~U tom trenutku, glava mi je izronila nad površinu.
To me baš dezorijentiralo. Bila sam sigurna da tonem.
Struja nije popuštala. Bacala me u nove stijene; oštro
su me, ritmično tukle posred leđa, tjerajući mi vodu iz
pluća. Kuljala je u nevjerojatnoj količini. Prave bujice
kuljale su mi iz usta i nosa. Sol me pekla, i pluća su me
pekla, i grlo mi je bilo tako puno vode da nisam mogla
udahnuti, i leđa su me boljela od stijena. Nekako sam
ostala na istom mjestu, premda su se valovi i dalje valjali
oko mene. Nisam vidjela ništa osim vode posvuda, vode
što mi nastoji poklopiti lice.
“Diši!”, naredio mi je neki glas, mahnit od brige, a ja
sam osjetila okrutan ubod boli kad sam prepoznala taj
glas – jer nije bio Edwardov.
Nisam ga mogla poslušati. Vodopad koji mi se izlijevao
iz usta nije se prekidao dovoljno dugo da dođem do
daha. Grudi su mi bile pune crne, ledene vode što me
pekla.
Stijena me opet opalila u leđa, tačno između lopatica,
i novi mlaz vode istisnuo mi se iz pluća.
“Diši, Bella! Daj!”, preklinjao me Jacob.
Crne tačke procvale su mi pred očima, sve šire i šire,
zastirući mi svjetlo.
Stijena me opet udarila.
Ta stijena nije bila hladna kao voda; bila mi je vruća
na dodir. Shvatila sam da je to Jacobova ruka, kojom mi
on pokušava istjerati vodu iz pluća. Željezna šipka koja
me izvukla iz mora bila je također... topla... U glavi mi
se zavrtjelo, crne su tačke sve prekrile...
Znači li to da opet umirem? To mi se ne sviđa – nije
onako dobro kao prošli put. Sada je samo mračno, tu se
nema što vidjeti. Zvuk razbijanja valova stopio se s crnilom
i postao tiho, ravnomjerno hučanje što zvuči kao da
mi dopire iz unutrašnjosti ušiju...
“Bella?”, oslovio me Jacob, i dalje napet, ali ne onako
uzbuđen kao prije. “Bells, dušo, čuješ li me?”
Sve u glavi mučno mi se mućkalo i mutilo, kao da se
pridružilo uzburkanoj vodi...
“Koliko je dugo već bez svijesti?”, upitao je neko drugi.
Taj glas koji nije bio Jacobov šokirao me, naglo natjerao
u svjesniju usredotočenost.
Shvatila sam da nepomično ležim. Struja me više
nije vukla – potezanje mi je bilo u glavi. Površina poda
mnom bila je ravna i čvrsta. Djelovala mi je zrnato pod
golim rukama.
“Ne znam”, obavijestio ga je Jacob, i dalje mahnit.
Glas mu je bio vrlo blizu. Ruke – tako tople da su morale
biti njegove – otrle su mi mokru kosu s obraza. “Nekoliko
minuta? Nije mi trebalo dugo da je odvučem na plažu.”
Tiho hučanje u mojim ušima nisu bili valovi – već
zrak što mi opet ulazi i izlazi iz pluća. Svaki me udisaj
pekao – dišni putovi bili su osjetljivi kao da sam ih izribala
čeličnom vunom. Ali disala sam.
I smrzavala sam se. Tisuću oštrih, ledenih zrnaca
udaralo me u lice i ruke, pogoršavajući hladnoću.
“Diše. Doći će ona sebi. Samo, trebalo bi je maknuti
s hladnoće. Ne sviđa mi se kakvu to boju poprima...”
Ovaj put sam prepoznala da je to Samov glas.
“Misliš da je u redu da je premjestimo?”
“Nije ozlijedila leđa ili nešto takvo pri padu?”
“Ne znam.”
Počeli su oklijevati.
Pokušala sam otvoriti oči. Trebala mi je minuta za to,
ali onda sam ugledala tamne, ljubičaste oblake što odozgo
bacaju studenu kišu u mene. “Jake?”, zakreštala sam.
