da joj je
bilo krivo što nismo uzele auto umjesto da pješice prijeđemo
kratku razdaljinu od kina, pa da može naručiti za
volanom. Sad je jedva čekala da ovaj izlazak završi, baš
kao i ja od početka.
Dok smo jele, nekoliko puta sam pokušala zapodjenuti
razgovor, ali Jessica mi nije htjela izaći u susret. Sigurno
sam je doista uvrijedila.
Kad smo se vratile u auto, namjestila je liniju natrag
na svoju najdražu radiostanicu , odvrnula tako glasno da
nismo mogle lako razgovarati.
Nisam se morala truditi onoliko kao inače da ne čujem
glazbu. Iako mi svijest bar ovaj put nije bila pomno
ispražnjena i otupljena, imala sam previše tema za razmišljanje
da još slušam i stihove.
Čekala sam da mi se vrati tupost, ili bol. Jer bol će
svakako stići. Prekršila sam osobna pravila. Umjesto da
se klonim sjećanja, prišla sam im s pozdravom. Čula sam
njegov glas, tako jasno, u glavi. To ću skupo platiti, bez
ikakve sumnje. Naročito ako ne uspijem ponovno na
sebe navući onu zaštitnu maglu. Osjećala sam da odviše
privlačim pažnju, a to me plašilo.
Ali olakšanje mi je i dalje bilo najsnažniji osjećaj u
tijelu – olakšanje što je potjecalo iz same srži moga bića.
Ma koliko da sam se trudila ne misliti na njega,
nisam se trudila zaboraviti ga. Brinula sam se – kasno
noću, kad bi mi obrana pala od iscrpljenosti izazvane
nesanicom – da mi se sve to doista gubi. Da mi je svijest
sito, i da se jednog dana neću moći sjetiti savršene boje
njegovih očiju, osjećaja njegove hladne kože na dodir,
nijanse njegovog glasa. Nisam mogla misliti na sve to, ali
morala sam se sjećati.
Jer, da bih mogla živjeti, morala sam vjerovati samo
u jedno – morala sam znati da on postoji. Samo to. Sve
sam ostalo mogla podnijeti. Dokle god on postoji.
Zbog toga sam bila prinuđena na život u Forksu više
nego ikad prije, zbog toga sam se usprotivila Charlieju
kad je predložio promjenu. Iskreno rečeno, to mi nije
trebalo biti bitno; niko se nikada ovamo neće više vratiti.
Ali kad bih otišla u Jacksonville, ili na bilo koje drugo
sunčano i nepoznato mjesto, kako bih bila sigurna da
je on stvaran? Negdje gdje ga nikad sebi ne bih mogla
predočiti, moje bi uvjerenje moglo polako nestati... a to
ne bih mogla preživjeti.
Nisam se smjela sjećati, nisam se usuđivala zaboraviti;
teško mi je bilo hodati po toj tankoj crti.
Iznenadila sam se kad je Jessica zaustavila auto pred
mojom kućom. Vožnja nije dugo trajala, ali nisam vjerovala
da Jessica može izdržati čak i tako kratko razdoblje
a da ne progovori.
“Hvala ti što si izašla sa mnom, Jess”, rekla sam joj
kad sam otvorila vrata. “Bilo je baš... zabavno.” Nadala
sam se da je zabavno prikladan izraz.
“Nego”, promrsila je.
“Žao mi je zbog onoga... poslije filma.”
“Ma pusti, Bella.” Zurila je kroz vjetrobran umjesto
da me pogleda. Kao da je ljutnja u njoj još narasla,
umjesto da je polako prođe.
“Vidimo se u ponedjeljak?”
“Aha. Bok.”
Odustala sam i zatvorila vrata. Odvezla se, a da me
nije ni pogledala.
Kad sam ušla u kuću, već sam je bila smetnula s uma.
Charlie me čekao nasred hodnika, napeto prekriženih
ruku, čvrsto stisnutih šaka.
“Hej, tata”, rekla sam mu usput dok sam ga obilazila,
krećući prema stubištu. Predugo sam mislila o njemu,
pa sam htjela stići u svoju sobu prije nego što me to
sustigne.
“Gdje si bila?”, oštro me upitao Charlie.
Pogledala sam iznenađeno tatu. “Bila sam u kinu u
Port Angelesu, s Jessicom. Kao što sam ti jutros i rekla.”
“Hmf ”, progunđao je.
“Je li to okej?”
Odmjerio mi je lice, razrogačivši oči kao da je opazio
nešto neočekivano. “Da, to je u redu. Jeste li se lijepo
provele?”
“Nego što”, rekla sam. “Gledale smo kako zombiji
jedu ljude. Bilo je baš super.”
Stisnuo je oči.
“Laku noć, tata.”
Pustio me da prođem. Brzo sam otišla u svoju sobu.
Ležala sam u svom krevetu, pomirena s neizbježnim,
kad se bol napokon pojavila nakon nekoliko minuta.
To bi me posve onesposobilo, taj osjećaj da mi je golema
rupa probijena kroz grudi, ostavljajući me bez najvitalnijih
organa i ostavljajući raskidane, nezarasle rane
po rubovima, koji i dalje peku i bole, usprkos vremenu
koje je prošlo. Razumski sam znala da su mi pluća zacijelo
i dalje sasvim u redu, a svejedno sam lovila dah, a
u glavi mi se vrtjelo kao da nemam nikakve koristi od
cijeloga tog truda. Srce mi je također zacijelo tuklo, ali
nisam čula otkucaje u ušima; činilo mi se da su mi ruke
modre od hladnoće. Sklupčala sam se u sebe i obuhvatila
se čvrsto oko rebara, da se ne raspadnem. Grozničavo
sam se trudila pronaći svoju tupost, svoje nijekanje, ali
izmicalo mi je.
Pa ipak, otkrila sam da mogu preživjeti. Bila sam
svjesna, osjećala sam bol – nesnosni osjećaj gubitka što
mi je zračio iz grudi, pronoseći razorne valove patnje
kroz udove i glavu – ali mogla sam ga podnijeti. Mogla
sam ga preživjeti. Nije mi se činilo da je bol s vremenom
postala slabija, već prije da sam ja postala dovoljno jaka
da je podnesem.
To što se večeras dogodilo, ma što to bilo – i bilo da
su za to bili odgovorni zombiji, adrenalin ili halucinacije
– probudilo me.
Prvi put nakon jako dugo vremena nisam znala što
da očekujem od jutra.
