~Sunce je bilo tako duboko zakopano pod oblacima
da se nije dalo procijeniti je li zašlo ili nije. Nakon dugog
leta – loveći sunce prema zapadu, tako da se činilo
nepokretno na nebu – to me naročito dezorijentiralo;
vrijeme mi se učinilo neobično nestalnim. Iznenadila
sam se kad se šuma pretopila u prve građevine, dajući do
znanja da samo što se nismo vratili kući.
“Neobično si tiha”, zamijetio je Edward. “Da ti nije
muka od letenja?”
“Ne, ništa mi nije.”
“Jesi li tužna što odlaziš?”
“Prije mi je laknulo nego što sam tužna, mislim.”
Podigao je obrvu i pogledao me. Znala sam da nema
smisla, a i da je – koliko god da mi je bilo mrsko to priznati
– nepotrebno zatražiti od njega da ne mari ni za što
osim putovanja.“Renée u nekim pogledima... zapaža mnogo bolje od
Charlieja. Bila sam sva na iglama zbog toga.”
Edward se nasmijao. “Majka ti ima vrlo zanimljiv
um. Gotovo je djetinji, ali vrlo pronicljiv. Ona vidi stvari
oko sebe drugačije nego ostali.”
Pronicljiva. To bi bio dobar opis moje majke – kad
pazi što se zbiva. Renée je najveći dio vremena bila tako
zanesena vlastitim životom da nije zapažala mnogo što
drugo. Ali ovaj vikend je itekako pazila što se zbiva sa
mnom.
Phil je bio zauzet – srednjoškolska bejzbolska momčad
koju je trenirao bila je u doigravanju – a Renée je
postala još britkija kad je ostala sama s Edwardom i sa
mnom. Čim je prošlo grljenje i potcikivanje, Renée je
počela motriti. A dok je motrila, široke plave oči najprije
su joj se zbunile, a zatim i zabrinule.
Jutros smo nas dvije otišle da prošetamo po plaži.
Htjela mi je pokazati sve ljepote svoga novog doma jer
se, mislim, još uvijek nadala da bi me sunce moglo izmamiti
iz Forksa. Također je htjela porazgovarati nasamo sa
mnom, a to se lako dalo organizirati. Edward je izmislio
seminarsku radnju kako bi imao izgovor ostajati u kući
preko dana.
U glavi sam iznova prošla kroz cijeli razgovor...
Renée i ja polako smo išle pločnikom, držeći se rijetkih
sjena palminih krošnji. Iako je još bilo rano, sparina
je bila nesnosna. U zraku je bilo toliko vlage da mi je već
samo udisanje i izdisanje bilo napor.
“Bella?”, oslovila me majka, pogledavši pritom u valove
što se blago razbijaju na žalu.
“Reci, mama.”
Uzdahnula je, gledajući i dalje u stranu. “Brinem se...”
“Što je bilo?”, upitala sam je, smjesta se zabrinuvši.
“Mogu li ti kako pomoći?”
“Nije stvar u meni.” Odmahnula je glavom. “Brinem
se zbog tebe... i Edwarda.”
Renée je napokon pogledala u mene, s isprikom u
očima, kad je izgovorila njegovo ime.
“O”, promumljala sam, upirući pogled u par džogera
koji su protrčali kraj nas, obliveni znojem.
“S vama je ozbiljnije nego što sam mislila”, nastavila je.
Namrštila sam se, na brzinu se prisjećajući protekla
dva dana. Edward i ja jedva da smo se i dotakli – barem
pred njom. Upitala sam se neće li mi sada i Renée održati
lekciju o odgovornosti. To mi ne bi smetalo onoliko
kao kod Charlieja. S mamom mi nije bilo neugodno.
Napokon, ja sam njoj održala tu lekciju više se ni ne
sjećam koliko puta u proteklih deset godina.
“Ima nečega... čudnog u vašem zajedničkom ponašanju”,
promrmljala je, a čelo joj se namreškalo nad zabrinutim
očima. “On te gleda tako – tako zaštitnički. Kao
da bi se bacio pred metak da te spasi.”
Nasmijala sam se, iako je još nisam mogla pogledati
u oči. “A to je loše?”
“Ne.” Mrštila se dok je tražila riječi. “Samo je drugačije.
Gaji vrlo snažne osjećaje prema tebi... i vrlo je
brižan. Imam dojam da zapravo ne shvaćam vaš odnos.
Kao da mi promiče neka tajna...”
