~E, da je u pitanju bilo ko drugi, a ne Jacob, pomislila
sam i odmahnula glavom dok sam vozila autocestom
kroz šumu prema La Pushu.
Još uvijek nisam bila sigurna postupam li kako treba,
ali napravila sam kompromis sa sobom.
Nisam mogla prihvatiti ono što rade Jacob i njegovi
prijatelji, njegov čopor. Sada sam shvaćala što mi je
sinoć rekao – da ga možda neću htjeti više vidjeti – i
mogla sam ga nazvati, kako je predložio, ali to mi je
djelovalo kao kukavičko rješenje. U najmanju ruku, dugujem
mu razgovor u četiri oka. Reći ću mu u lice da
ne mogu samo tako prijeći preko toga što se zbiva. Ne
mogu biti prijatelj jednom ubojici i ništa ne reći, pustiti
da se ubijanje nastavi... Time bih i ja postala čudovište.
Ali ne mogu ga ni ne upozoriti. Moram dati sve od
sebe da ga zaštitim.
Zaustavila sam se pred kućom Blackovih čvrsto stisnutih
usana. Već je dovoljno loše što mi je najbolji prijatelj
vukodlak. Mora li on povrh toga biti i čudovište?
Kuća je bila mračna, bez svjetala u prozorima, ali bilo
me briga hoću li ih probuditi. Stala sam lupati šakom
na ulazna vrata snažno i ljutito; zvuk je počeo odjekivati
kroz zidove.
“Uđi”, čula sam kako mi govori Billy minutu potom,
i upalilo se svjetlo.
Pritisnula sam kvaku; nije bilo zaključano. Billy se
nagnuo kroz otvorena vrata odmah iza kuhinjice, ogrnut
haljetkom. Još nije bio u kolicima. Kad je vidio ko je
ušao, oči su mu se načas raširile, a onda mu je lice dobilo
stoički izraz.
“Pa, dobro ti jutro, Bella. Otkud ti tako rano?”
“Hej, Billy. Moram razgovarati s Jakeom – gdje je on?”
“Ovaj... baš i ne znam”, slagao mi je, gledajući me u
oči.
“Znaš li ti čime se Charlie jutros bavi?”, oštro sam ga
upitala, zgađena ovim odugovlačenjem.
“Zar bih trebao?”
“Otišao je zajedno s polovicom mještana u šumu s
puškama, u lov na divovske vukove.”
Billyjevo lice zatitralo je, a onda potpuno problijedjelo.
“Tako da bih htjela porazgovarati s Jakeom o tome,
ako nemaš ništa protiv”, nastavila sam.
Billy je stisnuo debele usne i tako ih zadržao. “Kladim
se da još spava”, napokon je rekao i kimnuo glavom
prema malenom hodniku kraj dnevne sobe. “Stalno
ostaje vani do kasna u zadnje vrijeme. Dečku treba odmor
– vjerojatno ga ne bi trebala buditi.”
“Na meni je red”, promrsila sam u bradu i otišla do
hodnika. Billy je uzdahnuo.
Jedina vrata u metar dugom hodniku vodila su u Jacobovu
sobicu veličine plakara. Nisam se trudila pokucati.
Naglo sam otvorila vrata; glasno su opalila o zid.
Jacob je – još odjeven u istu onu crnu podrezanu trenerku
koju je sinoć imao na sebi – ležao ukoso ispružen
preko širokog kreveta koji mu je ispunjavao cijelu sobu,
izuzev tek pedalj-dva oko rubova. Čak i kad je tako poprijeko
ležao, nije mu bio dovoljno dug; stopala su mu visila
s jednog kraja, a glava s drugog. Čvrsto je spavao, tiho hrčući
razjapljenih usta. Od udarca vrata nije se ni trgnuo.
Lice mu je bilo spokojno od dubokog sna, lišeno svih
bora ljutnje. Pod očima je imao kolobare koje prije nisam zapazila.
Usprkos svojim apsurdnim razmjerima, sada je izgledao
vrlo mlado i vrlo umorno. Stresla sam se od samilosti.
Iskoračila sam iz sobe i tiho zatvorila vrata za sobom.
Billy me gledao radoznalim, suzdržanim očima kad
sam se polako vratila u dnevnu sobu.
“Mislim da ću ga pustiti da se odmori.”
Billy je kimnuo glavom, a onda smo se jednu minutu
samo promatrali. Umirala sam od želje da ga pitam
koja je njegova uloga u ovome. Što on misli, u što mu se
pretvorio sin? Ali znala sam kako je od samog početka
podržavao Sama, pa sam pretpostavljala da ga ubojstva
zacijelo ne smetaju. Bilo mi je nepojmljivo kako ih on
samome sebi opravdava.
U njegovim tamnim očima vidjela sam mnoga pitanja
za mene, ali ni on ih nije izrekao.
