~Stigli smo na let samo nekoliko sekundi prije završetka
ukrcaja, a onda je počelo stvarno mučenje. Avion je
nepokretno stajao na pisti dok su se stjuardese šetkale –
skroz polako – gore-dolje između sjedala, gurajući torbe
u stropne pretince da se mogu zatvoriti kako treba. Piloti
su se naginjali iz kokpita i čavrljali s njima u prolazu.
Alice mi je čvrsto držala ruku na ramenu, držeći me u
mjestu dok sam nervozno poskakivala na sjedalu.
“Brže je nego da trčimo”, podsjetila me ispod glasa.
Samo sam joj kimnula u ritmu hopsanja.
Avion se napokon lijeno udaljio od rampe i počeo sporo
i postojano dobivati na brzini, što me samo još dalje mučilo.
Očekivala sam da će mi nekako laknuti kad se vinemo
u zrak, ali moja grozničava nestrpljivost nije se smanjila.
Alice je digla slušalicu s naslona ispred sebe još dok
smo se uspinjali i okrenula leđa stjuardesi koja ju je pri392
jekorno pogledala. Nešto u izrazu moga lica spriječilo je
stjuardesu da nam dođe prigovoriti.
Pokušala sam ne slušati što Alice šapće Jasperu; nisam
to htjela opet čuti, ali ponešto mi se omaklo.
“Ne mogu biti sigurna, stalno vidim kako radi nešto
drugo, neprestano se predomišlja... Ubilački pohod kroz
grad, napad na gardu, dizanje automobila iznad glave na
glavnom trgu... mahom stvari kojima bi ih razotkrio –
zna da je to najbrži način da ih prisili da reagiraju...
Ne, ne možeš.” Alice je spustila glas toliko da sam
je jedva čula, iako sam sjedila tek na pedalj-dva od nje.
Samo sam jače naćulila uši. “Reci Emmettu ne... Pa, idi
za Emmettom i Rosalie i vrati ih... Razmisli malo, Jaspere.
Ako vidi bilo koga od nas, što misliš, što će napraviti?”
Kimnula je glavom. “Upravo tako. Mislim da je jedina
nada u Belli – ako uopće ima nade... Učinit ću sve
što se može, ali pripremite Carlislea; izgledi nam nisu
naročiti.”
Tada se nasmijala, a grlo joj se stezalo. “Sjetila sam se
toga... Da, obećavam.” Glas joj je postao molećiv. “Ne
idi za mnom. Obećavam ti, Jaspere. Izvući ću se ja već
nekako... Volim i ja tebe.”
Spustila je slušalicu, zažmirila i zavalila se u sjedalo.
“Mrzim kad mu moram lagati.”
“Ispričaj mi sve, Alice”, zamolila sam je. “Nije mi jasno.
Zašto si rekla Jasperu da zaustavi Emmetta, zašto
oni ne smiju doći da nam pomognu?”
“Iz dva razloga”, prošaptala je, ne otvarajući oči. “Kazala
sam mu prvi. Mogli bismo pokušati sami zaustaviti
Edwarda – kad bi ga se Emmett uspio dokopati, možda
bismo ga uspjeli obuzdati dovoljno dugo da ga uvjerimo
da si još živa. Ali ne možemo krišom prići Edwardu. A
ako vidi da dolazimo po njega, to će ga samo natjerati
da utoliko brže nešto učini. Bacit će buick kroza zid ili
nešto takvo, pa će ga Volturi smaknuti.
A to je, naravno, drugi razlog, razlog koji nisam mogla
reći Jasperu. Jer ako Volturi ubiju Edwarda dok su
oni tamo, onda će ih napasti. Bella.” Otvorila je oči i
molećivo me pogledala. “Kad bi bilo izgleda da u toj
borbi odnesemo pobjedu... kad bi bilo načina da nas
četvoro borbom spasimo brata, možda bi stvari drugačije
stajale. Ali nema načina, a ja, Bella, ne mogu tako
izgubiti Jaspera.”
