~"Okej, gdje ti je kvačilo?"
Pokazala sam prstom polugu na lijevoj ručki upravljača.
Nisam ga smjela pustiti. Teški motor zanio se poda
mnom tako da sam skoro pala u stranu. Opet sam ščepala
ručku, nastojeći ga uravnotežiti.
"Jacob, neće stajati uspravno", potužio sam se.
"Hoće, kad se budeš kretala", obećao mi je. "Onda,
gdje ti je kočnica? "
"Ispod desne noge."
"Netočno."
Uhvatio me za desnu ruku i obavio mi prste oko poluge
iznad plina.
"Ali, zar nisi rekao -"
"Ova ti kočnica treba. Pusti sada stražnju kočnicu, Internet
ti je za poslije, kad budeš znala što radiš. "
"To mi ne zvuči kako treba", rekla sam sumnjičavo.
"Zar nisu obje kočnice nekako bitne?"
"Pusti stražnju kočnicu, okej? Evo - "Širokom me
šakom prisilio da pritisnem polugu. "Tako ćeš kočiti. Ne
zaboravi. "Još jednom mi je stisnuo šaku.
"U redu", složila sam se.
"Gas?"
Obrnula sam desnu ručku.
"Mjenjač?"
Dotaknula sam ga lijevim gležnja.
"Vrlo dobro. Mislim da znaš sve dijelove. Sad ga još
samo trebaš pokrenuti. "
"Aha", promrmljala sam, bojeći se reći išta više. Želudac
mi se čudno izvijao i činilo mi se da bi mi glas
mogao prepuce. Strašno sam se bojala. Pokušala sam se
uvjeriti da nema smisla bojati se. Već sam preživjela ono
najgore što može dogoditi. U usporedbi s tim, zašto
da se sada bojim bilo čega? Trebala bih se moći smijati
smrti u brk.
Moj želudac nije dijelio to mišljenje.
Pogledala sam dugi potez zemljane ceste, okružen
gustim, maglovitim zelenilom. Cesta je bila pjeskovita i
vlažna. Bolje i to nego blato.
"Stisni kvačilo", naložio mi je Jacob.
Obujmila sam kvačilo prstima.
"E sad, ovo je ključno, Bella", uzrujano je rekao Jacob.
"Ne puštaj ga, jasno? Ponašaj se kao da sam ti upravo
dao aktiviranu ručnu bombu. Izvukao sam joj iglu, a
ti sada držiš osigurač. "
Uhvatila sam ga čvršće.
"Dobro. Misliš da ga možeš upaliti nogom? "
"Ako dignem nogu, srušit ću se", rekla sam mu stisnutih
zuba, čvrsto držeći aktiviranu bombu.
"Dobro, onda, ja ću. Ne puštaj kvačilo. "
Odmaknuo se korak i naglo nagazio na papučicu.
Začulo se kratko paranje, a motor se zaljuljale od siline
njegovog udarca. Počela sam padati, ali Jake je pridržao
motor prije nego što me srušio.
"Samo mirno", ohrabrio me. "Još uvijek držiš kvačilo?"
"Da", propentala sam.
"Osovi se na noge - opet ću pokušati." Ali stavio mi
je ruku i na rub sjedala, za svaki slučaj.
Još je četiri puta trebao nagaziti na papučicu prije
nego što se motor upalio. Osjetila sam kako mi Motocikl
brundo među nogama kao ljutita zvijer. Stiskala sam
kvačilo tako da su me prsti boljeli.
"Pokušaj dodati plin", predložio mi je. "Vrlo blago. I
ne puštaj kvačilo. "
Oprezno sam okrenula desnu ručku. Iako je pokret
bio minimalan, motor je zarežao poda mnom. Sad je
zvučao i ljutito i gladno. Jacob se osmjehnuo, duboko
zadovoljan.
"Sjećaš se kako se stavlja u prvu brzinu?", Upitao me.
"Da."
"Pa, stavi ga, onda."
"Okej."
Pričekao je brojne sekundi.
"Lijeva noga", podsjetio me.
"Znam", rekla sam i duboko udahnula.
"Sigurna si da stvarno želiš voziti?", Upitao me Jacob.
"Izgledaš mi uplašeno."