“Čuj”, rekla sam, prekidajući glasnu tišinu. “Idem
dolje na plažu, i tamo ću ostati neko vrijeme. Kad se
probudi, reci mu da ga čekam, u redu?”
“Dobro, dobro”, složio se Billy.
Upitala sam se hoće li mu zaista reći. Pa, ako mu ne
kaže, barem sam pokušala, je l’ tako?
Odvezla sam se do Prve plaže i parkirala na praznom
zemljanom parkiralištu. Bilo je još mračno – tmurno
praskozorje oblačnog dana – pa se jedva vidjelo kad sam
ugasila farove. Morala sam pričekati da mi se oči priviknu
prije nego što sam uspjela naći put koji vodi kroz
visoki obrub korova. Ovdje je bilo hladnije, uz vjetar što
brije s crne vode, pa sam zarila šake duboko u džepove
svoje zimske jakne. Barem je kiša prestala.
Prošetala sam plažom prema sjevernome morskom
bedemu. Nisam vidjela St. James, ni druge otoke, tek
nejasan obris žala. Oprezno sam prelazila preko kamenja,
pazeći da se ne spotaknem o naplavljeno granje.
Pronašla sam ono što sam tražila prije nego što sam
shvatila da to tražim. Stvorilo se iz tmine kad je bilo
samo nekoliko koraka od mene; dugo naplavljeno deblo,
bijelo kao kost, izbačeno daleko na kamenje. Korijenje
mu se poput stotine krhkih ticala izvijalo uvis na
strani okrenutoj prema moru. Nisam mogla biti sigurna
je li to isto ono deblo kraj kojega smo Jacob i ja vodili
naš prvi razgovor – razgovor kojim je započelo toliko
različitih, zamršenih niti moga života – ali činilo mi se
da stoji na istome mjestu. Sjela sam tamo gdje sam sjela
i onaj put, te se zagledala prema nevidljivoj pučini.
Kad sam vidjela Jacoba onakvog – nevinog i ranjivog
u snu – sve mi se gađenje izgubilo, sva mi se ljutnja istopila.
Još uvijek nisam mogla zažmiriti pred onim što se
zbiva, za razliku od Billyja, ali nisam mogla ni osuditi Jacoba
zbog toga. Ljubav tako ne postupa, zaključila sam.
Kad shvatiš da ti je do nekoga stalo, nemoguće je više
logično razmišljati o njemu. Jacob mi je prijatelj, ubijao
on ljude ili ne. A ja sad ne znam što da radim oko toga.
Kad sam ga se sjetila kako onako mirno spava, osjetila
sam nesnosnu potrebu da ga zaštitim. Potpuno nelogično.
Nelogično ili ne, zanijela sam se u sjećanje na njegovo
spokojno lice, nastojeći smisliti neki odgovor, neki
način da ga zaklonim od prijetnje, dok je nebo polako
sivilo.
“Bok, Bella.”
Jacobov glas dopro je iz tame, a ja sam se trgnula. Bio
je blag, gotovo stidljiv, ali očekivala sam da će me bučno
kamenje bar nekako upozoriti, tako da me svejedno
prepao. Vidjela sam njegov obris spram zore koja rudi
– izgledao je pregolemo.
“Jake?”
Stajao je na nekoliko koraka od mene i smeteno prebacivao
težište s noge na nogu.
“Billy mi je rekao da si svratila – nije ti dugo trebalo,
zar ne? Znao sam ja da ćeš ti to dokučiti.”
“Aha, sada se sjećam one prave priče”, prošaptala sam.
Dugo smo šutjeli, a premda je i dalje bilo premračno
da se dobro vidi, koža me peckala kao da mi njegove oči
proučavaju lice. Sigurno je bilo dovoljno svjetla da razabere
kakav izraz imam, jer kad je ponovno progovorio,
glas mu je odjednom zazvučao jetko.
“Mogla si samo nazvati”, grubo je rekao.
Kimnula sam glavom. “Znam.”
Jacob je počeo koračati tamo-amo. Kad bih vrlo pomno
osluhnula, mogla sam kroz šum valova jedva čuti
blago šuškanje njegovih stopala po kamenju. Meni je
kamenje klaparalo kao kastanjete.
“Zbog čega si došla?”, oštro me upitao, ne zastavši u
ljutitom koračanju.
“Mislila sam da će biti bolje licem u lice.”
Frknuo je. “Ma da, mnogo bolje.”
“Jacobe, moram te upozoriti – ”
“Na šumare i lovce? Ne zabrinjavaj se oko toga. Znamo
mi već.”
“Da se ne zabrinjavam?”, ponovila sam za njim u
nevjerici. “Jake, naoružani su! Postavljaju zamke, nude
nagrade i – ”
“Možemo se mi pobrinuti za sebe”, zarežao je, koračajući
i dalje. “Ništa neće uloviti. Samo nam otežavaju
stvari – a i oni će ubrzo početi nestajati.”