Shvatila sam zašto me pogledom preklinje da je shvatim.
Želi zaštititi Jaspera na naš račun, a možda i na
Edwardov. Shvaćala sam je, i nisam joj to zamjerila. Kimnula
sam glavom.
“Samo, zar te Edward ne bi mogao čuti?”, upitala
sam je. “Zar ne bi saznao, čim ti čuje misli, da sam ja
živa, da to što radi nema smisla?”
Jasno, to nije imalo smisla u bilo kojem slučaju. Još
nisam mogla vjerovati da je on u stanju tako postupiti.
To nema smisla! Bolno sam se jasno sjećala što je rekao
onaj dan na kauču, dok smo gledali kako sebi Romeo
i Julija oduzimaju živote jedno za drugim. Nisam namjeravao
živjeti bez tebe, rekao je, kao da je to tako očit
zaključak. Ali riječi koje mi je potom izgovorio u šumi,
dok me ostavljao, poništile su sve to – silovito.
“Kad bi me slušao”, objasnila mi je. “Ali, vjerovala ili
ne, moguće je lagati mislima. Da si poginula, svejedno
bih ga pokušala spriječiti. I mislila bih ‘živa je, živa je’
što snažnije mogu. A on to zna.”
Zaškrgutala sam zubima u nijemoj nemoći.
“Da mogu ovo izvesti bez tebe, Bella, ne bih te ovako
izlagala opasnosti. To nikako nije u redu.”
“Ne pričaj koješta. Najmanje se sada trebaš zabrinjavati
zbog mene.” Nestrpljivo sam odmahnula glavom.
“Reci mi što si mislila kad si rekla da mrziš kad moraš
lagati Jasperu.”
Mračno se osmjehnula. “Obećala sam mu da ću se
izvući prije nego što ubiju i mene. A takvo što ne mogu
jamčiti – ni izdaleka.” Podigla je obrve, kao da me tjera
da ozbiljnije shvatim opasnost.
“Ko su ti Volturi?”, upitala sam je šapatom. “Zbog
čega su oni toliko opasniji od Emmetta, Jaspera, Rosalie
i tebe?” Bilo mi je teško zamisliti nešto strašnije od njih.
Duboko je udahnula, a onda odjednom mrko pogledala
preko mog ramena. Okrenula sam se na vrijeme
da vidim kako muškarac na sjedalu kraj prolaza odvraća
pogled, kao da nas nije slušao. Izgledao je kao poslovni
čovjek, u tamnom odijelu, s direktorskom kravatom i
laptopom u krilu. Dok sam ga ozlojeđeno gledala, otklopio
je računalo i vrlo upadljivo stavio slušalice na uši.
Prignula sam se bliže Alice. Stavila mi je usne pred
uho i bezglasno ispričala priču.
“Iznenadilo me što si prepoznala to ime”, rekla je.
“Što si smjesta shvatila što to znači – kad sam ti rekla
da on ide u Italiju. Mislila sam da ću ti morati objasniti.
Koliko ti je Edward ispričao?”
“Samo je rekao da su oni stara, moćna obitelj – poput
kraljevske. Da se njima ne ide uz dlaku, osim ako ne
želiš... umrijeti”, prošaptala sam. Bilo mi je teško protisnuti
ovu zadnju riječ.
“Moraš shvatiti”, rekla je polaganijim, odmjerenijim
glasom. “Mi Cullenovi jedinstveni smo u više pogleda
nego što znaš. Nije... normalno da nas toliko živi zajedno
u miru. Isto vrijedi za Tanyjinu obitelj na sjeveru, a Carlisle
sluti da nam odricanje omogućava da lakše živimo
uljuđeno i stvaramo veze zasnovane na ljubavi, umjesto
na preživljavanju ili praktičnosti. Čak je i Jamesov mali
tročlani koven bio iznimo velik – a vidjela si kako ih je
Laurent lako ostavio. U pravilu, naš soj putuje sam, ili
u paru. Carlisleova obitelj najveća je koja postoji, koliko
znam, s jednom iznimkom. Volturima.