"Ništa mi nije", brecnula sam nalazi. Spustila sam stopalom
Mjenjač za jedno mjesto niže.
"Vrlo dobro", pohvalio me. "A sad, vrlo blago, popusti
kvačilo. "
Ustuknuo je za korak od motora.
"Hoćeš da pustim ručnu bombu?", Upitala sam ga u
nevjerici. Nije ni čudo da se odmiče.
"Tako se polazi, Bella. Samo ga popusti, mic po mic. "
Kad sam počela otpuštati stisak, šokirala sam se kad
me odjednom opomenuo glas koji nije pripadao dečku
do mene.
"Ovo je neodgovorno, djetinjasto i debilno, Bella",
srdio se taj baršunasti glas.
"Oh!", Zgranuo sam se, a ruka mi je pala s kvačila.
Motor se propeo poda mnom, povukao me naprijed,
a onda se svalio na zemlju, napola preko mene. Brundajući
motor zagušio se i stao.
"Bella?" Jacob je s lakoćom zbacio teški motocikl s
mene. "Jesi li se ozlijedila?"
Ali nisam ga slušala.
"Što sam ti rekao", promrmljao je savršeni glas, kristalno
jasno.
"Bella?" Jacob mi je prodrmao rame.
"Dobro sam", promrsio sam ošamućen.
I više nego dobro. Glas u glavi mi se vratio. Još mi je
zvonio u ušima - tihom, baršunastom jekom.
U glavi sam brzo pregledala mogućnosti. Ovdje mi
ništa nije poznato - na cesti koju nikad nisam vidjela
radim nešto što nikad nisam radila - nema déjŕ vua.
Znači, halucinacija zacijelo pokreće nešto drugo ... Osjetila
sam kako mi adrenalin opet teče žilama, i pomislila
da znam odgovor. Neka kombinacija adrenalina i opasnosti,
ili možda puke gluposti.
Jacob me počeo dizati na noge.
"Jesi li se udarila u glavu?", Upitao me.
"Ne bih rekla." Protresa sam je, da provjerim. "Nisam
oštetila motor, je li? "To me zabrinjavalo. Jedva sam
čekala ponovno pokušati, iz ovih stopa. Neodgovornost
mi se isplatila bolje nego što sam mislila. Pustimo varanje.
Možda sam našla način da stvorim halucinacija
- Što je daleko važnije.
"Nisi. Samo si presaugala motor ", rekao je Jacob,
miješajući mi se brzo mozganje. "Prebrzo si otpustila
kvačilo. "
Kimnuo sam glavom. "Pokušajmo opet."
"Sigurna si?", Upitao me Jacob.
"Sto posto."
Ovaj put sam ga sama pokušala upaliti nogom. Nije
to bilo lako; morala sam malo poskočiti da dovoljno silovito
nagazim na papučicu, a kako bih to učinila, motor
bi me pokušao srušiti. Jacob samo držao ruku iznad
upravljača, spreman da me ulovi ako zatreba.
Tek nakon nekoliko dobrih pokušaja, i još više loših
pokušaja, motor je prihvatio paljenje i gromko proradio
poda mnom. Sjetivši se da trebam držati ručnu bombu,
oprezno sam dodala gas. Zarežao je na najmanji dodir.
Smiješak mi je sada bio jednak Jacobovom.
"Samo polako s kvačilom", podsjetio me.
"Znači, ti se želiš ubiti? U tome je poanta ovoga? ",
progovorio je onaj drugi glas, krajnje strogo.
Oporo sam se osmjehnula - evo, stvarno funkcionira
- I zanemarila ta pitanja. Jacob neće dopustiti da mi se
išta ozbiljno dogodi.
"Vraćaj se kući, Charlieja", naredio mi je glas. Zaprepastila
me njegova sušta ljepota. Nisam mogla dopustiti
svome pamćenju da je izgubi bez obzira na cijenu.
"Sad polako popustaj", potaknuo me Jacob.
"Hoću", rekla sam. Malo mi je zasmetalo kad sam
shvatila da odgovaram obojici.
Glas u mojoj glavi zarežao je uz urlik motocikla.
Nastojeći se ovaj put fokusirati, ne dopustiti da me
glas opet prepadne, malo po malo opustila sam ruku.
Odjednom, prijenos se uključio i naglo me potegnuo.