Jacobovo lice zastrlo je nebo. “O!”, zgranuto je rekao,
a licem mu se razlilo olakšanje. “O, Bella! Jesi li dobro?
Čuješ li me? Boli li te išta?”
“S-samo u g-grlu”, zamucala sam, dok su mi se usne
tresle od hladnoće.
“Daj da te onda maknemo odavde”, rekao je Jacob.
Uhvatio me pod miške i podigao bez napora – kao da
diže praznu kutiju. Prsa su mu bila gola i topla; pogrbio
se da me zakloni od kiše. Glava mi se objesila preko
njegove ruke. Tupo sam zurila natrag, u vodu što ljutito
tuče po pijesku iza njega.
“Možeš je ponijeti?”, čula sam kako ga Sam pita.
“Aha, mogu ja dalje sam. Vrati se u bolnicu. Poslije
ću doći do vas. Hvala ti, Sam.”
U glavi mi se i dalje vrtjelo. Ništa što je rekao isprva
nisam shvatila. Sam mu nije odgovorio. Ništa se nije
čulo, a ja sam se upitala nije li on već otišao.
Voda je palucala i koprcala se uz pijesak za nama dok
me Jacob odnosio, kao da se ljuti što sam joj pobjegla.
Dok sam umorno buljila u nju, mutnim sam pogledom
opazila iskru boje – mali bljesak vatre plesao je na crnoj
pučini, daleko u zaljevu. Prizor mi nije imao smisla, pa
sam se upitala jesam li uopće pri svijesti. Sve mi se vrtjelo
od sjećanja na crnu, uskomešanu vodu – od osjećaja
da sam se tako izgubila da ne znam gdje je gore, a gdje
dolje. Tako sam se izgubila... ali Jacob me nekako...
“Kako si me našao?”, promuklo sam kazala.
“Tražio sam te”, rekao mi je. Gotovo je trčao kroz
kišu, uz plažu prema cesti. “Za tragovima guma došao
sam do tvog kamioneta, a onda sam te čuo kako vrištiš...”
Zadrhtao je. “Što ti je bilo da si skočila, Bella?
Zar nisi opazila da ovdje počinje puhati uragan? Zar me
nisi mogla pričekati?” Glas mu je postao bijesan kad je
olakšanje počelo jenjavati.
“Oprosti”, promrmljala sam. “Glupo od mene.”
“Da, bilo je stvarno glupo”, složio se, a kapi kiše stresle
su mu se s kose kad je kimnuo. “Čuj, bi li mogla izvoditi
gluposti samo kad sam ja u blizini? Neću se moći
posvetiti svom poslu budem li mislio da mi ti iza leđa
skačeš u ponor.”
“Jasno”, složila sam se. “Nema problema.” Zvučala
sam kao teški pušač. Pokušala sam se nakašljati – i lecnula
se; od nakašljavanja mi je bilo kao da mi neko tamo
dolje zabija nož. “Što se danas dogodilo? Jeste li... našli
nju?” Na meni je bio red da zadrhtim, iako mi nije bilo
naročito hladno uz njegovo apsurdno vruće tijelo.
Jacob je odmahnuo glavom. I dalje je više trčao nego
hodao dok se uspinjao cestom prema svojoj kući. “Ne.
Pobjegla je u vodu – krvopije tamo imaju prednost.
Zato sam se brzo vratio kući – bilo me strah da nas ne
zaobiđe plivajući. A ti si stalno na plaži...” Ušutio je, jer
mu se grlo stegnulo.
“Sam se vratio s tobom... jesu li i svi drugi sada kod
kuće?” Nadala sam se da je ne traže i dalje.
“Jesu. Recimo.”
Zaškiljila sam kroz teške kapi kiše, nastojeći pročitati
izraz njegova lica. Oči su mu bile stisnute od brige ili boli.
One riječi koje mi prije nisu imale smisla odjednom
su ga stekle. “Spomenuo si... bolnicu. Prije, dok si pričao
sa Samom. Je li neko ozlijeđen? Jeste li se borili s
njom?” Glas mi se podigao za oktavu, što je zvučalo čudno
uz onoliku promuklost.