Izvorno su bili trojica, Aro, Caius i Marcus.”
“Vidjela sam ih”, promrmljala sam. “Na slici u Carlisleovoj
radnoj sobi.”
Alice je kimnula. “S vremenom su im se pridružile
i dvije vampirice, te njih petoro tvori obitelj. Ne znam
tačno, ali sve mi se čini da su zbog svoje starosti u stanju
živjeti u miru skupa. Stari su dobrano više od tri tisuće
godina. Ili su možda dodatno snošljivi zbog svojih darova.
Kao Edward i ja, Aro i Marcus su... daroviti.”
Nastavila je prije nego što sam je stigla upitati. “Ili
ih to možda spaja samo njihova ljubav prema moći. Prikladno
ih je nazvati kraljevskom obitelji.”
“Ali ako ih je samo petoro – ”
“Petoro ih tvori obitelj”, ispravila me. “To ne uključuje
njihovu gardu.”
Duboko sam udahnula. “To zvuči... ozbiljno.”
“O, dakako”, potvrdila mi je. “Zadnje što znamo
jest da imaju devetoro stalnih članova garde. Ostali su...
povremeni. Mijenjaju se. A mnogi od njih također su
daroviti – izrazito daroviti, obdareni sposobnostima u
usporedbi s kojima moje izgledaju kao salonski trikovi.
Volturi ih izabiru prema sposobnostima, tjelesnim i
ostalim.”
Otvorila sam usta, a onda ih zatvorila. Shvatila sam
da mi je bolje da ne znam koliko su nam izgledi slabi.
Opet je kimnula glavom, kao da tačno shvaća što mi
je na umu. “Ne stupaju u previše sukoba. Niko nije tako
glup da se kvači s njima. Drže se svoga grada i odlaze
samo kad ih dužnost pozove.”
“Dužnost?”, začudila sam se.
“Zar ti Edward nije rekao čime se oni bave?”
“Nije”, rekla sam, osjećajući da je blijedo gledam.
Alice je opet pogledala poslovnog čovjeka preko moje
glave i prislonila mi studene usne na uho.
“Ima razloga zašto ih je nazvao kraljevskom obitelji...
vladajućom klasom. Oni su kroz vjekove stekli položaj
izvršitelja naših pravila – što u praksi znači da kažnjavaju
prijestupnike. Tu dužnost izvršavaju vrlo striktno.”
Iskolačila sam oči od šoka. “Postoje pravila?”, upitala
sam je preglasnim tonom.
“Psst!”
“Zašto mi se niko nije sjetio to prije spomenuti?”,
ljutito sam prošaptala. “Hoću reći, ja sam htjela biti...
postati poput vas! Zar mi neko nije prvo trebao objasniti
kakva su to pravila?”
Alice se kratko zahihotala na moju reakciju. “Nije to
tako složeno, Bella. Postoji samo jedno suštinsko ograničenje
– a ako malo razmisliš, vjerojatno ćeš ga sama
dokučiti.”
Malo sam razmislila. “Ne, pojma nemam.”
Razočarano je odmahnula glavom. “Možda je preočito.
Samo moramo tajiti svoje postojanje.”
“O”, promumljala sam. Tačno, očito je.
“To ima smisla, pa većini nas ne treba nadzor”, nastavila
je. “Ali, nakon nekoliko stoljeća, katkad nekome od
nas dosadi. Ili pak poludi. Ne znam. A tada se umiješaju
Volturi, prije nego što taj stigne kompromitirati njih, ili
sve nas ostale.”
“Znači da Edward...”
“Namjerava to prekršiti u njihovom vlastitom gradu
– gradu koji u tajnosti drže već tri tisuće godina, još od
vremena Etruščana. Tako im je stalo zaštititi svoj grad
da ne dopuštaju lov unutar njegovih zidina. Volterra je
vjerojatno najsigurniji grad na svijetu – od napada vampira,
u najmanju ruku.”
