~Gotovo sve se vratilo u normalu – onu dobru, predzombijevsku
normalu – daleko brže nego sam mislila.
U bolnici su objeručke prihvatili Carlisleov povratak,
ni ne trudeći se prikriti oduševljenje viješću da se Esme
nikako nije uspjela naviknuti na život u Los Angelesu.
Zahvaljujući tome što sam zbog puta u inozemstvo propustila
test iz algebre, Alice i Edward trenutačno su imali
više uvjeta za maturu od mene. Odjednom, studij mi
je postao prioritetan (studij mi je i dalje bio plan B, za
malo vjerojatan slučaj da me Edwardova ponuda odvrati
od obraćanja Carlisleu nakon mature). Mnoge sam
rokove propustila, ali Edward mi je svaki dan donosio
novu hrpu prijavnica da ih ispunim. Sâm je već prošao
studij na Harvardu, pa ga nije smetalo to što bismo, zahvaljujući
mojem odugovlačenju, oboje mogli dogodine
završiti na Poluotočnom općinskom koledžu.
Charlie nije bio zadovoljan mnome, niti je razgovarao
s Edwardom. Ali barem je Edwardu dopuštao da – u
određenim terminima za posjetu – opet ulazi u kuću.
Samo ja nisam smjela izlaziti iz nje.
Škola i posao bile su jedine iznimke, a sumorni, mutnožuti
zidovi mojih učionica odskora su me počeli neobično
mamiti. Zato je uvelike bio odgovoran onaj koji
je sada sjedio u klupi kraj mene.
Edward je ponovno počeo slušati svoj raspored s početka
godine, čime se opet vratio na većinu mojih satova.
Prošle jeseni, nakon navodnog preseljenja Cullenovih
u L.A., ponašala sam se tako da na mjesto kraj mene
nikad niko nije sjeo. Čak se i Mike, koji je uvijek objeručke
prihvaćao svaku priliku, držao podalje. Sad, kad je
Edward opet bio na svome mjestu, činilo mi se gotovo
kao da je ovih osam mjeseci bilo samo jedna nelagodna
noćna mora.
Gotovo, ali ne sasvim. Kao prvo, i dalje sam bila u
kućnom pritvoru. A kao drugo, prije jeseni nisam imala
Jacoba Blacka za najboljeg prijatelja. Te mi tada, naravno,
on nije nedostajao.
Nisu mi bili dopušteni odlasci u La Push, a Jacob
mi nije dolazio u posjet. Nije mi čak htio odgovarati na
telefonske pozive.
Zvala sam ga uglavnom noću, nakon što bi Edward
dobio nogu iz kuće – tačno u devet, od mračno zluradog
Charlieja – a prije nego što bi se Edward opet uvukao
kroz moj prozor nakon što Charlie zaspi. Izabrala sam to
vrijeme za jalovo nazivanje jer sam opazila kako Edward
slaže jednu posebnu facu svaki put kad spomenem Jacobovo
ime. Nekako nezadovoljnu i opreznu... možda
čak i ljutitu. Pretpostavljala sam da on gaji nekakve uza509
jamne predrasude prema vukodlacima, premda nije bio
tako težak na riječima kao Jacob sa svojim “krvopijama”.
I tako nisam često spominjala Jacoba.
Uz Edwarda kraj sebe, bilo mi je teško misliti na nesretne
stvari – čak ni na svog nekad najboljeg prijatelja,
koji je ovog trenutka vjerojatno vrlo nesretan baš zbog
mene. Kad bih i pomislila na Jakea, uvijek bih osjetila
grižnju savjesti zato što češće ne pomišljam na njega.
Opet sam živjela u bajci. Princ se vratio, ružna se
čarolija prekinula. Nisam bila sasvim sigurna što ću s
preostalim, nerazriješenim likom. Gdje je njegov sretan
svršetak?