“Ne, ne. Kad smo se vratili, Em nas je dočekala s vijestima.
Radi se o Harryju Clearwateru. Harry je jutros
doživio srčani udar.”
“Harry?” Protresla sam glavu, ne bih li shvatila to što
mi govori. “O, ne! Jeste li javili Charlieju?”
“Jesmo. I on je u bolnici, zajedno s mojim tatom.”
“Hoće li se Harry oporaviti?”
Jacob je opet stisnuo oči. “Prognoze nisu naročito dobre.”
Odjednom mi se smučilo od grižnje savjesti – bilo
mi je istinski grozno zbog bezumnog skakanja sa stijena.
Niko se sada ne bi trebao zabrinjavati zbog mene. Kako
glup trenutak za neodgovornost.
“Mogu li kako pomoći?”, upitala sam ga.
U tom trenutku kiša je prestala. Nisam shvatila da
smo već stigli do Jacobove kuće sve dok nismo prošli
kroz vrata. Oluja je tukla po krovu.
“Možeš ostati ovdje”, rekao je Jacob i položio me na
kratki kauč. “I to ti ozbiljno kažem – tačno ovdje. Donijet
ću ti neku suhu odjeću.”
Pustila sam da mi se oči priviknu na tamnu prostoriju
dok je Jacob prekopavao po svojoj sobi. U tijesnoj
dnevnoj sobi bilo je tako prazno, gotovo pusto bez Billyja.
Bilo je neobično zloslutno – vjerojatno samo zato
što sam znala kamo je on otišao.
Jacob se vratio za nekoliko trenutaka. Bacio je hrpu
sivog pamuka na mene. “Bit će ti prevelika, ali ništa bolje
ti ne mogu dati. Ja ću, ovaj, izaći iz kuće da se možeš
presvući.”
“Nemoj nikamo ići. Tako sam umorna da mi se još
ne da micati. Samo ostani uz mene.”
Jacob je sjeo na pod do mene, leđima okrenut kauču.
Upitala sam se kad se zadnji put naspavao. Izgledao je
iznureno barem koliko i ja.
Naslonio je glavu na jastučić kraj mojega i zijevnuo.
“Pa valjda bih mogao malo zadrijemati...”
Zažmirio je. Pustila sam da se i meni sklope oči.
Siroti Harry. Sirota Sue. Znala sam da će Charlie biti
sav izvan sebe. Harry mu je jedan od najboljih prijatelja.
Premda Jake nije bio optimist, usrdno sam se ponadala
da će se Harry izvući. Zbog Charlieja. Zbog Sue i Lee i
Setha...
Billyjev kauč stajao je odmah do radijatora, pa mi je
sada bilo toplo, usprkos mokroj odjeći. Pluća su me boljela
tako da su me tjerala u nesvjesticu, umjesto da me
drže budnom. Nejasno sam se upitala smijem li zaspati...
ili mi se to utapanje miješa s ozljedama... ? Jacob je
počeo tiho hrkati, a taj me zvuk umirio kao uspavanka.
Brzo sam zaspala.
Prvi put nakon vrlo dugo vremena, sanjala sam jedan
običan san. Tek mutno lutanje kroz stare uspomene –
prizore zasljepljuće sjajnog sunca u Phoenixu, lica moje
majke, zida punog zrcala, vatre na crnoj vodi... Svaki bih
zaboravila čim se slika promijenila.
Jedino mi se zadnja slika zadržala u svijesti. Bila je
besmislena – tek kulisa na pozornici. Balkon u noćnom
prizoru, naslikani Mjesec visi s neba. Gledam djevojku
u spavaćici kako razgovara sama sa sobom, naslonjena
na ogradu.
Besmisleno... ali kad sam se polako, s naporom vratila
u javu, Julija mi je bila u mislima.
Jacob je još spavao; prevalio se na pod i duboko, ravnomjerno
disao. U kući je sada bilo tamnije nego prije;
na prozoru je bilo mračno. Sva sam se ukočila, ali bilo
mi je toplo i bila sam gotovo suha. Stijenke grla pekle su
me pri svakom udisaju.