“Ali rekla si da ne izlaze odande. Kako onda jedu?”
“Ne izlaze. Donose hranu izvana, katkad s poprilične
udaljenosti. To daje posla njihovoj gardi dok nisu na
terenu i ne uništavaju otpadnike. Ili ne štite Volterru od
razotkrivanja...”
“Od situacija poput ove, poput Edwarda”, dovršila
sam joj rečenicu. Sada mi je bilo zapanjujuće lako izgovarati
njegovo ime. Nisam bila sigurna u čemu je stvar.
Možda u tome što nisam zaista namjeravala živjeti još
mnogo duže a da ga ne vidim. Ili uopće, ako zakasnimo.
Tješila me spoznaja da će mi barem smrt lako doći.
“Teško da su ikada još imali ovakvu situaciju”, zgađeno
je promrsila. “Nema mnogo vampira-samoubojica.”
Zvuk koji mi se oteo s usana bio je vrlo tih, ali Alice
je očito shvatila da je to krik boli. Obgrlila me tankom,
snažnom rukom oko ramena.
“Dat ćemo sve od sebe, Bella. Nije još gotovo.”
“Nije još.” Pustila sam je da me tješi, premda sam
znala da smatra kako su nam izgledi slabi. “A Volturi će
nas srediti ako ne uspijemo.”
Alice se ukočila. “Ti to kažeš kao da je to nešto dobro.”
Slegnula sam ramenima.
“Prekini s tim, Bella, inače se okrećemo u New Yorku
i krećemo natrag u Forks.”
“Što?”
“Znaš ti dobro što. Ako zakasnimo za Edwarda, sva
ću se posvetiti tome da te vratim Charlieju, i ne želim da
mi pritom stvaraš probleme. Je li to jasno?”
“Jasno, Alice.”
Malo se odmaknula da me može strogo pogledati.
“Ne želim probleme.”
“Časna izviđačka”, promrmljala sam.
Zakolutala je očima.
“Daj mi sada da se udubim. Pokušavam vidjeti što on
to namjerava.”
Zadržala mi je ruku na ramenima, ali pustila je da joj
glava padne na naslon i zažmirila. Slobodnu je ruku pritisnula
uz lice, trljajući sljepoočnicu vrškovima prstiju.
Dugo sam je gledala s dubokim zanimanjem. Napokon
se potpuno prestala micati, lica kamenog, kao u
kipa. Minute su prolazile, a da nisam znala o čemu se
zapravo radi, bila bih pomislila da je zaspala. Nisam je
se usuđivala prekinuti da je pitam što vidi.
Poželjela sam da imam nešto o čemu bih mogla razmišljati.
Nisam mogla dopustiti da mislim na užase prema
kojima idemo, a ni na nešto još užasnije, mogućnost
da doživimo neuspjeh – bar ako sam se željela suzdržati
od vrištanja iz petnih žila.
A nisam mogla ništa ni predviđati. Možda, budemo
li imale vrlo, vrlo, vrlo mnogo sreće, nekako će mi poći
za rukom da spasim Edwarda. Ali nisam bila tako glupa
da mislim kako će to što sam ga spasila značiti da smijem
ostati s njim. Nisam ništa drugačija, ništa posebnija
nego prije. Neće postojati neki novi razlog da me on
sada poželi. Vidjet ću ga i opet ću ga izgubiti...
Oduprla sam se boli. Tu cijenu moram platiti da mu
spasim život. Platit ću je.
Počeli su prikazivati film, a moj susjed je uzeo slušalice.
Katkad bih gledala likove koji se kreću po malom
ekranu, ali nije mi bilo jasno čak ni to je li riječ o ljubavnom
filmu, ili o filmu strave.
Nakon što je prošla cijela vječnost, avion se počeo
spuštati prema gradu New Yorku. Alice je i dalje bila u
transu. Stala sam se premišljati, pružati ruku da je dotaknem
i opet je odmicati. Ponovila sam to desetak puta
prije nego što je avion sletio u grad i pritom se snažno
zatresao.