“Ma to ti se samo pričinjava, mama”, brzo sam kazala,
nastojeći zvučati opušteno. Već sam bila zaboravila koliko
toga moja majka vidi. Nešto u njezinom prostodušnom pogledu
na svijet proziralo je sve ono nebitno i prodiralo ravno
do istine. To mi nikad prije nije bio problem. Sve do sada,
nikad nisam imala tajnu koju joj ne bih mogla povjeriti.
“Nije stvar samo u njemu.” Stisnula je usne, braneći
se. “Da se samo vidiš kakva si uz njega.”
“Kako to misliš?”
“Kako se krećeš – orijentiraš se prema njemu i nehotice.
Kad se pomakne makar i za milimetar, ti u isti mah
prilagodiš svoje držanje. Kao magneti... kao sila teža.
Odnosiš se prema njemu kao... satelit, ili tako nešto. Nikad
nisam vidjela ništa slično.”
Napućila je usne i zagledala se u tlo.
“Nemoj mi reći”, našalila sam se, smješkajući se usiljeno.
“Opet čitaš krimiće, je li? Ili je ovaj put riječ o
znanstvenoj fantastici?”
Renée je cijela dobila blago rumenu nijansu. “To sad
nije bitno.”
“Našla si neku dobru knjigu?”
“Pa, jesam jednu – ali to nije bitno. Sada je riječ o
tebi.”
“Radije se ti drži ljubića, mama. Znaš kako inače budeš
sva izvan sebe.”
Usne su joj se podigle u kutovima. “Pričam gluposti,
zar ne?”
Na djelić trenutka nisam joj mogla odgovoriti. Renée
je bila tako povodljiva. Katkad je to bilo dobro, jer nisu
sve njezine ideje bile praktične. Ali boljelo me vidjeti
kako je brzo popustila pred mojim banaliziranjem, pogotovo
zato što je ovaj put bila apsolutno u pravu.
Pogledala me, a ja sam pripazila na svoj izraz lica.
“Nisu to gluposti – samo si mama.”
“I sve ovo nije ti dovoljno da se opet doseliš svojoj
šašavoj mami?”
Dramatično sam otrla čelo dlanom, a zatim u šali
ižmikala kosu.“Čovjek se navikne na vlagu”, obećala mi je.
“Navikne se i na kišu, znaš”, otpovrnula sam joj.
Veselo me bubnula laktom, a onda me uhvatila za
ruku, pa smo zajedno pošle prema njenom autu.
Izuzev brige za mene, djelovala mi je dosta sretno.
Spokojno. Još je zatelebano gledala u Phila, što me smirilo.
Život je sigurno ispunjava i zadovoljava. Sigurno joj
ne nedostajem naročito, čak ni sada...
Edwardovi ledeni prsti prešli su mi preko obraza.
Pogledala sam u njega, zatreptavši, vraćajući se u sadašnjost.
Nagnuo se prema meni i poljubio me u čelo.
“Stigli smo kući, uspavana ljepotice. Budi se.”
Auto je stajao pred Charliejevom kućom. Na trijemu
je gorjelo svjetlo, a policijski automobil je bio parkiran
na prilaznom putu. Dok sam pregledavala kuću, opazila
sam trzaj zavjese na prozoru dnevne sobe, i pruga žute
svjetlosti načas je pala preko tamnog travnjaka.
Uzdahnula sam. Naravno da Charlie čeka da nasrne
na mene.
Edward je zacijelo dijelio moje mišljenje, jer mu je
lice imalo ukočen izraz, a oči su mu djelovale odsutno
kad je prišao otvoriti mi vrata.
“Koliko je loše?”, upitala sam ga.
“Nećeš imati problema s Charliejem”, obećao mi je
Edward smirenim glasom, bez tračka zezancije. “Nedostajala
si mu.”
Stisnula sam oči u sumnji. Ako je tako, zbog čega je
onda Edward sav napet, kao za bitku?
Torba mi je bila mala, ali nije mi dao da je sama unesem
u kuću. Charlie nam je otvorio vrata.
“Dobro došla kući, mala!”, viknuo je Charlie kao da
to stvarno misli. “Kako je bilo u Jacksonvilleu?”“Puno vlage. I buba.”
“Znači, Renée te nije nagovorila na Floridsko sveučilište?”
“Pokušala je. Ali ja radije pijem vodu nego da je udišem.”
Charliejeve oči nehotice su pogledale Edwarda. “Je li
vam bilo lijepo?”