Morala sam ustati – barem da popijem vode. Ali tijelo
mi je samo htjelo mlitavo ležati i nikad se više ne
pomaknuti.
Umjesto da se pomaknem, još sam malo razmišljala
o Juliji.
Upitala sam se što bi ona učinila da ju je Romeo napustio,
ne zbog progonstva, već zato što ga je prestala
zanimati? Što da ga je Rosalina odlučila prihvatiti, pa se
predomislio? Što da je samo nestao, umjesto da se vjenča
s Julijom?
Pomislila sam da znam kako bi Juliji bilo.
Ne bi se vratila svom starom životu, ne baš. Nikad ne
bi prešla preko toga, u to sam bila sigurna. Sve i da doživi
sijedu starost, svaki put kad sklopi oči, pod vjeđama
bi vidjela Romeovo lice. To bi, s vremenom, prihvatila.
Upitala sam se bi li se na koncu udala za Parisa, tek
da udovolji roditeljima, da održi mir. Ne, vjerojatno ne
bi, zaključila sam. Ali, s druge strane, priča ne kaže ništa
naročito o Parisu. On je tek kroki – figura koja pokreće
radnju, prijetnja, prisila za bračnu odluku.
A što da je Paris bio više od toga?
Što da je Paris bio Julijin prijatelj? Upravo najbolji
prijatelj? Što da je bio jedini kojemu je mogla povjeriti
cijelu svoju duboku shrvanost zbog Romea? Jedini koji
ju je doista shvaćao, uz koga se bar donekle osjećala opet
kao cjelovita ličnost? Što da je bio strpljiv i drag? Što
da se brinuo za nju? Što da je Julija znala da ne može
preživjeti bez njega? Što da ju je istinski volio i želio da
bude sretna?
I... što da je ona voljela Parisa? Ne kao Romea. Ništa
slično tome, naravno. Ali u dovoljnoj mjeri da poželi da
on također bude sretan?
Jacobovo polako, duboko disanje bilo je jedini zvuk
u prostoriji – poput uspavanke djetetu, poput šušnja
stolice za ljuljanje, poput kucanja stare zidne ure kad ne
moraš nikamo ići... Zvuk utjehe.
Ako je Romeo doista otišao i više se nikad neće vratiti,
zar bi bilo bitno što je Julija prihvatila Parisovu ponudu?
Možda se i trebala zadovoljiti djelićima života koji
su joj još preostali. Možda bi to bilo nešto najbliže sreći
što još može očekivati.
Uzdahnula sam, a onda prostenjala kad mi je uzdah
zagrebao grlo. Previše toga iščitavam iz priče. Romeo se
ne bi predomislio. Zato mu ljudi još pamte ime, uvijek
isprepleteno s njezinim: Romeo i Julija. Zato je to dobra
priča. “Julija dobiva nogu i pristaje biti s Parisom” nikad
ne bi bio hit.
Sklopila sam oči i opet odlutala u mislima, puštajući da
mi odlutaju od te glupe predstave o kojoj mi se više ne razmišlja.
Umjesto toga, pomislila sam na stvarnost – na skakanje
sa stijena, na tu tešku, bezumnu grešku. I nisu u to spadale
samo stijene, već i motocikli i cijelo ono bezumno
kaskadersko junačenje. Što da mi se dogodilo nešto ružno?
Kako bi to Charlie podnio? Harryjev srčani udar naglo mi
je sve postavio u perspektivu. U perspektivu koju nisam
htjela vidjeti, jer bi to – ako si priznam istinu – značilo da
moram promijeniti navike. A bih li mogla tako živjeti?
Možda. Ne bi to bilo lako; zapravo, bilo bi mi istinski
teško odustati od halucinacija i pokušati se ponašati
kao odrasla osoba. Ali možda bih trebala. A možda bih i
mogla. Kad bih imala Jacoba.
Nisam mogla sada donijeti tu odluku. Previše me to
boljelo. Mislit ću o nečemu drugom.