“Jake!”, prosiktala sam.
“Što? To je naprosto činjenica.”
Glas mi je problijedio od gnušanja. “Kako možeš...
tako nešto reći? Pa ti poznaješ te ljude. Charlie je među
njima!” Želudac mi se okrenuo na tu pomisao.
Naglo je zastao. “Pa što drugo možemo?”, otpovrnuo
mi je.
Sunce je ružičastim prugama prošaralo oblake nad
nama. Sad sam vidjela izraz na njegovu licu; bio je bijesan,
ljut zbog nemoći i iznevjerenosti.
“Možeš li... pa, pokušati ne biti... vukodlak?”, predložila
sam mu šapatom.
Naglo je digao ruke u zrak. “Kao da ja tu imam nekog
izbora!”, viknuo je. “A od kakve bi koristi to uopće
bilo, ako te već brine to što ljudi nestaju?”
“Ne razumijem.”
Prostrijelio me pogledom, stisnutih očiju i zadignute
gornje usne, kao da reži. “Znaš što me tjera u takav bijes
da mi dođe da pljunem?”
Ustuknula sam od tako očita neprijateljstva. Činilo
se da čeka odgovor, pa sam odmahnula glavom.
“Kako si ti licemjerna, Bella – evo, sad premireš od
straha dok tu sjediš! Pa je li to pošteno?” Ruke su mu se
tresle od bijesa.
“Licemjerna? Zašto sam licemjerna ako se bojim jednog
čudovišta?”
“Ma joj!”, prostenjao je, pritisnuo drhtave šake na
sljepoočnice i zažmirio. “Ma daj se samo slušaj.”
“Što?”
Prišao mi je u dva koraka, nadvio se nad mene i zabuljio
mi se gnjevno u oči. “Pa, baš mi je žao što ne mogu
biti tvoj tip čudovišta, Bella. Valjda bih bio puno veća
faca da sam krvopija, je l’ tako?”
Skočila sam na noge i zabuljila se u njega. “Ne, ne
bi!”, viknula sam. “Nije stvar u tome što ti jesi, budalo,
nego u tome što ti radiš!”
“Što sad time hoćeš reći?”, zaurlao je, dok mu se cijelo
tijelo treslo od srdžbe.
Potpuno sam se iznenadila kad me opomenuo Edwardov
glas. “Budi vrlo oprezna, Bella”, upozorio me. “Ne
izazivaj ga previše. Moraš ga smiriti.”
Čak ni glas u mojoj glavi danas nije bio suvisao.
Ipak, poslušala sam ga. Sve bih učinila za taj glas.
“Jacobe”, molećivo sam ga oslovila, trudeći se zvučati
blago i smireno. “Je li doista nužno ubijati ljude, Jacobe?
Zar ne postoji neki drugi način? Hoću reći, ako vampiri
već uspijevaju preživljavati bez umorstava, zar ne biste i
vi mogli bar pokušati?”
Uspravio se s trzajem, kao da ga je stresla struja od
mojih riječi. Podigao je obrve i izbuljio oči.
“Ubijati ljude?”, oštro je ponovio za mnom.
“A što misliš, o čemu je ovdje riječ?”
Nije se više tresao. Gledao me u nevjerici s tračkom
nade. “Ja sam mislio da je ovdje riječ o tome kako su tebi
vukodlaci odvratni.”
“Ne, Jake, ne. Nije stvar u tome što si ti... vuk. To je u
redu”, obećala sam mu, a kad sam izgovorila te riječi, znala
sam da tako doista i mislim. Stvarno me nije briga ako se
on pretvara u velikog vuka – i dalje je on moj Jacob. “Kad
bi samo uspio naći neki način da ne činiš zlo ljudima...
samo me to pogađa. To su nevini ljudi, Jake, ljudi poput
Charlieja, a ja ne mogu samo tako zažmiriti dok ti – ”
“Je li to sve? Zbilja?”, upao mi je u riječ, a osmijeh
mu se razlegao licem. “Samo se prepala zato što sam ja
ubojica? To je jedini razlog?”
“Zar to nije dovoljan razlog?”
Prasnuo je u smijeh.
“Jacobe Blacku, to uopće nije smiješno!”
“Jasno, jasno”, složio se, i dalje se cerekajući.
Prišao mi je jednim dugim korakom i opet me uhvatio
u nesmiljeno čvrst medvjeđi zagrljaj.
“Tebi zaista, iskreno ne smeta što se pretvaram u divovskog
psa?”, upitao me radosno, ravno u uho.
“Ne”, propentala sam. “Ne – mogu – disati – Jake!”
Pustio me, ali uhvatio me za obje ruke. “Ja nisam
ubojica, Bella.”