“Da”, odgovorio je Edward spokojnim glasom. “Renée
je bila sjajna domaćica.”
“To je... eh, dobro. Drago mi je da ste se lijepo proveli.”
Charlie se okrenuo od Edwarda i privukao me u
neočekivan zagrljaj.
“Svaka čast”, šapnula sam mu u uho.
Grohotno se nasmijao. “Stvarno si mi nedostajala,
Bells. Hrana je ovdje baš grozna dok te nema.”
“Pobrinut ću se za to”, rekla sam mu kad me pustio.
“Hoćeš li najprije nazvati Jacoba? Gnjavi me svakih
pet minuta od šest ujutro. Obećao sam mu da ću ti reći
da ga nazoveš prije nego što počneš raspremati stvari.”
Nisam morala pogledati Edwarda da bih osjetila kako
je premiran i prehladan pokraj mene. Znači ovo je uzrok
njegove napetosti.
“Jacob želi razgovarati sa mnom?”
“Itekako, rekao bih. Nije mi htio kazati o čemu se
radi – samo je rekao da je bitno.”
Uto je zazvonio telefon, prodorno i nasrtljivo.
“Evo ga opet, kladim se u iduću plaću”, promrsio je
Charlie.
“Ja ću.” Požurila sam u kuhinju.
Edward je pošao za mnom, dok se Charlie izgubio u
dnevnoj sobi.
Podigla sam slušalicu usred zvona i okrenula se licem
prema zidu. “Molim?”“Vratila si se”, rekao je Jacob.
Njegov me poznati hrapavi glas prožeo valom čeznutljivosti.
Tisuću uspomena uskovitlalo mi se u glavi,
ispreplićući se – kamenita plaža puna naplavljenih
debala, radionica sastavljena od plastičnih kabina, topla
gazirana pića u papirnatoj vrećici, sićušna soba s premalim,
trošnim dvosjedom. Smijeh u njegovim duboko
usađenim crnim očima, vrelina groznice u njegovoj krupnoj
ruci kojom me grli, bljesak bijelih zuba naspram
tamne kože dok mu se lice širi u onaj široki osmijeh koji
je oduvijek bio poput ključa tajnog prolaza u koji mogu
zaći samo srodne duše.
Bila je pomalo poput nostalgije, ta žudnja za mjestom
i čovjekom koji me spasio od najmrklijeg mraka.
Progutala sam knedlu u grlu. “Jesam”, odgovorila
sam mu.
“Zašto mi se nisi javila?”, strogo me upitao Jacob.
Smjesta sam se nakostriješila od njegovog ljutitog
tona. “Zato što sam u kući provela ravno četiri sekunde,
a tvoj poziv je upao Charlieju u riječ dok mi je govorio
da si me zvao.”
“A tako. Oprosti.”
“Nema frke. Onda, zbog čega maltretiraš Charlieja?”
“Moram razgovarati s tobom.”
“Da, to sam i sama uspjela shvatiti. Nastavi.”
Uslijedila je kratka stanka.
“Doći ćeš sutra u školu?”
Namrštila sam se, ne uspijevajući dokučiti pitanje.
“Pa naravno da hoću. Zašto ne bih?”
“Šta ja znam. Samo pitam.”
Opet stanka.
“Dobro, o čemu si htio da razgovaramo, Jake?”
Počeo se nećkati. “Ni o čemu, valjda. Eto... htio sam
ti čuti glas.”
“Ma znam. Stvarno mi je drago što si me nazvao,
Jake. Eto...” Ali nisam znala što bih mu više rekla. Htjela
sam mu kazati da iz ovih stopa idem u La Push. A to
mu nisam mogla reći.
“Moram dalje”, rekao je iznenada.
“Što?”
“Uskoro se čujemo, okej?”
“Ali Jake – ”
Već se izgubio. Slušala sam u nevjerici signal prekinute veze.
“Kratko, nema što”, promrsila sam.
“Je li sve u redu?”, upitao me Edward. Glas mu je bio
tih i oprezan.
Polako sam se okrenula prema njemu. Lice mu je bilo
savršeno glatko – potpuno nečitko.
“Ne znam. Pitam se što mu sad to znači.” Nije mi
imalo smisla da je Jacob proganjao Charlieja cijeli dan
samo da me može pitati hoću li u školu. A ako mi je htio
čuti glas, zašto je tako brzo poklopio?