I poletjela sam.
Osjetila sam kako mi vjetar, kojega prije nije bilo,
pritišće kožu o lubanju i baca kosu iza leđa tako snažno
da mi je bilo kao da me netko čupa. Želudac mi je ostao
na početnoj točki; adrenalin mi je stao kolati tijelom,
* peckajući mi žile. Drveće je huja pokraj mene, stapajući
se u zid zelenila.
Ali to je bila tek prva brzina. Noga mi se primakla
mjenjaču kad sam okretanjem ruke dodala gas.
"Ne, Bella!", Naredio mi je ljutiti glas u uho, sladak
poput meda. "Pazi što radiš!"
Dovoljno mi je odvratio pozornost od brzine da
shvatim kako cesta počinje polako skretati ulijevo, a ja
i dalje idem ravno. Jacob mi nije rekao kako se okreće.
"Kočnice, kočnice", promrsio sam sebi u bradu, te
nagonski spustila desnu nogu, kao u kamionet.
Motor mi je odjednom postao nestabilan među nogama,
neozbiljni zanoseći se amo i tamo. Vukao me prema zidu zelenila,
a išla sam prebrzo. Pokušala sam okrenuti upravljač
na drugu stranu, a naglo premještanje težišta povuklo je
motor prema zemlji, dok sam i dalje jurila prema stablima.
Motocikl je opet pao na mene, glasno urlajući, vukući
me po mokrom pijesku sve dok nije udario o nešto
čvrsto. Nisam vidjela. Lice mi se zabilo u mahovinu. Pokušala
sam podići glavu, ali nešto mi je smetalo.
Bila sam ošamućena i zbunjena. Činilo mi se kao da
čujem tri rezanja - motor iznad mene, glas u mojoj glavi,
i više nešto ...
"Bella!", Viknuo je Jacob, i čula sam kako se urlik
drugog motora gasi.
Motocikl me više nije pritiskao o zemlju, pa sam
se okrenula na leđa da udahnem zraka. Sva su rezanja
odjednom umuknula.
"Opa", promrmljala sam. Bila sam oduševljena. To je
zacijelo to, recept za halucinaciju - adrenalin plus opasnost
plus glupost. Nešto blizu tome, u svakom slučaju.
"Bella!" Jacob je usplahiren čučao kraj mene. "Bella,
jesi li živa? "
"Super mi je!", Rekla sam razdragano. Protegnula sam
ruke i noge. Činilo mi se da sve radi kako treba. "Hajdemo
opet. "
"Ne bih baš rekao." Jacob je i dalje zvučao zabrinuto.
"Mislim da bih te trebao prvo odvesti u bolnicu."
"Ništa mi nije."
"Čuj, Bella? Imaš golemu posjekotine na čelu iz koje
Liptove krv ", izvijestio me.
Pritisnula sam dlan o čelo. Nego što, bilo mokro i
ljepljivo. Nisam osjećala nijedan miris osim mokre mahovine
na licu, pa me nije obuzela mučnina.
"O, baš mi je žao, Jacob." Čvrsto sam pritisnula
brazgotina, kao da ću time vratiti krv u glavu.
"Zašto se ispričavaš zbog krvarenja?", Upitao me dok
me dugom rukom primao oko struka i dizao na noge.
"Idemo. Ja ću voziti. "Ispružio je ruku da mu dadem
ključeve.
"Što ćemo s motorima?", Upitala sam ga dok sam mu
ih pružala.
Razmislio je na trenutak. "Pričekaj me tu. I uzmi ovo. "
Skinuo je sa sebe majicu, već zamrljan krvlju, i dobacio
mi je. Zgužvali sam je i čvrsto pritisnula o čelo.
Polako sam počinjala osjećati miris krvi; duboko sam
disala na usta i nastojala se fokusirati na nešto drugo.
Jacob je skočio na crni motocikl, iz prve ga upalio
nogom i odjurio natrag cestom, dok su pijesak i šljunak
prštala za njim. Izgledao je sportski i vješto dok se
naginjao nad upravljač, pognute glave i pogleda uprtog
prema naprijed, a sjajna mu je kosa lamatala o crvenkastu
kožu na leđima. Zavidno sam stisnula oči. Bila
sam sigurna da ja tako ne izgledam na svom motociklu.