Pomno sam mu proučila lice, i bilo mi je jasno da je
rekao istinu. Naglo me oblilo olakšanje.
“Zbilja?”, upitala sam ga.
“Zbilja”, svečano mi je obećao.Bacila sam mu se oko vrata.
To me podsjetilo na onaj
prvi dan s motociklima – samo, sad je bio još krupniji, a
ja sam se osjetila još više poput djeteta.
284 Kao i onaj put, pomilovao me po kosi.
“Oprosti što sam ti rekao da si licemjerna”, ispričao
mi se.
“Oprosti što sam ti rekla da si ubojica.”
Nasmijao se.
Tada sam se nečega sjetila, i odmakla se od njega da
mu vidim lice. Zabrinuto sam skupila obrve. “A Sam? I
ostali?”
Odmahnuo je glavom, smiješeći se kao da mu je golem
teret pao s pleća. “Naravno da nisu. Zar se ne sjećaš
kojim smo se imenom prozvali?”
Jasno sam se sjećala – upravo sam bila pomislila baš
na taj dan. “Zaštitnici?”
“Upravo tako.”
“Ali nije mi jasno. Što se onda događa u šumi? Zašto
nestaju planinari, otkuda krv?”
Lice mu je smjesta postalo ozbiljno i zabrinuto. “Nastojimo
raditi svoj posao, Bella. Nastojimo ih zaštititi,
ali uvijek zamalo zakasnimo.”
“Od čega ih zaštititi? Zar tamo zaista hara i neki
medvjed?”
“Bella, dušo, mi štitimo ljude samo od jednoga – našeg
jedinog neprijatelja. Iz tog razloga postojimo – zato
što oni postoje.”
Na sekundu sam samo tupo zurila u njega prije nego
što sam ga shvatila. A onda mi je krvi nestalo iz lica, i
piskutav, nemušt krik užasa oteo mi se s usana.
Kimnuo je glavom. “Mislio sam da ćeš bar ti, ako
niko drugi, shvatiti što se doista zbiva.”
“Laurent”, prošaptala sam. “Još je ovdje.”
Jacob je dvaput trepnuo i nakrivio glavu. “Ko je Laurent?”
Pokušala sam primiriti kaos u svojoj glavi da mogu
odgovoriti. “Znaš ga – vidio si ga na proplanku. Bio si
tamo...” Izrekla sam to u čudu, kad mi se sve to složilo.
“Bio si tamo i nisi mu dao da me ubije...”
“O, onaj crnokosi krvopija?” Široko se iscerio, tvrdo
i okrutno. “Zar se tako zvao?”
Zadrhtala sam. “Pa što ti je bilo?”, šapnula sam. “Mogao
te ubiti! Jake, ne znaš ti kako su opasni – ”
Prekinuo me kad je opet prasnuo u smijeh. “Bella,
jedan usamljeni vampir nije naročit problem za čopor
velik poput našega. Bilo nam je tako lako da praktički
nije bilo ni zabavno!”
“Što vam je bilo tako lako?”
“Ubiti krvopiju koji je namjeravao ubiti tebe. E sad,
ja to ne ubrajam u sva ova umorstva”, brzo je dodao.
“Vampiri se ne ubrajaju u ljude.”
Uspjela sam samo ustima oblikovati riječi. “Ti si...
ubio... Laurenta?”
Kimnuo je glavom. “Dobro, zajednički smo to izveli”,
pojasnio je.
“Laurent je mrtav?”, prošaptala sam.
Izraz lica mu se promijenio. “Ne ljutiš se zbog toga, je li?
Namjeravao te ubiti – htio ti je doći glave, Bella, u to smo
se uvjerili prije nego što ćemo napasti. Ti to znaš, je l’ tako?”
“Znam to. Ne, ne ljutim se – nego...” Morala sam
sjesti. Zateturala sam unatraške, osjetila naplavljeno deblo
pod listovima nogu i svalila se na njega. “Laurent je
mrtav. Neće doći po mene.”
“Ne zamjeraš nam to? Nije spadao među tvoje prijatelje,
ni ništa takvo, je li?”
“Prijatelj?” Zagledala sam se u njega, zbunjena i ošamućena
od olakšanja. Počela sam brbljati, dok su mi
suze navirale na oči. “Ne, Jake. Tako mi je... tako mi je
laknulo. Mislila sam da će me naći – svake noći sam ga
čekala, nadajući se samo da ću mu ja biti dovoljna, pa
će poštedjeti Charlieja. Tako sam se bojala, Jacobe... Ali
kako? Bio je vampir! Kako ste ga ubili? Bio je tako jak,
tako čvrst, kao mramor...”
Sjeo je kraj mene i zaštitnički me zagrlio jednom krupnom
rukom. “Zbog toga i postojimo, Bells. I mi smo
jaki. Da si mi barem rekla da se toliko bojiš. Nisi se
trebala.”