“Vjerojatno znaš bolje nego ja”, rekao je Edward, s
tračkom smiješka u kutu usana.
“Mmm”, promrmljala sam. To je tačno. Znala sam
Jakea iznutra i izvana. Ne bi mi trebalo biti tako teško
razabrati njegove porive.
Dok su mi misle bile kilometrima daleko – otprilike
dvadeset pet kilometara daleko, na cesti za La Push – počela
sam pročešljavati hladnjak, sastavljajući sastojke za
Charliejevu večeru. Edward se naslonio na radnu plohu,
i bila sam neodređeno svjesna toga da su mu oči uprte u
moje lice, ali bila sam odviše obuzeta svojim mislima da
bih se brinula oko toga što on ondje vidi.Pitanje o
školi djelovalo mi je ključno. To je bilo jedino
stvarno pitanje koje mi je Jake postavio. A sigurno je
tražio odgovor na neko pitanje, inače ne bi tako uporno
salijetao Charlieja.
Ipak, zbog čega bi mu bilo bitno idem li ja u školu ili ne?
Pokušala sam logično razmisliti o tome. Dakle, kad
ne bih sutra došla u školu, u čemu bi tu iz Jacobove perspektive
bio problem? Charlie me malo gnjavio jer propuštam
dan nastave tako blizu rokova, ali uspjela sam
ga uvjeriti da mi jedan petak neće ugroziti školovanje.
Teško da je Jake zabrinut zbog toga.
Mozak mi je odbijao iznaći blistava tumačenja. Možda
mi je nedostajao neki neophodni podatak.
Što se to tako bitno moglo promijeniti u protekla tri
dana da Jacob prekine svoje dugotrajno odbijanje odgovaranja
na moje pozive i javi mi se? Kakva se promjena
može dogoditi u tri dana?
Ukipila sam se nasred kuhinje. Paketić smrznutih
hamburgera koji sam držala ispao mi je iz otupjelih prstiju.
Trebala mi je jedna spora sekunda da shvatim kako
nije tupo udario o pod.
Edward ga je ulovio i bacio na radnu plohu. Već me
uzeo u zagrljaj, već mi je prislonio usne uz uho.
“Što je bilo?”
Ošamućeno sam odmahnula glavom.
Sve se može promijeniti u tri dana.
Zar nisam upravo razmišljala o tome kako je studij
nemoguć? Kako bih mogla biti iole blizu ljudi nakon što
prođem bolnu trodnevnu preobrazbu koja će me osloboditi
smrtnosti, ne bih li mogla provesti vječnost uz
Edwarda? Preobrazbu koja će me zauvijek učiniti zarobljenicom
vlastite žeđi...Je li Charlie kazao Billyju da sam nestala na tri dana?
Je li Billy naprečac donio zaključak? Je li me to Jacob
zapravo pitao jesam li još uvijek ljudska? Provjeravao da
je pogodba vukodlaka i vampira ostala na snazi – da se
niko od Cullenovih nije usudio ugristi čovjeka... ugristi,
ne ubiti?
Ali je li on stvarno mislio da ću se u tom slučaju vratiti
Charlieju?
Edward me protresao. “Bella?”, upitao me, sada istinski
zabrinut.
“Mislim... mislim da je provjeravao”, promumljala
sam. “Da se uvjeri. Da sam i dalje ljudska, mislim.”
Edward se ukočio, a u uhu sam začula potmulo siktanje.
“Morat ćemo otići”, šapnula sam mu. “Prije toga.
Tako da time ne prekršimo pogodbu. Nikada se više nećemo
moći vratiti.”
Čvršće me privio uza se. “Znam.”
“Ahem.” Charlie se glasno nakašljao iza nas.
Poskočila sam, te se izvukla iz Edwardova zagrljaja,
dok mi se lice žarilo. Edward se naslonio na radnu plohu.
Oči su mu bile napete. Vidjela sam zabrinutost u
njima, kao i bijes.
“Ako ti se ne sprema večera, mogu ja naručiti picu”,
spomenuo je Charlie.
“Ne, sve je u redu. Već sam počela.”
“Okej”, rekao je Charlie. Podbočio se o dovratak i
prekrižio ruke.
Uzdahnula sam i prionula na posao, nastojeći zanemariti
prisutnu publiku.
“Da te nešto zamolim, bi li mi to učinila na povjerenje?”,
upitao me Edward blago, ali pomalo
napeto.Bili smo gotovo pred školom. Edward je do maloprije
bio opušten, zbijao je šale, a sad su mu se ruke odjednom
čvrsto stisnule oko upravljača, zglobova napetih od
napora da ga ne rastrga na komade.