Iznenadilo me koliko je daleko otišao. Jedva sam
vidjela Jacoba u daljini kad je napokon stigao do kamioneta.
Bacio je motor u prtljažni prostor i otrčao na
vozačko sjedalo.
Stvarno mi nije bilo uopće loše kad je potjerao moj
kamionet do zaglušujuće rike u žurbi se vrati do
mene. Glava me malo pekla, au želucu mi je bilo nelagodno,
ali posjekotina mi nije bila ozbiljna. Ozljede
glave naprosto krvare jače od većine drugih. Nije bilo
potrebe za tolikom hitnja.
Jacob je ostavio upaljen motor kamioneta kad mi je
pritrčao i opet me obujmio rukom oko struka.
"U redu, daj da te smjestimo u kamionet."
"Ozbiljno ti kažem, dobro sam", ponovila sam mu
dok mi je pomagao da uđem. "Nemoj se uzrujavati. To
je samo malo krvi. "
"Samo puno krvi", čula sam kako je promrsio kad se
vratio po moj motor.
"Čuj, daj da malo razmislimo o ovome", kazala sam
mu kad se vratio u kamionet. "Ako me ovakvu odvezeš
na hitnu, Charlie će sigurno saznati za to. "Pogledala
sam traperice pune pijeska i zemlje.
"Bella, mislim da ti trebaju šavovi. Ne dam da umreš
od krvarenja. "
"Neću", obećala sam mu. "Daj da samo najprije
vratimo motore, a onda ćemo svratiti do moje kuće da
mogu ukloniti dokazni materijal prije nego što odemo
u bolnicu. "
"A Charlie?"
"Rekao je da danas mora raditi."
"Stvarno to ozbiljno misliš?"
"Vjeruj mi. Ja ti lako prokrvarim. Nije to ni izbliza
onako strašno kao što se čini. "
Jacob nije bio zadovoljan - pune su mu se usne spustile
u kutovima, nekarakteristično se mršteći - ali nije
niti htio da imam problema. Gledala sam kroz prozor,
pritiscuci njegovu upropaštena majicu uz glavu, dok me
vozio u Forks.
Motocikl je ispao bolji nego što sam sanjala. Poslužio
je izvornoj namjeni. Varala sam - prekršila datu riječ. Bila
sam nepotrebno neodgovorna. Osjećala sam se malo manje
jadno, sad kad su se obećanja pogazila na obje strane.
I onda sam još otkrila ključ halucinacija! Bar sam se
nadala da je tako. Namjeravala sam iskušati tu teoriju
prvom prilikom. Možda me brzo pokrpa na hitnoj, pa
stignem opet pokušati večeras.
Ono jurenje cestom bilo je fenomenalno. Osjećaj
vjetra u licu, brzine i slobode ... podsjetio me na onaj
prošli život, na jurenje gustom šumom bez ceste, dok
mu se držim za leđa, a on trči - tu sam prestala razmišljati,
puštajući da mi se uspomena prekine u iznenadnoj
agoniji. Lecnula sam se.
"Još ti je dobro?", Provjerio je Jacob.
"Aha." Nastojala sam zvučati uvjerljivo kao prije.
"Usput", dodao je. "Večeras ću ti onesposobiti nožni
kočnicu. "
Kod kuće sam se najprije otišla pogledati u zrcalo;
bilo je prilično ružno za vidjeti. Krv mi se u gustim prugama
sasušila po obrazu i vratu, slijepivši mi se s blatnom
kosom. Klinički sam se pregledala, pretvarujući se
da je krv boja, da mi slučajno ne pozli. Disala sam na
usta, i bilo mi je dobro.
Oprala sam se najbolje što sam mogla. Zatim sam
sakrila prljavu, krvavu odjeću na dno košare za rublje,
obukla nove traperice i kosulju (da je ne moram svlačiti
preko glave) što sam pažljivije mogla. Uspjela sam to
izvesti jednom rukom i ne uprljati tu čistu odjeću krvlju.
"Požuri", doviknuo mi je Jacob.
"Okej, okej", odvratila sam mu. Uvjerivši se da za
sobom nisam ostavila nikakav trag zločina, spustila sam
se natrag u prizemlje.
"Kako izgledam?", Upitala sam ga.
"Bolje", priznao je.