“Nije te bilo”, promrmljala sam, zanijeta u misli.
“A, da.”
“Čekaj, Jake – mislila sam da ipak znaš. Sinoć si rekao
da nije sigurno da budeš u mojoj sobi. Mislila sam
da znaš da će možda onamo doći vampir. Zar nisi na to
mislio?”
Načas se sav zbunio, a onda je pognuo glavu. “Ne,
nisam na to mislio.”
“Pa zašto si onda rekao da ti tamo nije sigurno?”
Pogledao me očima prepunim krivnje. “Nisam rekao
da nije sigurno za mene. Mislio sam na tebe.”
“Kako to misliš?”
Spustio je pogled i šutnuo kamenčić. “Ima više razloga
iz kojih ne bih smio biti uz tebe, Bella. Kao prvo,
nisam ti smio povjeriti našu tajnu, ali drugi razlog je u
tome da to nije sigurno za tebe. Ako se previše razljutim...
previše razbjesnim... mogla bi nastradati.”
Pažljivo sam razmislila o tome. “Kad si prije bio ljut...
dok sam vikala na tebe... i tresao si se... ?”
“Aha.” Lice mu se spustilo još niže. “To je bilo dosta
glupo od mene. Moram se bolje obuzdavati. Zakleo sam
se da se neću razljutiti ma što da mi kažeš. Ali... tako
sam se uplašio od pomisli da ću te izgubiti... da me nećeš
moći prihvatiti takvoga kakav sam...”
“Što bi se dogodilo... da se previše razljutiš?”, prošaptala
sam.
“Pretvorio bih se u vuka?”, prišapnuo mi je.
“Ne treba ti puni Mjesec?”
Zakolutao je očima. “U hollywoodskom tumačenju
jedva da je išta tačno.” Zatim je uzdahnuo i opet se
uozbiljio. “Ne moraš se tako uzrujavati, Bells. Pobrinut
ćemo se mi za ovo. I posebno pazimo na Charlieja i ostale
– nećemo dati da im se bilo što dogodi. Vjeruj mi kad
ti to kažem.”
Nešto vrlo, vrlo očito, nešto što mi je trebalo smjesta
upasti u oči – ali kad me tako smeo pojam da su se
Jacob i njegovi prijatelji uhvatili u koštac s Laurentom,
da mi je tada to potpuno promaknulo – tek mi je tada
palo na pamet, kada je Jacob opet izgovorio rečenicu u
sadašnjem vremenu.
Pobrinut ćemo se mi za ovo.
Nije još gotovo.
“Laurent je mrtav”, procijedila sam, a cijelo mi je tijelo
postalo hladno kao led.
“Bella?”, zabrinuto me oslovio Jacob i dodirnuo me
po blijedom obrazu.
“Ako je Laurent poginuo... prije tjedan dana... onda
neko drugi sada ubija ljude.”
Jacob je kimnuo; stisnuo je zube i progovorio kroz
njih. “Bilo ih je dvoje. Mislili smo da će njegova partnerica
krenuti u napad – u našim pričama obično skroz
pošize ako im se ubije partner – ali ona samo bježi, pa
se vraća. Da možemo shvatiti što joj je cilj, lakše bismo
je sredili. Ali ponašanje joj nema smisla. Stalno pleše po
rubu, kao da nam iskušava obranu, tražeći način da uđe
– ali kamo da uđe? Kamo to želi doprijeti? Sam misli da
nas pokušava razdvojiti, kako bi joj izgledi bili bolji...”
Glas mu se stišavao, sve dok mi nije zvučao kao da
dopire kroz dugi tunel; nisam više uspijevala razabrati
pojedine riječi. Čelo mi se orosilo znojem, a trbuh mi se
stao okretati kao da opet imam želučanu gripu. Upravo
kao da imam gripu.
Brzo sam se okrenula od njega i nagnula preko debla.
Tijelo mi se stalo grčiti od uzaludnog, suhog povraćanja
dok mi se prazan želudac stezao od užasnute mučnine,
iako ništa nije mogao izbaciti.
Victoria je ovdje. Traži me. Ubija neznance u šumi.
U šumi kojom traga Charlie...
U glavi mi se mučno zavrtjelo.
Jacob me pridržao za ramena – spriječio da otklizim
na kamenje. Osjetila sam njegov vreli dah na obrazu.
“Bella! Što ti je?”
“Victoria”, procijedila sam čim sam od grčeva mučnine
uspjela doći do daha.
U mojoj glavi, Edward je bijesno zarežao na spomen
tog imena.
Osjetila sam kako me Jacob diže, onako onemoćalu.