“Alice”, napokon sam rekla. “Alice, moramo poći.”
Dotaknula sam joj podlakticu.
Vrlo polako otvorila je oči. Na trenutak je protresla
glavu.
“Ima li što novo?”, upitala sam je tiho, svjesna da
čovjek s druge strane prisluškuje.
“Ne baš”, izgovorila je gotovo bez glasa, tako da sam
je jedva čula. “Sve je bliže. Pokušava odlučiti kako će ih
zamoliti.”
Morale smo trčati da ulovimo sljedeći let, ali to je
bilo dobro – bolje nego da moramo čekati. Čim se avion
našao u zraku, Alice je zažmirila i opet sva obamrla kao
i prije. Čekala sam što sam smirenije mogla. Kad se opet
smračilo, podigla sam poklopac na prozoru i zagledala se
u prazno crnilo koje mi nije pružalo ništa bolji pogled.
Bila sam zahvalna na tome što sam već toliko mjeseci
stjecala praksu u obuzdavanju svojih misli. Umjesto
da se sva uživim na groznu mogućnost svoje odluke da
ne preživim, ma što Alice rekla, usredotočila sam se na
manje probleme. Recimo, što ću reći Charlieju ako se
vratim? To je bio škakljiv problem, na koji mi je otišlo
nekoliko sati. A Jacobu? Obećao mi je da će me čekati,
ali vrijedi li to obećanje još uvijek? Hoću li na kraju
ostati sama kod kuće u Forksu, bez ikoga svoga? Možda
doista ne želim preživjeti, što god da se dogodi.
Činilo mi se da mi je Alice protresla rame već za nekoliko
sekundi – nisam shvatila da sam zaspala.
“Bella”, oštro je prošaptala, pomalo preglasno u zamračenoj
kabini punoj usnulih ljudi.
Nisam bila dezorijentirana – nisam dovoljno dugo
vremena provela u snu da mi se to dogodi.
“Što nije u redu?”
Alicine oči krijesile su se pri slabom svjetlu svjetiljke
za čitanje u redu iza nas.
“Nije da nije u redu.” Žestoko se osmjehnula. “U
redu je. Još službeno donose odluku, ali namjeravaju ga
odbiti.”
“Volturi?”, sneno sam promrmljala.
“Naravno, Bella, priberi se. Vidim što će mu reći.”
“Kaži.”
Jedan nam je stjuard prišao na prstima niz prolaz.
“Mogu li vam donijeti jastuke, gospodične?” Prigušenim
nas je šapatom korio što vodimo razmjerno glasan razgovor.
“Ne, hvala.” Alice ga je zabljesnula šokantno ljupkim
smiješkom. Sav ošamućen, stjuard se okrenuo i oteturao natrag.
“Kaži mi”, kazala sam gotovo bez glasa.
Šapnula mi je na uho. “Zanimaju se za njega – smatraju
da bi njegov dar mogao biti koristan. Ponudit će
mu mjesto u svojim redovima.”
“Što će on reći na to?”
“To još ne vidim, ali kladim se da će biti sočno.” Opet
se iscerila. “Ovo nam je prva dobra vijest – prva sretna
okolnost. Zaintrigirao ih je; istinski ga ne žele uništiti
– ‘bilo bi šteta’, tako će to reći Aro – a to bi moglo
biti dovoljno da ga natjera da postane kreativan. Što više
vremena bude uložio u svoje planove, to bolje po nas.”
To nije bilo dovoljno da se ponadam, da osjetim ono
olakšanje koje ona očito osjeća. Još smo na toliko načina
mogle zakasniti. A ako ne uspijem prodrijeti kroz zidine
grada Voltura, neću moći spriječiti Alice da me odvuče
natrag kući.
“Alice?”
“Što je?”
“Zbunjena sam. Kako ti to vidiš tako jasno? Jer ima
prilika u kojima vidiš stvari kao izdaleka – stvari koje se
onda ne dogode?”