"Ali, izgledam li kao da sam se spotaknula u tvojoj
garaži i udarila glavom o čekić? "
"Jasno, valjda."
"Onda idemo."
Jacob me brzo izveo iz kuće i ostao uporan u želji da
opet on vozi. Bili smo na pola puta do bolnice kad sam
shvatila da je još uvijek gol do pasa.
Namrstila sam se od grižnje savjesti. "Trebali smo ti
uzeti jaknu. "
"To bi nas odala", zafrkantski je rekao. "Uostalom,
nije hladno. "
"Šališ se?" Zadrhtala sam i pojačala grijanje u kabini.
Promatrala sam Jacoba vidjeti pravi li se on to
samo da mu ništa nije kako se ne bih brinula, ali izgledao
je kao da mu stvarno nije zima. Jednu je ruku držao
preko naslona mog sjedišta, iako sam se ja sva skutrila
da se ugrijem.
Jacob je doista izgledao starije od šesnaest godina --
ne baš kao da mu je četrdeset, ali možda starije od mene.
Quilla ga nije osobito nadmašivalo glede mišića, ma
koliko da je Jacob tvrdio da izgleda kao kostur. Mišići su
mu bili dugi i vretenasti, ali nesumnjivo su mu se vidjeli
pod glatkom kožom. A ona je bila tako lijepe boje da je
u meni stvarala zavist.
Jacob je primijetio da ga proučavam.
"Što je sad?", Upitao me, odjednom se sav ukočivši.
"Ništa. Samo to prije nisam zapazila. Znaš li ti da si,
onako nekako, baš lijep? "
Nakon što sam to izgovorila, zabrinula sam pogrešno
ne shvati moju spontanu primjedbu.
Ali Jacob je samo zakolutao očima. "Baš si se jako
udarila u glavu, zar ne? "
"Ozbiljno ti kažem."
"Pa, onda, hvala. Onako nekako. "
Široko sam se osmjehnula. "Onako nekako, nema na
čemu. "
Trebalo je sedam šavova da mi se zatvori posjekotina
na čelu. Nakon što me isprva zapeku lokalna anestezija,
postupak je prošao bezbolno. Jacob me držao za ruku
dok me dr.. Snow šivao, a ja sam nastojala ne misliti zbog
čega je to ironično.
U bolnici smo zadržali sto godina. Kad sam napokon
bila gotova, morala sam odbaciti Jacoba kući i
požuriti natrag da Charlieja spremim večeru. Charlie je,
izgleda, povjerovao u moju priču o padu u Jacobovoj
garaži. Napokon, nije da se i prije nisam uspjela strpati
u hitnu kao običan pješak.
Te noći nije bilo tako teško kao one kad sam prvi put
čula savršeni glas u Port Angelesu. Rupa mi se vratila,
i uvijek kad nisam bila uz Jacoba, ali nije me tako
nesnosno žiga po rubovima. Već sam kovala planove,
jedva čekajući nove obmane, a to mi je odvratilo pozornost.
Također, znala sam da će mi sutra uz Jacoba opet biti
bolje. Od toga mi je bilo lakše podnositi praznu rupu i
poznatu bol; olakšanje na vidiku. I mora je donekle
izgubila na snazi. Ništavilo me užasavao kao i uvijek, ali
također sam s neobičnom nestrpljivošću čekala trenutak
kad ću se s vriskom na usnama vratiti na javu. Znala sam
da mori mora doći kraj.
Iduće srijede, prije nego što sam stigla kući s hitne,
dr.. Gerandy nazvao je mog oca da ga upozori kako je
moguće da imam potres mozga i posavjetuje da me budi
svaka dva sata cijele noći, za svaki slučaj. Charlie je sumnjičavo
stisnuo oči kad sam mu neuvjerljivo kazala da
sam se opet spotaknula.
"Možda bi ti bilo najpametnije da više jednostavno
ne ulaziš u garažu ", predložio mi je za večerom.
Uspaničila sam se, pobojavši da mi se Charlie sprema
izdati nekakvu zabranu odlazaka u La Push, a time
i vožnje motociklom. A nisam htjela odustati od toga
- Danas sam doživjela potpuno čudesnu halucinaciju.