Prolazili su tjedni, a Jacob i dalje nije htio primiti
moje pozive. To mi je postala neprestana briga. Kao slavina
što mi kaplje u dnu svijesti, a ne mogu je ni zatvoriti
ni zanemariti. Kap, kap, kap. Jacob, Jacob, Jacob.
I tako, iako nisam često spominjala Jacoba, moja nemoć
i strepnja katkad bi se prelili iz čaše.
“To je naprosto bezobrazno!”, ispuhala sam se jedne
subote popodne kad je Edward došao po mene nakon
posla. Bilo mi je lakše ljutiti se oko toga nego osjećati
grižnju savjesti. “Upravo uvredljivo!”
Bila sam promijenila ritam zvanja, ne bi li mi se posrećilo.
Ovaj put sam nazvala Jakea s posla, ali samo mi
se javio Billy, od kojeg nije bilo nikakve koristi. Ponovno.
“Billy je rekao da on ne želi razgovarati sa mnom”,
pjenila sam se, strijeljajući pogledom kapi kiše što su se
slijevale niz suvozački prozor. “Da je kod kuće, ali ne
želi prijeći tri koraka do telefona! Billy obično samo kaže
da je zauzet, ili spava, ili nešto takvo. Hoću reći, nije da
nisam znala da mi laže, ali barem je to izvodio pristojno.
Valjda me i Billy sada mrzi. Pa to nije fer!”
“Nije stvar u tebi, Bella”, tiho je rekao Edward. “Niko
tebe ne mrzi.”
“Tako mi se čini”, promrsila sam i prekrižila ruke na
prsima. To je tek bila gesta tvrdoglavosti. Tu mi više nije
bilo rupe – jedva da sam se više i sjećala onog osjećaja
praznine.
“Jacob zna da smo se vratili, a siguran sam da se uvjerio
i da sam ja s tobom”, rekao je Edward. “On neće
prići ni blizu mene. Neprijateljstvo je preduboko ukorijenjeno.”
“Pa to je glupo. On zna da ti nisi... kao drugi vampiri.”
“I dalje ima dobrih razloga da se drži na sigurnoj
udaljenosti.”
Tupo sam se zagledala kroz vjetrobran, videći samo
Jacobovo lice složeno u onu ogorčenu krinku koja mi je
tako mrska.
“Bella, mi smo to što jesmo”, tiho je rekao Edward.
“Ja se mogu obuzdati, ali sumnjam da on može. Vrlo je
mlad. Vrlo vjerojatno, došlo bi do tuče, a ja ne znam bih
li se uspio zadržati prije nego što ga u– ” Ušutio je, a
onda brzo nastavio. “Prije nego što ga povrijedim. Tebe
bi to pogodilo. Ne želim da do toga dođe.”
Sjetila sam se što mi je Jacob kazao u kuhinji; savršeno
sam se sjećala tih riječi, izgovorenih onim njegovih
hrapavim glasom. Ne znam jesam li dovoljno pribran da
to izdržim.. Ti vjerojatno ne bi bila oduševljena da ti ubijem
prijateljicu. Ali tada je uspio izdržati, u onoj prilici...
“Edwarde Cullenu”, prošaptala sam. “Jesi li ti to skoro
rekao ‘ubijem’? Je li?”
Okrenuo je glavu i zagledao se u kišu. Pred nama
se ugasilo crveno svjetlo koje nisam ni opazila; upalilo
se zeleno, pa je opet krenuo, vozeći vrlo sporo. Ne kao
inače.
“Dao bih... sve od sebe... da to ne učinim”, napokon
je rekao Edward.
Zagledala sam se u njega otvorenih usta, ali on je
samo i dalje piljio preda se. Zastali smo pred znakom
zaustavljanja na uglu.
Odjednom sam se sjetila što se dogodilo Parisu nakon
Romeova povratka. Didaskalije su bile jednostavne:
Zapodjenu borbu. Paris padne.
Ali to bi bilo apsurdno. Nemoguće.