Stisnula je oči. Upitala sam se pogađa li ona na što
zapravo mislim.
“Jasno mi je jer je neposredno i blisko, a sva sam se
usredotočila na to. One daleke stvari koje dođu same od
sebe – to su tek letimični pogledi, blijede mogućnosti. K
tome, svoj soj vidim lakše nego tvoj. Edwarda vidim još
lakše jer sam jako usklađena s njim.”
“I mene ponekad vidiš”, podsjetila sam je.
Odmahnula je glavom. “Ne tako jasno.”
Uzdahnula sam. “Stvarno bi mi bilo drago da si imala
pravo za mene. U početku, kad si tek počela viđati stvari
vezane uz mene, prije nego što smo se uopće upoznale...”
“Što hoćeš reći?”
“Vidjela si da postajem poput vas.” Jedva sam ustima
oblikovala te riječi.
Uzdahnula je. “To je bila mogućnost u to vrijeme.”
“U to vrijeme”, ponovila sam.
“Zapravo, Bella...” Počela se nećkati, a onda kao da
je donijela odluku. “Ruku na srce, to je već postalo više
nego apsurdno. Premišljam se bih li te jednostavno sama
promijenila.”
Zagledala sam se u nju, skamenjena od šoka. Svijest
mi je smjesta odbacila to što je rekla. Nisam si mogla
dopustiti takvu nadu, za slučaj da se predomisli.
“Jesam li te preplašila?”, upitala me. “Mislila sam da
ti to želiš.”
“Želim!”, smjesta sam rekla. “O, Alice, učini to odmah!
Toliko bih ti mogla pomoći – a ne bih te usporavala.
Ugrizi me!”
“Psst”, upozorila me. Stjuard je opet gledao prema
nama. “Pokušaj biti razložna”, šapnula mi je. “Nemamo
dovoljno vremena. Sutra moramo stići u Volterru. Ti bi
se danima koprcala u bolovima.” Složila je facu. “A mislim
da ostali putnici ne bi dobro reagirali na to.”
Ugrizla sam se za usnu. “Ako to ne učiniš sada, predomislit
ćeš se.”
“Ne.” Namrštila se i nesretno me pogledala. “Mislim
da neću. On će se strašno razljutiti, ali što će onda tu
više moći?”
Srce mi je počelo jače tući. “Baš ništa.”
Tiho se nasmijala, a zatim je uzdahnula. “Previše se
pouzdaješ u mene, Bella. Nisam sigurna da ja to mogu.
Sva je prilika da ću te samo usmrtiti.”
“Riskirat ću.”
“Kako si bizarna, čak i po ljudskim mjerilima.”
“Hvala.”
“A dobro, zasad to ionako govorimo čisto hipotetski.
Prvo moramo preživjeti sutrašnji dan.”
“To si dobro rekla.” Ali barem sam se sad imala čemu
nadati u tom slučaju. Ispuni li Alice obećanje – i ne
usmrti li me pritom – onda Edward može trčati za svojim
razonodama do mile volje, a ja ću moći za njim.
Neću mu dopustiti da se razonodi. Možda, kad budem
lijepa i snažna, neće ni željeti da se razonodi.
“Spavaj dalje”, predložila mi je. “Probudit ću te kad
bude nečeg novog.”
“Dobro”, progunđala sam, sigurna da sad više nemam
nade u san. Alice je podigla noge na sjedalo, obujmila
ih rukama i naslonila čelo na koljena. Počela se ljuljati,
udubljujući se sve više.
Naslonila sam glavu i počela je gledati, a kad sam
opet došla sebi, ona je upravo bila spustila poklopac na
prozoru, da zakloni blijedo svitanje na istočnom nebu.
“Što je bilo?”, promrmljala sam.
“Odbili su ga”, tiho je rekla. Smjesta sam primijetila
da joj je oduševljenje nestalo.
Glas mi je od panike zapeo u grlu. “I što on sada
namjerava?”
“Isprva je bilo kaotično. Primala sam samo titraje,
koliko je brzo mijenjao planove.”