Moja obmana baršunastog glasa vikala je na mene gotovo
pet minuta prije nego što sam prenaglo nagazila na
kočnicu i odletjela u drvo. Bila sam spremna bez prigovora
prihvatiti svu bol koju to večeras u meni izazove.
"Ovo nije bilo u garaži", brzo sam se pobunila. "Planinarili
smo, pa sam se spotaknula o kamen. "
"Otkada ti to planinariš?", Sumnjičavo me upitao
Charlie.
"Rad kod Newtona morao je utjecati na mene, prije
ili poslije ", istaknula sam. "Kad po cijeli dan na sva usta
hvališ vrline prirode, na koncu postaneš znatiželjna. "
Charlie me strogo pogledao, ne vjerujući mi baą.
"Bit ću opreznija", obećala sam mu i potajice stisnula
figu pod stolom.
"Ne smeta mi da planinariš tamo oko La Pusha, ali
ne udaljavaj se od mjesta, u redu? "
"Zašto?"
"Pa, u zadnje vrijeme stalno primamo pritužbe na
divlje životinje. Lovocuvarske služba provjerit će o čemu
je riječ, ali zasad ... "
"O, onaj veliki medvjed", rekla sam, odjednom shvativši.
"Ma da, vidjeli su ga neki planinari koji su svratili
do Newtona. Misliš da se stvarno pojavio neki divovski
mutiranu grizli? "
Čelo mu se naborala. "Pojavilo se nešto. Drži se blizu
mjesta, u redu? "" Dobro, dobro ", brzo sam
rekla. Nisam imala dojamda ga je to posve smirilo.
"Charlie postaje sumnjičav", požalila sam se Jacob
kad sam ga u petak pokupila nakon nastave.
"Možda bi bilo bolje da se ostavimo motora." Opazio
je da negoduje, pa je dodao: "Barem na tjedan dana,
recimo. Možeš valjda izdržati tjedan dana bez odlazaka
u bolnicu, je l 'tako? "
"Pa što ćemo onda raditi?", Potužio sam se.
Vedro se osmjehnuo. "Što god želiš."
Porazmislio sam o tome - o tome što želim.
Bilo mi je mrsko izgubiti makar i te kratke sekunde
bliskosti s uspomene koje ne bole - koje dolaze same
od sebe, bez svjesnog prisjećanja. Ako ne mogu imati motore,
morat ću naći drugi pristup opasnosti i adrenalinu, a
to će tražiti ozbiljno razmišljanje i kreativnost. Bilo bi mi
mrsko dotad besposličariti. Što ako opet padnem u depresiju,
čak i uz jake? Moram se nečim zaokupiti.
Možda postoji neki drugi način, neki drugi recept ...
neko drugo mjesto.
Nisam trebala otići do kuće, to sigurno. Ali njegova
je nazočnost sigurno negdje ostala, negdje osim duboko
u izbornik. Sigurno postoji neko mjesto gdje će mi on djelovati
stvarnije nego među svim ovim poznatim prizorima,
prepunim drugih ljudskih uspomena.
Mogla sam se sjetiti jednog mjesta gdje bi to moglo
biti tako. Jednog mjesta koje će uvijek pripadati njemu
i nikom drugom. Čarobnog mjesta, prepunog svjetlosti.
Prekrasnog proplanka koji sam vidjela samo jednom u
životu, obasjanog suncem i Svjetlucanje njegove kože.
Postojala je golema mogućnost da mi se to obije o
glavu - možda biti opasno bolno. Grudi su me šuplje
zaboljele već i na samu pomisao. Bilo mi je teško ostati
mirna, ne odati se. Ali, sigurno bih barem ondje, ako
nigdje drugdje, mogla čuti njegov glas. A Charlieja sam
već rekla da planinari ...
"Što si se tako sva unijela u misli?", Upitao me Jacob.
"Pa ...", polako sam progovorila. "Jedanput sam našla
to jedno mjesto u šumi - nabasala sam na njega dok
sam, eh, planinarila. Malen proplanak, nešto predivno.
Ne znam bih li ga opet mogla sama pronaći. Sigurno bi
mi trebalo nekoliko pokušaja ... "
"Možemo se poslužiti kompasom i topografskom
mrežom ", susretljivo je rekao Jacob sa samopouzdanjem.
"Znaš li odakle si krenula?"