“Pa”, kazala sam, i duboko udahnula, odmahujući
glavom da otjeram one riječi iz glave. “Ništa takvo nikad
se neće dogoditi, pa se zbog toga ne treba brinuti. A znaš
i da Charlie upravo sada bulji u sat. Bolje me dovedi
kući prije nego što navalim sebi još veću nevolju na vrat
zbog kašnjenja.”
Okrenula sam lice prema njemu i uputila mu kiseli
smiješak.
Svaki put kad bih ga pogledala u lice, u to nemoguće
savršeno lice, srce bi mi zatuklo snažno i zdravo i vrlo
prisutno u grudima. Ovaj put, počelo je tući još brže od
svog uobičajeno zatelebanog ritma. Prepoznala sam izraz
na njegovom kameno mirnom licu.
“Već te snašla još veća nevolja, Bella”, prošaptao je
kroz nepomične usne.
Premjestila sam se bliže njemu, ščepala ga za nadlakticu
i ispratila mu pogled da vidim što to on vidi. Ne
znam što sam očekivala – možda Victoriju kako stoji
nasred ulice, dok joj vatreno crvena kosa vijori na vjetru,
ili skup visokih, crnih ogrtača... ili pak čopor bijesnih
vukodlaka. Ali nisam vidjela baš ništa.
“Što? Što je?”
Duboko je udahnuo. “Charlie...”
“Moj tata?”, kriknula sam.
Tada me pogledao, a izraz lica bio mu je dovoljno
smiren da bar donekle ublaži paniku u meni.
“Charlie te... vjerojatno neće ubiti, ali razmišlja o
tome”, kazao mi je. Opet smo krenuli, sada niz moju
ulicu, ali prošao je pokraj kuće i parkirao uz prvo drveće.
“Što sam sad učinila?”, zgranula sam se.
Edward se osvrnuo prema Charliejevoj kući. I ja sam
pogledala onamo, i tek tada primijetila što je parkirano
na prilazu kraj policijskog automobila. Sjajno, jarkocrveno,
izrazito upadljivo. Moj motocikl, razmetljivo
ostavljen pred kućom.
Edward mi je rekao da je Charlie spreman da me ubije,
tako da sigurno zna – zna da je moj. A samo jedna
osoba može biti odgovorna za ovo izdajstvo.
“Ne!”, zgrozila sam se. “Zašto? Zašto bi mi Jacob to
učinio?” Zapljusnuo me grozan osjećaj iznevjerenosti.
Prešutno sam imala povjerenja u Jacoba – povjerila sam
mu baš svaku svoju tajnu. On mi je trebao biti sigurna
luka – ona osoba u koju se uvijek mogu pouzdati. Naravno
da su ovog trenutka odnosi napeti, ali nisam mislila
da se u samim njihovim temeljima išta promijenilo.
Nisam mislila da su oni uopće promjenjivi!
Pa čime sam ovo zaslužila? Charlie će se tako razljutiti
– i, što je još gore od toga, bit će povrijeđen i zabrinut.
Zar nema već dovoljno svojih muka? Nikad mi na pamet
ne bi palo da Jake može biti tako jadan, tako naprosto
sitna duša. Suze su mi bolno navrle na oči, ali to nisu bile
suze tugovanja. Izdao me. Odjednom sam se tako razljutila
da mi je u glavi počelo bubnjati, kao da će mi prsnuti.
“Je li on još ovdje?”, prosiktala sam.
“Jest. Čeka nas tamo”, rekao mi je Edward i kimnuo
glavom prema puteljku koji je napola razdvajao tamne
rubove šume.
Iskočila sam iz auta i pojurila prema drveću, već stežući
šake za prvi udarac u bradu.
Zašto je Edward morao biti toliko brži od mene?
Ulovio me oko struka prije nego što sam stigla do
stazice.
“Puštaj me! Daj mi da ga ubijem! Izdajico jedna!” Viknula
sam taj epitet prema drveću.