Prizori iz mog današnjeg nepromišljenog čina promicali
su mi glavom dok sam nastojala iznaći neku ugodnu
temu za razmišljanje... osjećaj zraka pri padu, crnilo
vode, bacakanje u struji... Edwardovo lice... Na njemu
sam se dugo zadržala. Jacobove tople ruke dok me nastoje
udarcima vratiti u život...ljubičasti oblaci što me
ubadaju kapima kiše... čudna vatra na valovima...
Bilo je nečega poznatog u tom bljesku boje povrh
vode. Jasno da to nije doista mogla biti vatra –
Valjanje automobilskih kotača po blatnoj cesti pred kućom
prekinulo me u razmišljanju. Čula sam kako zastaje
pred kućom, a onda su se počela otvarati i zatvarati vrata.
Došlo mi je da ustanem, a onda sam odustala od toga.
Lako sam prepoznala Billyjev glas, ali govorio je neobično
tiho, tek potmulim gunđanjem.
Otvorila su se ulazna vrata i upalilo se svjetlo. Zatrep343
tala sam, načas zaslijepljena. Jake se naglo prenuo, zinuo
i skočio na noge.
“Oprostite”, promrmljao je Billy. “Jesmo li vas probudili?”
Očima sam mu polako promotrila lice, a onda, kad
sam vidjela kakav izraz ima, potekle su mi suze.
“O, ne, Billy!”, jauknula sam.
Polako je kimnuo glavom, lica stvrdnutog od tuge.
Jake je pritrčao ocu i uhvatio ga za ruku. Lice mu je od
boli odjednom izgledalo kao dječije – djelovalo je čudno
povrh muškog tijela.
Sam je bio odmah iza Billyja, jer mu je on ugurao kolica
kroz vrata. Na ispaćenom mu licu nije bilo ni traga
uobičajene pribranosti.
“Tako mi je žao”, prošaptala sam.
Billy je kimnuo glavom. “Svima će nam biti teško.”
“Gdje je Charlie?”
“Tata ti je ostao u bolnici sa Sue. Treba obaviti...
mnogo dogovora.”
Tvrdo sam progutala slinu.
“Bolje da se vratim do njih”, promrmljao je Sam i
brzo šmugnuo natrag iz kuće.
Billy je izvukao ruku iz Jacobove, a onda u kolicima
otišao kroz kuhinju prema svojoj sobi.
Jake je još minutu gledao za njim, a onda mi prišao i
opet sjeo na pod do mene. Zario je lice u dlanove. Počela
sam mu masirati ramena, želeći se sjetiti nečega što bih
mogla reći.
Nakon dosta vremena, Jacob mi je uhvatio ruku i
prislonio je uz svoje lice.
“Kako si mi ti? Jesi li dobro? Vjerojatno sam te trebao
odvesti doktoru ili tako nešto.” Uzdahnuo je.
“Pusti sad mene”, hrapavo sam rekla.
Okrenuo je glavu da me pogleda. Oči su mu bile
obrubljene rumenilom. “Ne izgledaš baš dobro.”
“Pa ni ne osjećam se baš dobro, valjda.”
“Idem po tvoj kamionet, da te odvezem kući – bolje
da si tamo kad se Charlie vrati.”
“Dobro.”
Bezvoljno sam ostala ležati na kauču dok sam ga čekala.
Billy je šutio u drugoj sobi. Osjećala sam se kao
voajer što kroz pukotine promatra intimnu tugu koja
mu ne pripada.
Jakeu nije dugo trebalo. Rika motora mog kamioneta
proparala je tišinu prije nego što sam ga očekivala. Bez
riječi mi je pomogao da ustanem s kauča i obgrlio me
kad sam zadrhtala od hladnog zraka vani. Bez pitanja je
sjeo na vozačko mjesto, a onda me privio uza se da me
može i dalje čvrsto grliti desnom rukom. Naslonila sam
glavu na njegova prsa.
“Kako ćeš se vratiti kući?”, upitala sam ga.
“Neću se vratiti kući. Još uvijek nismo ulovili onu
krvopiju, sjećaš se?”
Moj idući drhtaj nije imao veze s hladnoćom.