"Da, odmah ispod početka staze na kraju ceste sto
deset. Išla sam uglavnom na jug, mislim. "
"Kul. Naći ćemo ga. "Kao i uvijek, Jacob je bio spreman
na sve što želim. Ma kako čudno to bilo.
I tako sam u subotu popodne prvi put Obule svoje
nove planinarske čizme - kupljene tog jutra, kad sam
prvi put iskoristila zaposlenički popust od dvadeset posto
- Uzela novu topografsku kartu Olimpijskog poluotoka
i odvezla se u La Push.
Nismo smjesta počeli; Jacob je prvo legao preko poda
dnevne sobe - ispunivši cijeli prostor - i punih dvadeset
minuta iscrtavao složenu mrežu preko ključnog dijela
karte, dok sam ja sjedila na rubu kuhinjske stolice i
pričala s Billyjem. Billy se nije ni najmanje zabrinjavalo
zbog naše nakane da odemo u divljinu. Iznenadilo me
što mu je Jacob rekao kamo idemo, s obzirom na metež
koju su ljudi dizali oko dojava o medvjedima. Htjela
sam zamoliti Billyja da ne spominje to Charlieja, ali bojala
sam se da zahtjevima samo ne izazovem suprotnu
reakciju.
"Možda vidimo onog supermedvjeda", našalio se Jacob,
ne dižući pogled s risanja.
Brzo sam pogledala prema Billyja, bojeći se da će reagirati
kao Charlie.
Ali Billy se samo nasmijala sinu. "Možda onda bolje
ponesite staklenku meda, za svaki slučaj. "
Jake se zahihotao. "Nadam se da možeš brzo trčati u
novim čizmama, Bella. Jedna mala staklenke neće dugo
zaokupiti gladnog medvjeda. "
"Moram samo biti brža od tebe."
"Puno sreće s tim!", Rekao je Jacob i zakolutao očima,
slažući kartu. "Idemo."
"Lijepo se provedite", prigušeno je kazao Billy i otišao
U kolicima prema hladnjaku.
Nije bilo teško živjeti s Charlieja, ali imala sam dojam
da je Jacob još lakše nego meni.
Odvezla sam se na sami kraj zemljane ceste i stala kraj
markacije na početku planinarske staze. Odavno već nisam
bila ovdje, pa mi je želudac nervozno reagirao. Ovo
možda ispadne vrlo loše. Ali vrijedit će, uspijem li čuti
njega.
Izašla sam i pogledala gusti zid zelenila.
"Išla sam ovuda", promrmljala sam i pokazala ravno
naprijed.
"Hmm", promrsio je Jake.
"Što je?"
Pogledao je kamo sam mu pokazala, pa u jasno markiranu
stazu, pa natrag.
"Mislio sam da bi bar ti išla markiranim putem."
"Ne ja." Blijedo sam se osmjehnula. "Ja sam ti buntovnica."
Nasmijala se, a onda izvadio kartu.
"Samo trenutak." Vješto je uzeo kompas u ruku i
okrenuo kartu, orijentirajući je prema sjeveru.
"Okej - prva crta na mreži. Idemo po njoj. "
Bilo mi je jasno da usporavam Jacoba, ali nije se bunio.
Nastojala sam ne prisjećati se svog zadnjeg prolaska
ovim dijelom šume, u vrlo drugačijem društvu. Obične
uspomene još su mi prijetile. Ako im dopustim da mi
se omakne, bit ću prisiljena čvrsto se stisnuti oko prsa
da se ne raspadnem, hvatajući zrak, a kako ću to onda
objasniti Jacob?
Nije mi bilo tako teško fokusirati se na sadašnjost
kao što sam mislila. Šuma je uvelike sličila svakom dru182
gom dijelu poluotoka, a Jacob je stvarao uvelike drukčije
raspoloženje.
Vedro je zviždukao neku nepoznatu melodiju, mahao
rukama is lakoćom se kretao kroz gusto raslinje. Sjene
mi nisu izgledale onoliku tamno kao inače. Ne u društvu
mog osobnog sunca.
Jacob je svakih nekoliko minuta pogledavao na kompas,
držeći nas na pravcu jedne od zrakastih osi njegove
mreže. Stvarno je izgledao kao da zna što radi. Došlo
mi je da ga pohvalim, ali zaustavila sam se na vrijeme.