“Charlie će te čuti”, upozorio me Edward. “A nakon
što te uvede u kuću, možda će zazidati ulaz.”
Nagonski sam se osvrnula prema kući, i učinilo mi se
da ne mogu vidjeti ništa osim kričavocrvenog motora.
Sve mi je bilo crveno pred očima. U glavi mi je opet
počelo bubnjati.
“Daj mi da samo propustim Jacoba kroz šake, pa ću
se pozabaviti Charliejem.” Uzalud sam se pokušavala nekako
iskobeljati.
“Jacob Black se želi vidjeti sa mnom. Zbog toga je još
tu.”
To me zaustavilo u tren oka – smjesta mi je oduzelo
volju za borbom. Ruke su mi omlitavjele. Zapodjenu
borbu; Paris padne.
Bila sam bijesna, ali ne toliko bijesna.
“Hoće razgovarati?”
“Više-manje.”
“Koliko više?” Glas mi je počeo podrhtavati.
Edward mi je odmaknuo kosu s lica. “Ne brini, nije
se došao boriti sa mnom. Nastupa kao... glasnogovornik
čopora.”
“Oh.”Edward je opet pogledao prema kući, a onda me čvršće
uhvatio oko struka i poveo prema šumi. “Bolje da se
požurimo. Charlie je sve nestrpljiviji.”
Nismo morali daleko otići; Jacob je stajao tek nešto
niže niz stazicu. Čekao je naslonjen uz deblo obraslo
mahovinom, tvrda i ogorčena lica, upravo onakav kakav
sam znala da će biti. Pogledao je mene, a zatim i Edwarda.
Jacob je rastegnuo usta u zlurad, neveseo osmijeh, te
se odmaknuo od drveta. Stao je na vrhove bosih stopala,
blago nagnut prema naprijed, čvrsto stežući uzdrhtale
šake. Izgledao je krupnije nego kad sam ga zadnji put
vidjela. Nekako je, nevjerojatno, i dalje rastao. Posve bi
nadvisio Edwarda, kad bi stali jedan do drugoga.
Ali Edward je stao čim smo ga ugledali, ostavljajući
širok razmak između nas i Jacoba. Edward se postavio
tako da me zakloni tijelom. Nagnula sam se da vidim
Jacoba – da ga optužim pogledom.
Pomislila bih da ću se samo još više razljutiti od njegovog
prezirnog, ciničnog izraza lica. Umjesto toga, prisjetila
sam se našeg zadnjeg susreta, kad su mu oči bile
pune suza. Bijes mi se ohladio, jenjao, dok sam zurila
u Jacoba. Tako ga dugo nisam već vidjela – bilo mi je
grozno što nam je ponovni susret morao ispasti ovakav.
“Bella”, rekao je Jacob kao pozdrav i kratko kimnuo
prema meni, ne odvajajući pogled od Edwarda.
“Zašto?”, prošaptala sam, nastojeći prikriti zvuk knedle
u svom grlu. “Kako si mi to mogao učiniti, Jacobe?”
Cerenja je nestalo, ali lice mu je ostalo tvrdo i ukočeno.
“Tako je najbolje.”
“Što bi sad to trebalo značiti? Hoćeš da me Charlie
zadavi? Ili si htio da dobije srčani udar, kao Harry? Ko515
liko god da se ljutiš na mene, kako si to mogao njemu
učiniti?”
Jacob se lecnuo, obrve su mu se skupile, ali nije mi
odgovorio.
“Nikome nije htio ništa nažao – samo je htio da dobiješ
zabranu izlazaka, pa da više ne smiješ provoditi vrijeme
sa mnom”, promrmljao je Edward, objašnjavajući
misli koje Jacob neće izreći.
Jacobu su se oči zakrijesile od mržnje kad je opet prostrijelio
Edwarda pogledom.