Ostatak vožnje protekao je u tišini. Hladni me zrak
razbudio. Um mi je bio bistar, i sad je mislio vrlo usrdno
i vrlo brzo.
Što ako? Što bih doista trebala učiniti?
Nisam više mogla zamisliti život bez Jacoba – grozila sam
se od same pomisli na to. On mi je nekako postao neophodan
da preživim. Ali ostaviti situaciju onakvom kakva jest...
bi li to bilo okrutno od mene, kao što me Mike optužio?
Sjetila sam se kako sam poželjela da mi je Jake brat.
Sada sam shvatila da zapravo samo želim imati pravo na
njega. Kad me ovako grlio, to nije bilo bratski. Bilo je
samo ugodno – toplo, utješno i poznato. Sigurno. Jacob
mi je sigurna luka.
Mogla bih položiti pravo na njega. Toliku moć ipak
imam.
Morala bih mu sve ispričati, to sam znala. Jedino bi
to bilo pošteno. Morala bih mu tačno objasniti, da zna
kako se ne zadovoljavam njime, već je uvelike predobar
za mene. Već zna da sam slomljena, to ga neće iznenaditi,
ali mora znati dokle to seže. Čak ću mu morati
priznati da sam luda – kazati mu da čujem glasove. Sve
mora znati prije nego što donese odluku.
Ali, već kad sam shvatila tu nužnost, znala sam da će
me on prihvatiti bez obzira na sve. Neće čak ni zastati da
dobro razmisli.
Morat ću se cijela posvetiti ovome – posvetiti sve što
je od mene preostalo, svaku svoju krhotinu. Jedino bih
tako mogla biti poštena prema njemu. Hoću li? Mogu li?
Zar bi bilo ružno da pokušam usrećiti Jacoba? Čak i
ako ljubav koju prema njemu osjećam nije više od blijedog
odjeka one ljubavi koju mogu osjetiti, čak i ako
mi srce negdje daleko luta i žaluje za mojim ćudljivim
Romeom, zar bi to bilo baš tako ružno?
Jacob je zaustavio kamionet pred mojom neosvijetljenom
kućom i ugasio motor, tako da je naglo zavladala
tišina. Kao i toliko puta dosad, misli su mu nekako bile
potpuno u skladu s mojima.
Zagrlio me i drugom rukom, te čvrsto privio uz prsa,
sjedinjujući se sa mnom. I opet mi je to bilo ugodno.
Gotovo kao da sam ponovno cijela.
Mislila sam da će biti obuzet Harryjem, ali onda mi se
obratio poniznim tonom. “Oprosti. Znam da ne osjećaš
posve isto što i ja, Bells. Kunem se da mi to ne smeta. Samo
me tako raduje što si dobro da mi dođe da zapjevam – a to
niko ne bi htio čuti.” Grleno mi se nasmijao ravno u uho.
Disanje mi se zamjetno ubrzalo, stružući mi stijenke grla.
Zar Edward, makar i onako nezainteresiran, ne bi
htio da budem što je moguće sretnija, s obzirom na sve?
Zar se ne bi u njemu zadržalo dovoljno naklonosti da
mi bar toliko poželi? Smatrala sam da bi. Neće mi zamjeriti
na ovome: na pružanju tek jednog malog dijela
one ljubavi koju on nije htio mome prijatelju Jacobu.
Napokon, to uopće ne bi bila ista ona ljubav.
Jake mi je prislonio topli obraz uz tjeme.
Kad bih okrenula lice u stranu – kad bih prislonila
usne uz njegovo golo rame... Bez ikakve sumnje znala
sam što bi uslijedilo. Bilo bi vrlo lako. Večeras ne bi bilo
potrebe za objašnjavanjem.
Ali mogu li ja to učiniti? Mogu li izdati svoje odsutno
srce da spasim svoj bijedni život?
Leptirići su mi napali želudac kad sam pomislila na
to da okrenem glavu.
A onda je, jasno kao da sam u neposrednoj opasnosti,
Edwardov glas prošaptao u mom uhu.
“Budi sretna”, kazao mi je.