Nespretno me položio sebi u krilo i oslonio mi mlitavu
glavu na svoje rame. Pokušao me nekako uravnotežiti,
da se ne svalim na zemlju s ove ili one strane. Odmaknuo
mi je znojnu kosu s lica.
“Ko?”, upitao me Jacob. “Čuješ li me, Bella? Bella?”
“Nije ona bila Laurentova partnerica”, prostenjala
sam mu u rame. “Samo stara prijateljica...”
“Treba li ti vode? Trebaš li otići liječniku? Reci mi što
da radim”, mahnito me upitao.
“Nije mi pozlilo – bojim se”, objasnila sam mu šapatom.
Izraz bojim se činio mi se itekako preblag.
Jacob me potapšao po leđima. “Bojiš se te Victorije?”
Kimnula sam, dršćući.
“Victoria je ona crvenokosa ženka?”
Opet sam zadrhtala i zacvilila: “Da.”
“Odakle znaš da mu ona nije bila partnerica?”
“Laurent mi je rekao da joj je James bio partner”, objasnila
sam mu, automatski protegnuvši šaku s ožiljkom.
Okrenuo mi je lice, čvrsto ga uhvativši krupnom šakom.
Napeto mi se zagledao u oči. “Je li ti rekao išta
drugo, Bella? Ovo je bitno. Znaš li možda što ona želi?”
“Naravno”, prošaptala sam. “Želi mene.”
Razrogačio je oči, a zatim ih potpuno stisnuo. “Zbog
čega?”, oštro me upitao.
“Edward je ubio Jamesa”, šapnula sam. Jacob me tako
čvrsto držao da se nisam morala uhvatiti za rupu – on me
čuvao da se ne raspadnem. “A ona je doista... skroz pošizila.
Ali Laurent je rekao da je njoj poštenije ubiti mene
nego Edwarda. Partnericu za partnera. Nije znala – i još
uvijek ne zna, valjda – da... da...” Progutala sam knedlu.
“Da s nama više nije tako. Bar ne što se Edwarda tiče.”
Jacoba je to smelo; licem mu je prešlo nekoliko posve
različitih izraza. “To se dogodilo? Zbog toga su Cullenovi
otišli?”
“Ja sam samo običan čovjek, napokon. Ništa posebno”,
objasnila sam, slabašno sliježući ramenima.
Nešto poput režanja – ne pravog režanja, samo ljudskog
glasa sličnog tome – zatutnjalo je u Jacobovim prsima
pod mojim uhom. “Ako je onaj kreten od krvopije
stvarno tako glup da – ”
“Molim te”, prostenjala sam. “Molim te. Nemoj.”
Jacob je oklijevao na trenutak, a onda kratko kimnuo
glavom.
“Ovo je važno”, ponovio je, sad se posve uozbiljivši.
“Upravo smo to željeli saznati. Moramo smjesta to javiti
drugima.”
Ustao je i osovio me na noge. Pridržavao me rukama
za struk sve dok nije bio siguran da neću pasti.
“Dobro mi je”, slagala sam mu.
Pustio mi je struk i uhvatio me za ruku. “Idemo.”
Krenuo je natrag prema mom kamionetu, vukući me
za sobom.
“Kamo ćemo?”, upitala sam ga.
“Ne znam još tačno”, priznao je. “Sazvat ću sastanak.
Hej, pričekaj me ovdje jednu minuticu, okej?” Naslonio
me na bok kamioneta i pustio mi ruku.
“Kamo ćeš?”
“Odmah se vraćam”, obećao mi je. Zatim se okrenuo
i otrčao preko parkirališta, prešao cestu i zašao u šumu
s druge strane. Uletio je među drveće hitro i gipko kao
jelen.
“Jacobe!”, promuklo sam viknula za njim, ali više ga
nije bilo.
Nije mi bilo ugodno u tom trenutku ostati sama. Sekundu-
dvije nakon što mi je Jacob nestao s vidika, počela
sam prebrzo disati. Nekako sam se odvukla u kabinu
kamioneta i smjesta čvrsto zaključala brave. Od toga mi
nije bilo nimalo lakše.
Victoria me već lovi. Puka je sreća što me dosad nije
našla – samo sreća i pet vukodlaka-tinejdžera. Oštro sam
ispustila dah. Ma što Jacob rekao, užasavala sam se od
pomisli da on priđe iole blizu Victoriji. Baš me briga
u što se može pretvoriti kad se razljuti. Vidjela sam je
tačno u mislima, mahnitog lica, kose crvene kao vatra,
smrtonosnu, neuništivu...
Ali Jacob kaže da je Laurent stradao. Je li to doista
moguće? Edward – automatski sam se ščepala za grudi
– mi je ispričao koliko je teško ubiti vampira. To može
izvesti samo drugi vampir. Pa ipak, Jake je rekao da vukodlaci
postoje upravo zbog toga...