“Daj, Jake!”, prostenjala sam. “Pa već imam zabranu
izlazaka! Što misliš, zbog čega nisam dosad otišla u La
Push da te pošteno izdevetam zato što izbjegavaš moje
pozive?”
Jacobove oči naglo su opet pogledale u mene, prvi
put zbunjene. “Zbog toga?”, upitao me, a onda je čvrsto
stisnuo čeljust, kao da mu je krivo što je išta rekao.
“Mislio je da ti ja ne dopuštam, a ne Charlie”, opet
mi je objasnio Edward.
“Daj dosta s tim”, brecnuo se Jacob.
Edward mu nije odgovorio.
Jacob se jedanput stresao, a onda je stisnuo zube tvrdo
kao i šake. “Bella nije preuveličavala tvoje... sposobnosti”,
rekao je kroza zube. “Tako da sigurno već znaš
zbog čega sam došao.”
“Da”, složio se Edward blagim tonom. “Ali prije nego
što počneš svoje, moram nešto reći.”
Jacob je pričekao, stišćući i opuštajući šake ne bi li
obuzdao drhtaje što mu se spuštaju iz ramena.
“Hvala ti”, rekao je Edward, glasom punim iskrenog
ganuća. “Nikada ti neću moći reći koliko sam ti zahvalan.
Bit ću tvoj dužnik do kraja svog... postojanja.”
Jacob je blijedo gledao u njega, ramena ukočenih od
iznenađenja. Na brzinu je razmijenio pogled sa mnom,
ali moje je lice bilo jednako smeteno kao i njegovo.
“Zato što si čuvao Bellin život”, pojasnio je Edward
grubim, žustrim glasom. “Kad ja... nisam.”
“Edwarde – ”, zaustila sam, ali on je podigao ruku,
očiju uprtih u Jacoba.
Shvaćanje je prešlo Jacobovim licem, a onda se vratila
tvrda krinka. “Nisam to učinio zbog tebe.”
“Znam. Ali to ne potire zahvalnost koju osjećam.
Smatram da ti to trebaš znati. Ako ikada budem u stanju
išta učiniti za tebe...”
Jacob je podigao crnu obrvu.
Edward je odmahnuo glavom. “To nisam u stanju.”
“Ko je, onda?”, zarežao je Jacob.
Edward je pogledao u mene. “Ona. Brzo učim, Jacobe
Black, i ne ponavljam istu grešku dvaput. Bit ću
ovdje sve dok mi ona ne naredi da odem.”
Na trenutak me opčinio njegov zlatni pogled. Nije
mi bilo teško shvatiti što sam propustila u razgovoru.
Jedino što bi Jacob mogao htjeti od Edwarda bilo bi da
ga ovdje više nema.
“Nikada”, prošaptala sam, i dalje obuzeta Edwardovim
očima.
Jacob je ispustio zvuk kao da mu se povraća.
Nevoljko sam se otela Edwardovu pogledu da se mogu
namrštiti na Jacoba. “Trebaš još nešto, Jacobe? Htio si me
dovesti u nepriliku – i to si obavio. Charlie bi me lako
mogao poslati u vojnu školu. Ali to me ne bi odvojilo od
Edwarda. Ništa to ne bi moglo. Što još hoćeš?”
Jacob je netremice gledao u Edwarda. “Hoću samo
podsjetiti tvoje prijatelje krvopije na nekoliko ključnih
stavaka u pogodbi koju su sklopili. Ta pogodba je jedino
što me sprečava da mu ne iščupam grkljan iz ovih stopa.”
“Nismo ih zaboravili”, rekao je Edward u isti mah
kad sam ja upitala: “Kakvi to ključni stavci?”
Jacob je i dalje mrko gledao u Edwarda, ali odgovorio
mi je. “Pogodba je vrlo izričita. Ako iko od njih ugrize
čovjeka, primirju je kraj. Ugrize, ne ubije”, naglasio je.
Napokon je pogledao u mene. Oči su mu bile hladne.