Zagledala sam se u njegovo zabrinuto lice – oči su
mu bile daleko, kao da sluša udaljene glasove.
Bilo mi je ubrzalo u odgovor na njegovu uzrujanost,
ali odgovorila sam mu oprezno. “Ovisi.”
Ušli smo na školsko parkiralište.
“Bojao sam se da ćeš to reći.”
“Što bi htio da učinim, Edwarde?”
“Htio bih da ostaneš u autu.” S tim je riječima stao
na uobičajeno mjesto i ugasio motor. “Htio bih da pričekaš
da se vratim po tebe.”
“Ali... zašto?”
Tada sam ga ugledala. Bilo bi ga teško ne opaziti jer je
bio toliko viši od učenika, čak i da nije stajao naslonjen
o svoj crni motocikl, nedopušteno parkiran na pločniku.
“O.”
Jacobovo lice bilo je ona meni tako dobro znana
krinka spokoja. Takav je izraz nosio kad je čvrsto želio
obuzdavati osjećaje, držati se pod kontrolom. S tim
izrazom je izgledao kao Sam, najstariji vuk, vođa čopora
Quileutea. Ali Jacob nikad nije uspijevao zračiti savršenim
spokojem, za razliku od Sama.
Zaboravila sam već koliko me to lice ljuti. Premda sam
uspjela prilično dobro upoznati Sama prije povratka Cullenovih
– čak mi je postao dosta drag – nikad se nisam uspjela lišiti
odbojnosti koju bih osjetila vidjevši da Jacob oponaša Samov
izraz. Bilo je to lice neznanca. S njime to nije bio moj Jacob.
“Sinoć si naprečac donijela pogrešan zaključak”, šapnuo
mi je Edward. “Pitao te za školu jer je znao da ću ja
biti tamo gdje si i ti. Tražio je sigurno mjesto za razgovor
sa mnom. Mjesto gdje ima svjedoka.”
Znači, sinoć sam pogrešno protumačila Jacobove porive.
Manjak podataka, u tome je bila poteškoća. Podataka
poput nepojmljivih razloga koji bi mogli nagnati
Jacoba da poželi razgovarati s Edwardom.
“Neću ostati u autu”, rekla sam.
Edward je tiho prostenjao. “Pa jasno da nećeš. Dobro,
da i to obavimo.”
Jacobovo se lice stvrdnulo kad smo pošli prema njemu
držeći se za ruke.
Opazila sam i druga lica – lica mojih školskih kolega.
Opazila sam kako im se oči šire dok sagledavaju
puna dva metra njegovog dugog tijela, mišićavijeg nego
u bilo kojeg normalnog momka od šesnaest i pol godina.
Primijetila sam kako te oči prelaze njegovom napetom
crnom majicom – kratkih rukava, premda je dan bio
neuobičajeno prohladan za ovo doba godine – njegovim
iznošenim trapericama punim masnih mrlja i sjajnim crnim
motorom na koji se naslanja. Oči se nisu zadržavale
na licu – nešto u njegovom izrazu tjeralo ih je da brzo
pogledaju u stranu. I opazila sam kako ga svi zaobilaze
u širokom luku, kako je okružen praznim prostorom u
koji se niko ne usuđuje zaći.
Zaprepašteno sam shvatila da Jacob njima izgleda
opasno. Kako čudno.
Edward se zaustavio na nekoliko metara od Jacoba,
a ja sam jasno vidjela da mu nije drago što se nalazim
tako blizu vukodlaku. Malo je odmaknuo ruku unatrag,
povukavši me napola iza svoga tijela.
“Mogao si nas nazvati”, rekao je Edward čelično tvrdim
glasom.“Žao mi je”, odvratio je Jacob, a preziran osmijeh
raširio mu se licem. “Nemam pijavica u mobitelu.”
“Mogao si me dobiti u Bellinoj kući, naravno.”
Jacob je protegnuo vilicu, a obrve su mu se skupile.
Nije mu odgovorio.
“Nije ovo pravo mjesto, Jacobe. Zar ne bismo mogli
to raspraviti kasnije?”
“Jasno, jasno. Svratit ću ti u kriptu nakon nastave.”
Jacob je frknuo. “Zašto ne sada?”