Bez sumnje bi na to dodao još nekoliko godina svojoj
prenapuhanoj dobi.
Misli su mi vrludale u hodu, pa sam postala znatiželjna.
Nisam zaboravila onaj naš razgovor kraj obalnih
stijena - čekala sam da ga opet spomene, ali činilo mi se
da do toga neće doći.
"Hej ... Jake? ", Upitala sam ga s oklijevanjem.
"Da?"
"Kako stoje stvari ... s Embryjem? Je li se počeo opet
normalno ponašati? "
Jacob je još minutu samo šutio, grabeći dugim koracima
dalje. Kad se odmaknuo oko tri metra od mene,
zastao je i pričekao me.
"Ne. Ne ponaša se opet normalno ", rekao je Jacob,
spuštajući kutove usana, kad sam ga sustigla. Nije počeo
ponovno hodati. Smjesta sam požalila što sam načela tu
temu.
"Još je sa Samom."
"Aha."
Obgrlio me rukom oko ramena, a izgledao je tako
obuzeto brigama da je nisam vedro Odmaknula sa sebe,
kao što bih u drugačijim okolnostima možda učinila.
"Još te onako čudno gledaju?", Napola sam prošaptala.
Jacob se zagledao u drveće. "Koji put."
"A Billy?"
"Koristan kao i uvijek", rekao je ogorčeni, ljutitim
glasom koji me zabrinuo.
"Naš kauč uvijek ti je na raspolaganju", ponudila sam
mu. Nasmijala se, prekidajući neprirodnu natmurenost.
"Ali pomisli samo u kakav položaj bi to dovelo Charlieja
- Kada Billy nazove policiju prijaviti moju otmicu. "
I ja sam se nasmijala, sretna što je Jacob opet onaj
stari.
Stali smo kad je Jacob rekao da smo prešli deset kilometara,
pošli jedno kratko vrijeme poprijeko na zapad,
a onda se vratili susjednim pravcem na njegovoj mreži.
Sve je izgledalo potpuno jednako kao i pri odlasku, a ja
sam imala osjećaj da je moja blesava potraga više-manje
osuđena na neuspjeh. Toliko sam i priznala kad se počelo
mračiti, kad je dan bez sunca počeo prelaziti u noć
bez zvijezda, ali Jacob je imao više vjere u uspjeh.
"Dokle god si sigurna da nam je polazna točka točna ..."
Pogledao je u mene.
"Da, sigurna sam."
"Onda ćemo ga naći", obećao mi je, dohvatio mi
ruku i povukao kroz gust izboj paprati. S druge blizini
stajao je kamionet. Ponosno je pokazao prema njemu.
"Pouzdaj se u mene."
"Dobar si", priznala sam mu. "Samo, idući put ponijet
ćemo baterijske svjetiljke. "
"Ubuduće planinarima samo nedjeljom. Nisam znao
da si tako spora. "
Istrgnuo sam ruku iz njegove i srdito otišla na vozačko
mjesto, dok se on cerekali mojoj reakciji.
"Onda, voljna si za drugi pokušaj sutra?", Upitao me,
smještajući se na suvozačko sjedalo.
"Svakako. Osim ako radije ne želiš poći bez mene, da
te ne usporavam svojim sakatim tempom. "
"Preživjet ću, rekao mi je sa samopouzdanjem.
"Samo, ako opet krenemo u planinarenje, možda bi bilo
dobro da nabaviš obloge. Kladim se da sada itekako dobro
osjećaš te nove čizme. "
"Pomalo", priznala sam mu. Činilo mi se da imam
više žuljeva nego što mi može stati na stopalo.
"Nadam se da ćemo sutra vidjeti tog medvjeda. Malo
sam razočaran zbog toga. "
"Da, i ja sam", sarkastično sam se složila. "Možda
nam se sutra posreći, pa nas nešto proždre! "
"Medvjedi ne žele jesti ljude. Nismo im osobito
ukusni. "Iscerio se prema meni u mračnoj kabini. "Naravno,
ti bi možda mogla biti iznimka. Kladim se da si
jako ukusna. "
"Ma baš ti hvala", rekla sam i pogledala u stranu. Nije
bio prvi koji mi to kaže.