Trebala mi je samo sekunda da shvatim razliku,
a onda mi se lice ohladilo kao i njegovo.
“To se vas uopće ne tiče.”
“Ma nego što da – ”, uspio je samo procijediti.
Nisam očekivala da moje ishitrene riječi prouzroče
tako snažnu reakciju. Usprkos upozorenju koje je došao
dati, očito nije znao. Zacijelo je mislio da je upozorenje
samo predostrožnost. Nije shvatio – ili nije htio vjerovati
– da sam ja već donijela svoj odabir. Da doista želim
pripasti obitelji Cullen.
Od mog odgovora Jacobu je gotovo pozlilo. Čvrsto
je pritisnuo šake o sljepoočnice, zažmirio i sav se skvrčio
ne bi li obuzdao grčeve. Lice mu je postalo blijedozeleno
pod crvenkastosmeđom kožom.
“Jake? Jesi dobro?”, upitala sam ga zabrinuto.
Zakoraknula sam prema njemu, a onda me Edward
ulovio i naglo stavio natrag iza vlastita tijela. “Pazi! Ne
uspijeva se obuzdati”, upozorio me.
Ali Jacob je već donekle opet bio svoj; sada su mu se
tresle samo ruke. Namrgodio se na Edwarda s čistom
mržnjom u očima. “Gah. Ja joj nikad ne bih naudio.”
Ni Edwardu ni meni taj naglasak nije promaknuo,
kao ni optužba sadržana u njemu. Tihi siktaj oteo se
Edwardu s usana. Jacob je refleksno stisnuo šake.
“BELLA!” Charliejev urlik odjeknuo je iz pravca
kuće. “DA SI MI OVAJ ČAS UŠLA U KUĆU!”
Svi smo se ukočili, osluškujući tišinu koja je uslijedila.
Ja sam prva progovorila; glas mi je drhtao. “Kvragu.”
S Jacobova lica nestalo je srdžbe. “Žao mi je zbog
onoga”, promrmljao je. “Morao sam učiniti što sam mogao
– morao sam pokušati...”
“Baš ti hvala.” Podrhtavanje u glasu pokvarilo mi je
sarkazam. Pogledala sam niz stazicu, gotovo očekujući
da Charlie dotrči kroz rosnu paprat kao razbješnjeli bik.
U takvoj situaciji, ja bih bila crvena marama.
“Samo još jedna stvar”, rekao mi je Edward, a zatim
se obratio Jacobu. “Nismo pronašli ni traga od Victorije
na našoj strani crte – jeste li vi?”
Znao je odgovor čim ga je Jacob pomislio, ali Jacob
ga je svejedno izgovorio. “Zadnji put je to bilo dok je
Bella bila... na putu. Pustili smo je da misli kako nam
uspijeva promaknuti – stiskali smo obruč, spremali se
zaskočiti je – ”
Ledeni su mi trnci prostrujali hrptom.
“Ali onda je odjurila kao da je svi vrazi gone. Koliko
smo uspjeli prosuditi, osjetila je vonj one vaše male ženke
i podvila rep. Odonda se više nije približila našoj zemlji.”
Edward je kimnuo glavom. “Kad se vrati, više neće
biti vaš problem. Mi ćemo – ”
“Ubijala je na našem teritoriju”, prosiktao je Jacob.
“Naša je!”
“Ne – ”, krenula sam se usprotiviti objema izjavama.
“BELLA! JA VIDIM NJEGOV AUTO I JA ZNAM
DA SI TAMO S NJIM! AKO MI NE UĐEŠ U KUĆU
ZA JEDNU MINUTU... !” Charlie se nije potrudio dovršiti
prijetnju.
“Hajdemo”, rekao je Edward.
Osvrnula sam se prema Jacobu, sva na mukama.
Hoću li ga ikad više vidjeti?
“Žao mi je”, prošaptao je tako tiho da sam mu morala
čitati s usana da ga shvatim. “Bok, Bells.”