Rekao je da naročito paze na Charlieja – da se pouzdam
u to da će mi vukodlaci zaštititi oca. Kako da se u
to pouzdam? Niko od nas nije siguran! Jacob ponajmanje,
ako se pokušava postaviti između Victorije i Charlieja...
između Victorije i mene.
Opet mi je došlo da povratim.
Kad sam začula oštro kucanje na prozoru kamioneta,
jauknula sam od strave – ali to je bio samo Jacob, koji
se već vratio. Drhtavim, zahvalnim prstima otključala
sam vrata.
“Stvarno si u strahu, je li?”, upitao me kad je ušao.
Kimnula sam glavom.
“Nemoj biti. Pobrinut ćemo se mi za tebe – i za
Charlieja. Obećavam ti.”
“Groznije mi je pomisliti da bi Victoria mogla naći
tebe, nego mene”, prošaptala sam.
Nasmijao se. “Moraš imati malo više povjerenja u
nas. Ovo je uvreda.”
Samo sam odmahnula glavom. Previše sam vampira
vidjela na djelu.
“Gdje si sad to bio?”, upitala sam ga.
Stisnuo je usne i ništa nije rekao.
“Što? Je li to tajna?”
Namrštio se. “Nije baš. Samo je malo čudno, pazi.
Ne bih te htio isprepadati.”
“Dosad sam se već navikla na čudno, znaš.” Pokušala
sam se nasmiješiti, bez naročita uspjeha.
Jacob mi je uzvratio lakim osmijehom. “Valjda si se
i morala. Okej. Dakle, kad smo vukovi, mi možemo...
čuti jedan drugoga.”
Zbunjeno sam spustila obrve.
“Ne čuti zvukove”, nastavio je, “nego čuti... misli –
barem jedan drugome – bez obzira koliko bili međusobno
udaljeni. To stvarno pomaže pri lovu, ali inače je
teška tlaka. Neugodno je – zbog toga uopće ne možeš
imati svoje tajne. Suludo, a?”
“Na to si sinoć mislio, kad si rekao da ćeš im reći da
si se vidio sa mnom, premda to ne želiš?”
“Brzo kopčaš.”
“Hvala.”
“Također vrlo dobro podnosiš čudne stvari. Mislio
sam da će ti to zasmetati.”
“Nije to... pa, nisi ti prvi kojega znam da to može.
Tako da mi to ne djeluje naročito čudno.”
“Zbilja? ...Čekaj – ti to misliš na one svoje krvopije?”
“Bilo bi mi drago da ih tako ne zoveš.”
Nasmijao se. “Ma dobro. Na Cullenove, dakle?”
“Samo... samo na Edwarda.” Potajice sam se jednom
rukom uhvatila oko trupa.
Jacob je izgledao iznenađeno – neugodno iznenađeno.
“Mislio sam da su to samo puke priče. Čuo sam već
legende o vampirima koji imaju... dodatne sposobnosti,
ali mislio sam da je to puki mit.”
“Je li išta više puki mit?”, oporo sam ga upitala.
Namrštio se. “Očito nije. Okej, naći ćemo se sa Samom
i ostalima tamo gdje idemo voziti motore.”
Upalila sam kamionet i povezla nas natrag cestom.
293
“Onda, ti si se to maloprije pretvorio u vuka, da se
dogovoriš sa Samom?”, radoznalo sam ga upitala.
Jacob je kimnuo glavom, kao da mu je neugodno.
“Što sam kraće mogao – trudio sam se ne misliti na tebe,
da ne saznaju što se zbiva. Bilo me strah da mi Sam ne
kaže da te ne smijem dovesti.”
“To me ne bi spriječilo da dođem.” Nisam se mogla
riješiti doživljavanja Sama kao zlikovca. Zubi su mi se
čvrsto stiskali na svaki spomen njegova imena.
“Pa, spriječilo bi mene”, rekao je Jacob, odjednom turoban.
“Sjećaš se kako sinoć nisam bio u stanju dovršiti
rečenice? Kako ti nisam mogao naprosto ispričati cijelu
priču?”
“Aha. Izgledao si kao da ti je nešto zapelo u grlu.”
Mračno se zahihotao. “Može se i tako reći. Sam mi je
kazao da ti ne smijem reći. On je... vođa čopora, znaš.
Alfa mužjak. Kada nam on kaže da nešto napravimo, ili
da nešto ne napravimo – kada on to ozbiljno misli, e, ne
možemo to samo tako zanemariti.”
“Čudno”, promrmljala sam.
“Vrlo”, složio se. “To ti je svojevrsna vučija stvar.”
“Ha”, bio je najbolji odgovor koji mi je pao na pamet.
“Ma da, ima hrpa takvih stvari – vučijih stvari. Još ih
učim. Ne mogu uopće zamisliti kako je bilo Samu dok
je pokušavao to sve shvatiti onako sâm. Već je dovoljno
grozno prolaziti kroz to uz podršku cijelog čopora.”