Sledila sam se.
Jacob je osjetio kako se kočim, automatski me pustio
i uhvatio kvaku.
Čekaj, htjela sam reći. Samo malo. Ali još se nisam
mogla pomaknuti, jer sam osluškivala odjek Edwardova
glasa u svojoj glavi.
Hladni olujni zrak puhnuo je kroz kabinu kamioneta.
“OH!” Dah je izletio iz Jacoba kao da ga je neko udario
šakom u želudac. “Koja koma!”
Zalupio je vrata i istim pokretom okrenuo ključeve
u paljenju. Ruke su mu se tako snažno tresle da nisam
znala kako mu je to uspjelo.
“Što je bilo?”
Prebrzo je dodao gas; motor je zakašljao i ugasio se.
“Vampir”, procijedio je.
Krv mi je istekla iz glave, tako da mi se zavrtjelo.
“Otkud znaš?”
“Otud što mu osjećam miris! Kvragu!”
Jacob je mahnitim očima stao pregledavati mračnu
ulicu. Činilo mi se da je jedva svjestan drhtaja što mu
potresaju tijelo. “Da se faziram, ili da je vodim odavde?”,
prosiktao je sebi u bradu.
Na trenutak me pogledao, promotrivši mi užasnute
oči i blijedo lice, a zatim opet uzeo promatrati ulicu.
“Dobro. Vodim te odavde.”
Motor se s urlikom upalio. Gume su zacviljele kad je
okrenuo kamionet u suprotnom smjeru, prema jedinom
putu na sigurno. Farovi su prešli preko kolnika, obasjali
prednji red drveća u crnoj šumi, te napokon ljesnuli s
automobila parkiranog preko puta moje kuće.
“Stoj!”, podviknula sam zgranuto.
Bio je to crni automobil – automobil koji poznajem.
Ni izdaleka nisam automobilski znalac, ali o tom sam
autu znala baš sve. Bio je to Mercedes S55 AMG. Znala
sam mu konjske snage i boju enterijera. Znala sam kakav
je osjećaj kad mu moćni motor bruji šasijom. Znala
sam opojni miris kožnih presvlaka, znala sam kako podne
izgleda kao smiraj dana kroz ove izuzetno tamne prozore.
Bio je to Carlisleov automobil.
“Stoj!”, opet sam viknula, ovaj put glasnije, jer je Jacob
punom brzinom tjerao kamionet niz ulicu.
“Što!?”
“Nije to Victoria. Stoj, stoj! Hoću se vratiti.”
Tako je snažno nagazio na kočnicu da sam se morala
pridržati za upravljačku ploču.
“To je Carlisleov auto! To su Cullenovi. Znam.”
Opazio je kako mi na licu sviće zora, i siloviti mu je
drhtaj protresao cijelo tijelo.
“Hej, samo mirno, Jake. U redu je. Nema opasnosti,
shvaćaš? Opusti se.”
“Aha, mirno”, propentao je, spustio glavu i sklopio
oči. Dok je nastojao ne prasnuti u vuka, ja sam kroz
stražnji prozor promatrala onaj crni automobil.
To je samo Carlisle, uvjeravala sam se. Ne očekuj
ništa više. Možda Esme... Smjesta prestani, naložila sam
sebi. Samo Carlisle. Više nego dovoljno. Više nego što
sam se ikad nadala opet dobiti.
“U kući ti je vampir”, prosiktao je Jacob. “A ti se želiš
vratiti?”
Načas sam ga pogledala, nevoljko odvajajući oči od
Mercedesa – u silnom strahu da će nestati istog trenutka
kad ga više ne budem promatrala.“Pa naravno”,
rekla sam tupo, iznenađena njegovim
pitanjem. Pa naravno da se želim vratiti.
Jacobovo lice otvrdnulo je dok sam ga gledala, skrutnulo
u onu krinku ogorčenosti koja je, mislila sam,
zauvijek bila nestala. Netom prije nego što će navući
krinku, opazila sam kako mu kroz oči prolazi bljesak
iznevjerenosti. Ruke su mu se još tresle. Izgledao je deset
godina stariji od mene.