“Obećao si mi”, očajnički sam ga podsjetila. “I dalje
smo prijatelji, je l’ tako?”
Jacob je polako odmahnuo glavom, a ja sam se gotovo
ugušila od knedle u grlu.
“Znaš koliko sam se trudio održati to obećanje, ali...
Ne vidim kako bih se i dalje mogao truditi. Ne više...” S
mukom je nastojao zadržati čvrstu krinku, ali poljuljala
mu se, a onda je nestala. “Nedostaješ mi”, bezglasno je
izgovorio. Ispružio je jednu ruku prema meni, protežući
prste, kao da bi htio da mu budu dovoljno dugi da prijeđu
razdaljinu između nas.
“I ti meni”, protisnula sam. Ispružila sam ruku prema
njegovoj preko širokog prostora.
Kao da smo vezani, odjek njegove boli sijevnuo je u
meni. Njegova bol, moja bol.
“Jake...” Zakoraknula sam prema njemu. Htjela sam
ga čvrsto zagrliti oko struka i izbrisati mu taj jad s lica.
Edward me opet odvukao od njega, ovaj put me zadržavajući,
a ne braneći.
“U redu je”, obećala sam mu i pogledala mu u lice s
pouzdanjem u očima. Razumjet će on to.
Oči su mu bile nečitke, lice bezizražajno. Hladno.
“Ne, nije.”
“Pusti je”, zarežao je Jacob, opet pun srdžbe. “Ona to
želi!” Prišao nam je za dva duga koraka. Titraj očekivanja
bljesnuo mu je u očima. Prsa kao da su mu nabreknula
kad se sav stresao.
Edward me gurnuo iza sebe i okrenuo se na peti prema
Jacobu.
“Ne! Edwarde – !”
“ISABELLA SWAN!”
“Daj, idemo! Charlie je ljut!” Glas mi je bio pun panike,
ali ne više zbog Charlieja. “Požuri!”
Povukla sam ga, a on se malo opustio. Polako me
počeo povlačiti, ne ispuštajući Jacoba s oka.
Jacob nas je ogorčeno gledao, mračno se mršteći.
Očekivanja mu je nestalo u očima, a onda, netom prije
nego što će se šuma ispriječiti među nama, lice mu se
odjednom iskrivilo od boli.
Znala sam da će me taj zadnji pogled na njegovo lice
progoniti sve dok ga opet ne vidim nasmijanog.
I na licu mjesta zavjetovala sam se da ću ga vidjeti
nasmijanog, i to uskoro. Naći ću načina da zadržim svog
prijatelja.Edward me samo čvrsto držao oko struka, odmah do
sebe. Jedino mi je to zadržavalo suze u očima.
Imala sam ozbiljnih problema.
Najbolji me prijatelj ubraja u svoje neprijatelje.
Victoria je još na slobodi, te dovodi svakoga koga poznajem
u opasnost.
Ako uskoro ne postanem vampirica, Volturi će me
ubiti.
A sada se čini da ako postanem, vukodlaci Quileutea
pokušat će to sami obaviti – nastojeći pritom ubiti i
moju buduću obitelj. Nisam smatrala da bi u tome imali
ikakvih stvarnih izgleda, ali hoće li moj najbolji prijatelj
glavom platiti taj pokušaj?
Vrlo ozbiljni problemi. Pa zašto su mi onda svi odjednom
djelovali tako beznačajno kad smo se probili kroz
preostalo drveće, a ja sam opazila izraz na Charliejevom
zajapurenom licu?
Edward me blago stisnuo. “Tu sam ti.”
Duboko sam udahnula.
To je tačno. Edward mi je tu, i grli me.
Mogu se suočiti s bilo čim dokle god je tako.
Isprsila sam se i krenula u susret svojoj budućnosti, sa
svojom sudbinom čvrsto kraj sebe.
*The End*