“Kakve to planove?”, ostala sam uporna.
“Imao je trenutak krize”, prošaptala je. “Odlučio je
otići u lov.”
Pogledala me i opazila da ništa ne shvaćam.
“U gradu”, pojasnila mi je. “Vrlo je malo trebalo da
to i učini. Predomislio se u zadnji čas.”
“Nije htio razočarati Carlislea”, promrmljala sam. Ne
na samome kraju.
“Vjerojatno”, složila se.
“Hoće li biti dovoljno vremena?” Kad sam to rekla,
tlak u kabini počeo se mijenjati. Osjetila sam kako se
avion naginje prema dolje.
“Nadam se – barem, možda, ako ostane pri najnovijoj
odluci.”
“A to je?”
“Neće komplicirati. Samo će iskoračiti na sunce.”
Samo će iskoračiti na sunce. I to će biti sve.
I to će biti dovoljno. Prizor – Edward na proplanku
blista i presijava se kao da mu se koža sastoji od milijuna
sitnih dijamanata – usjekao mi se u pamćenje. Nijedan
čovjek koji to vidi neće to nikada zaboraviti. Volturi to
nikako ne smiju dopustiti, ne ako žele da im grad ostane
neupadljiv.
Pogledala sam u blagi, sivi sjaj kroz okolne otvorene
prozore. “Zakasnit ćemo”, prošaptala sam dok mi se grlo
stiskalo od panike.
Odmahnula je glavom. “U ovom trenutku on naginje
melodramatičnosti. Želi imati najveću moguću publiku,
pa će se odlučiti za glavni gradski trg, pod zvonikom. A
zidovi su tamo visoki. Pričekat će dok se sunce ne nađe
tačno u zenitu.”
“Znači, imamo do podneva?”
“Ako nam se posreći. Ako on ostane pri svojoj odluci.”
Pilot se javio preko razglasa i dao nam do znanja,
prvo na francuskom, a onda na engleskom, da uskoro
slijećemo. Znakovi za vezivanje kratko su zazvonili i
upalili se.
“Koliko ima od Firenze do Volterre?”
“Ovisi o tome koliko brzo voziš... Bella?”
“Da?”
Odmjerila me promućurnim pogledom. “Gajiš li
osobne ograde prema krađi motornih vozila?”
Jarkožuti porše zastao je uz cviljenje guma na metardva
od mjesta gdje sam uzrujano koračala. Riječ turbo
bila mu je ispisana srebrnim kurzivnim slovima na stražnjem
poklopcu. Svi oko mene na prepunom pločniku
zračne luke blenuli su u njega.
“Brže, Bella!”, viknula je nestrpljivo Alice kroz otvoreni
suvozački prozor.
Pritrčala sam vratima i bacila se u auto, osjećajući se
kao da praktički nosim crnu čarapu na glavi.
“Ajme, Alice”, potužila sam se. “Nisi li mogla ukrasti
neki upadljiviji auto?”
Unutrašnjost je bila podstavljena crnom kožom, a
prozori zatamnjeni. Unutra sam se osjetila sigurnije, kao
da je noć.
Alice je već zamicala, prebrzo, kroz gusti aerodromski
promet – provlačeći se kroz uske razmake između
vozila dok sam se ja grozila i pokušavala zakopčati pojas.
“Bitno pitanje glasi”, ispravila me, “jesam li mogla ukrasti
neki brži auto, a mislim da nisam. Posrećilo mi se.”
“Sigurna sam da će nam to biti velika utjeha kad nam
prepriječe put.”
Zvonko se nasmijala. “Vjeruj mi, Bella. Ako se iko
odluči prepriječiti put, bit će to iza nas.” Tada je nagazila
na gas, kao da želi dokazati to što je rekla.