Duboko je udahnuo. “Sigurna si da to nije samo varka?”,
upitao me polaganim, teškim glasom.
“Nije to varka. To je Carlisle. Vodi me natrag!”
Drhtaj mu je prostrujao širokim ramenima, ali pogled
mu je bio blijed i bezosjećajan. “Ne.”
“Jake, sve je u redu – ”
“Ne. Sama se vodi natrag, Bella.” Glasom mi je dao
šamar – lecnula sam se kad me njegov glas pljusnuo.
Čeljust mu se stezala i opuštala.
“Slušaj, Bella”, rekao je istim tvrdim glasom. “Ne
mogu se vratiti. Bez obzira na pogodbu, ono tamo unutra
je moj neprijatelj.”
“Nije to tako – ”
“Moram smjesta reći Samu. Ovo mijenja situaciju.
Ne smiju nas uloviti na njihovom teritoriju.”
“Jake, ovo nije rat!”
Nije me slušao. Stavio je kamionet u ler i iskočio kroz
vrata, ostavljajući upaljen motor.
“Bok, Bella”, dobacio mi je preko ramena. “Iskreno
se nadam da nećeš poginuti.” Otrčao je u mrak, tresući
se tako jako da mi se mutio; nestao je prije nego što sam
stigla otvoriti usta da ga pozovem.
Kajanje me prikovalo uz sjedalo jednu dugu sekundu.
Što sam to upravo učinila Jacobu?
Ali kajanje me nije moglo dugo zadržati.
Premjestila sam se na susjedno sjedalo i vratila kamionet
u prvu. Ruke su mi se i dalje tresle gotovo jednako kao i Jakeu
maloprije, a za to sam se prvo trebala minutu smirivati.
Zatim sam pažljivo okrenula kamionet i odvezla se natrag
do svoje kuće. Bilo je vrlo mračno kad sam isključila farove.
Charlie je otišao u tolikoj žurbi da je zaboravio ostaviti
upaljeno svjetlo na trijemu. Dok sam gledala u kuću ovijenu
mrakom, osjetila sam ubod dvojbe. Što ako to jest varka?
Osvrnula sam se prema crnom automobilu, gotovo
nevidljivom u mraku. Ne. Poznajem ja taj auto.
350 Ipak, ruke su mi se tresle gore nego prije dok sam
uzimala ključ s dovratka. Kad sam uhvatila kvaku da je
otključam, otvorila mi se pod rukom. Pustila sam da se
vrata raskrile. Hodnik je bio mračan.
Htjela sam glasno pozdraviti, ali grlo mi je bilo odviše
suho. Nikako nisam dolazila do daha.
Zakoraknula sam unutra i pokušala napipati prekidač.
Bilo je tako mračno – poput mračne vode... Pa gdje
je taj prekidač?
Baš poput mračne vode na kojoj paluca nemogući
narančasti plamen. Plamen koji nije mogao biti vatra, ali
što je onda... ? Prsti su mi pipali po zidu, i dalje tražeći,
i dalje se tresući –
Odjednom, u glavi mi je odjeknulo nešto što mi je
Jacob kazao popodne. Odjednom mi je sjelo... Pobjegla
je u vodu, rekao mi je. Krvopije tamo imaju prednost.
Zato sam se brzo vratio kući – bilo me strah da nas ne
zaobiđe plivajući.
Ruka mi se ukočila pri potrazi, cijelo mi se tijelo ukipilo
u mjestu kad sam shvatila zašto mi je ona čudna
narančasta boja na vodi bila poznata.
Victorijina kosa, mahnito nošena vjetrom, boje vatre...
Bila je tačno tamo. Tačno tamo u zaljevu, sa mnom
i Jacobom. Da Sama nije bilo ondje, da smo tamo bili
samo nas dvoje... ? Nisam mogla ni udahnuti ni pomaknuti
se.
Svjetlo se upalilo, premda mi ukočena ruka još nije
pronašla prekidač.
Zatreptala sam od iznenadnog svjetla i opazila da je
neko tu, neko ko me čeka.