“Sam je bio sâm?”
“Aha.” Jacob je spustio glas. “Kad sam se ja... promijenio,
to je bilo nešto... najužasnije, nešto najstravičnije
što sam u životu doživio – gore od svega što sam mogao
zamisliti. Ali nisam bio sâm – bilo je tu i glasova, u mo294
joj glavi, koji su mi objašnjavali što se dogodilo i što da
radim. Pomogli su mi da ne siđem s uma, mislim. Ali
Sam...” Odmahnuo je glavom. “Samu niko nije pomagao.”
Trebat će mi malo da mi sve to sjedne. Kad je Jacob
to tako opisao, bilo je teško ne suosjećati sa Samom.
Morala sam se stalno podsjećati da više nemam razloga
da ga mrzim.
“Hoće li se naljutiti kad me vide s tobom?”, upitala
sam ga.
Složio je facu. “Vjerojatno.”
“Možda ne bih – a”
“Ne, u redu je”, umirio me. “Ti znaš svašta što nam
može dobro doći. Nije da si neka obična ljudska neznalica.
Ti si više kao... ne znam, špijunka, tako nešto. Bila
si u neprijateljskim redovima.”
Zamišljeno sam se namrgodila. Zar Jacob to želi od
mene? Povjerljive informacije koje će im pomoći da unište
neprijatelje? Samo, ja nisam špijunka. Nisam prikupljala
takve informacije. Od njegovih riječi već sam se
osjetila kao izdajnica.
Ali želim da on zaustavi Victoriju, zar ne?
Ne.
Želim da se Victoria zaustavi, po mogućnosti prije
nego što me ubije na mukama, ili naiđe na Charlieja,
ili ubije još jednog neznanca. Samo ne želim da Jacob
bude taj koji će je zaustaviti, ili, tačnije, koji će je pokušati
zaustaviti. Nisam htjela da joj Jacob priđe na sto
kilometara.
“Recimo, ono o krvopiji koji čita misli”, nastavio je,
ne opazivši da sam se zanijela u misli. “Takve stvari trebamo
znati. Stvarno je koma što su te priče istinite. To
sve komplicira. Hej, misliš da ta Victoria ima nekih posebnih
sposobnosti?”
“Ne bih rekla”, nesigurno sam rekla, a onda uzdahnula.
“On bi mi to spomenuo.”
“On? A, misliš na Edwarda – ups, oprosti. Ne voliš
izgovarati njegovo ime. A ni čuti ga.”
Čvrsto sam se uhvatila oko struka, nastojeći ne hajati
za tupu bol po rubovima grudi. “Ne baš, ne.”
“Oprosti.”
“Kako to da me tako dobro poznaješ, Jacobe? Katkad
mi se čini da možeš čitati moje misli.”
“Ma ne. Samo te pozorno slušam.”
Došli smo na onu malu zemljanu cestu gdje me Jacob
svojedobno naučio voziti motocikl.
“Može ovdje?”, upitala sam ga.
“Jasno, jasno.”
Stala sam kraj puta i ugasila motor.
“Još uvijek si prilično nesretna, zar ne?”, tiho me upitao.
Kimnula sam glavom i blijedo se zagledala u mrku šumu.
“Jesi li ikada pomislila... da je možda... ovako bolje
za tebe?”
Polako sam udahnula, a onda ispustila dah. “Ne.”
“Jer on nije bio najbolji – ”
“Molim te, Jacobe”, prekinula sam ga molećivim šapatom.
“Moramo li o tome? Nesnosno mi je.”
“Okej.” Duboko je udahnuo. “Oprosti što sam išta
rekao.”
“Nemoj se ljutiti. Da je situacija drugačija, bilo bi mi
drago da napokon mogu porazgovarati s nekim o tome.”
Kimnuo je glavom. “Ma da, meni je bilo vrlo teško
dva tjedna čuvati tajnu od tebe. Sigurno je pakleno kad
nema nikoga kome se možeš otvoriti.”
296 “Pakleno”, složila sam se.
Jacob je oštro udahnuo. “Tu su. Idemo.”
“Siguran si?”, upitala sam ga dok je otvarao vrata.
“Možda ne bih smjela biti tu.”
“Snaći će se oni”, rekao je, a onda se široko osmjehnuo.
“Ko se boji vuka još?”
“Ha ha”, rekla sam. Ali izašla sam iz kamioneta i brzo
ga optrčala sprijeda da stanem tik do Jacoba. I predobro
sam se sjećala onih divovskih nemani s proplanka. Ruke
su mi drhtale kao Jacobove maloprije, ali od straha, ne
od bijesa.
Jake me uhvatio za ruku i čvrsto je stisnuo. “Idemo.”.