Vjerojatno sam trebala gledati kroz prozor dok su
prvo grad Firenza, a zatim i toskanski krajobrazi promicali
kraj nas, mutni od brzine. Ovo mi je bio prvi put u
inozemstvo, a možda i posljednji. Ali strahovala sam od
Alicine vožnje, iako sam znala da se mogu pouzdati u
nju za upravljačem. A od strepnje nisam ni mogla kako
treba sagledati brda i obzidana mjesta, slična dvorcima
u daljini.
“Vidiš li još nešto novo?”
“Nešto se zbiva”, promrsila je Alice. “Nekakav festival.
Ulice su pune ljudi i crvenih zastava. Koji je danas
datum?”
Nisam bila sasvim sigurna. “Devetnaesti, možda?”
“Pa, to je ironično. Dan svetog Marcusa.”
“A to znači?”
Mračno se zahihotala. “Grad ga slavi svake godine.
Prema legendi, kršćanski misionar fra Marcus – zapravo
Marcus Voltur – istjerao je sve jlkjjlč iz Volterre prije
tisuću petsto godina. Priča tvrdi da je stradao mučeničkom
smrću u Rumunjskoj, pri daljnjim nastojanjima da
zatre vampirsku pošast. Naravno, to je besmislica – više
nikad nije napustio grad. Ali odatle potječu praznovjerice
poput onih o križevima i češnjaku. Fra Marcus vrlo
se uspješno time poslužio. A vampiri više ne muče Volterru,
tako da to zacijelo djeluje.” Podrugljivo se osmjehnula.
“Sad je to prije proslava grada i počast njegovoj
redarstvenoj službi – napokon, Volterra je nevjerojatno
siguran gradić. A zasluge za to pripisuju se policiji.”
Shvatila sam na što je mislila kad je rekla ironično.
“Neće biti baš sretni ako im Edward pokvari slavlje na
sâm Dan svetog Marcusa, je li?”
Odmahnula je glavom, mračna izraza lica. “Ne. Vrlo
će brzo nešto poduzeti.”
Pogledala sam u stranu, nastojeći spriječiti da mi se
zubi probiju kroz kožu donje usnice. Ne bi mi bilo baš
pametno da sada prokrvarim.
Sunce je bilo zastrašujuće visoko u blijedoplavom
nebu.
“Još uvijek planira u podne?”, provjerila sam.
“Da. Odlučio je čekati. A oni čekaju njega.”
“Reci mi što da radim.”
Nije odmicala pogled od zavojite ceste – igla na brzinomjeru
doticala je desni rub brojčanika.
“Ne moraš ništa napraviti. On te samo mora vidjeti
prije nego što iskorači na svjetlo. I mora te vidjeti prije
nego što vidi mene.”
“Kako ćemo to izvesti?”
Jedan mali crveni auto kao da je jurio unatraške kad
je Alice projurila oko njega.
“Dovest ću te najbliže što mogu, a onda ćeš otrčati u
smjeru koji ti pokažem.”
Kimnula sam glavom.
“Pokušaj se ne spotaknuti”, dodala je. “Danas nemamo
vremena za potres mozga.”
Prostenjala sam. To bi bilo baš tipično – da sve upropastim,
da uništim svijet trenutkom trapavosti.
Sunce se i dalje uspinjalo nebom dok je Alice vodila
utrku s njim. Previše je žarko sjalo, što me tjeralo u paniku.
Možda on zaključi da ipak nema potrebe da pričeka
podne.
“Eno ga”, odjednom je rekla Alice i pokazala prema
gradu okruženom zidinama na najbližem brdu.
Pogledala sam ga i osjetila prvu natruhu nove vrste
straha. Svake minute od jučer ujutro – činilo mi se da je
tjedan dana prošlo otada – kad je Alice izgovorila njegovo
ime u dnu stubišta, osjećala sam samo jedan strah. A
ipak, kad sam sada gledala u prastare smećkaste zidine i
tornjeve na kruništu strmoga brda, osjetila sam kako me
prožima nova, sebičnija strava.
Grad je, valjda, bio predivan. Apsolutno mi je tjerao
strah u kosti.
“Volterra”, izjavila je Alice ravnim, ledenim glasom.