Edward se napadno osvrnuo, upirući pogled u svjedoke
koji samo što ih ne mogu čuti. Nekoliko je ljudi
oklijevalo na pločniku, a oči su im se krijesile od iščekivanja.
Kao da su se nadali da bi mogla izbiti tuča da
razbije dosadu još jednog ponedjeljka ujutro. Primijetila
sam kako je Tyler Crowley laktom trknuo Austina Marksa
pod rebra, pa su obojica zastala.
“Već znam što si došao reći”, podsjetio je Edward Jacoba
tako tihim glasom da sam ga jedva razabrala. “Dostavio
si poruku. Primili smo upozorenje na znanje.”
Edward me letimice pogledao zabrinutim očima.
“Upozorenje?”, upitala sam ga tupo. “O čemu ti to?”
“Nisi joj rekao?”, upitao je Jacob, šireći oči u nevjerici.
“Što je, bojao si se da će stati na našu stranu?”
“Pusti to, Jacobe, molim te”, rekao je Edward razložno.
“Zašto bih?”, usprkosio mu je Jacob.
Zbunjeno sam se namrštila. “Što ja to ne znam?
Edwarde?”
Edward je samo strijeljao Jacoba pogledom kao da
me nije čuo.
“Jake?”
Jacob me pogledao i podigao obrvu. “Nije ti rekao
da je njegov krupniji... brat u subotu navečer prešao liniju?”,
upitao me, glasa bremenitog sarkazmom. Zatim
je opet upro pogled u Edwarda. “Paul je imao potpuno
pravo kad je – ”
“Bila je to ničija zemlja!”, prosiktao je Edward.
“Nije!”
Jacob se vidljivo pjenio. Ruke su mu drhtale. Odmahnuo
je glavom i dvaput udahnuo punim plućima.
“Emmett i Paul?”, prošaptala sam. Paul je bio najneobuzdaniji
Jacobov brat iz čopora. On se nije mogao
savladati onoga dana u šumi – odjednom sam se živo
prisjetila sivog vuka što reži. “Što je bilo? Potukli su se?”
Glas mi se napeto digao od panike. “Zašto? Je li Paul
nastradao?”
“Niko se nije tukao”, rekao je Edward tiho, samo
meni. “Niko nije na stradao. Ništa se ti ne brini.”
Jacob nas je promatrao u nevjerici. “Nisi joj rekao
baš ništa, je li? Zbog toga si je odveo odavde? Da ne bi
saznala da – ?”
“Odlazi.” Edward ga je prekinuo u pola rečenice, a
lice mu je naglo postalo strašno – istinski strašno. Na sekundu,
izgledao je kao... kao vampir. Buljio je u Jacoba
sa žestokim, neprikrivenim gađenjem.
Jacob je podigao obrve, ali inače se nije ni pomaknuo.
“Zašto joj nisi kazao?”
Dugo su se ostali samo šutke odmjeravati pogledima.
Iza Tylera i Austina okupilo se još učenika. Ugledala sam
Mikea kraj Bena – Mike je držao jednu ruku Benu na
ramenu, kao da ga drži u mjestu.
U mrtvoj tišini došao mi je nalet intuicije, i sve su mi
se pojedinosti odjednom složile u glavi.
Nešto što Edward nije htio da znam.
Nešto što mi Jacob ne bi zatajio.Nešto
što je u šumu natjeralo i Cullenove i vukove,
opasno blisko jedne drugima.
Nešto što bi natjeralo Edwarda da me nagovori da
odletim na drugi kraj zemlje.
Nešto što je Alice ugledala prošli tjedan u viziji – u
viziji o kojoj mi je Edward lagao.
Nešto što sam ionako čekala. Nešto što sam znala da
će se ponovno dogoditi, ma koliko ja možda željela da
se nikad više ne ponovi. Nikad neće biti kraja, zar ne?
Čula sam brzo dah, dah, dah, dah hujanja zraka kroz
svoje usne, ali nisam ga mogla spriječiti. Činilo mi se da
se škola trese, kao da je nastao potres, ali znala sam da
me to tek moje drhtanje vara.
“Vratila se po mene”, protisnula sam iz sebe.
Victoria neće odustati sve dok ne budem mrtva. Stalno
će ponavljati isti postupak – finta i bijeg, finta i bijeg
– sve dok ne uspije pronaći način da se probije kroz
moje zaštitnike.
Možda mi se posreći. Možda do mene prvi dopru
Volturi – oni bi me brže ubili, ako ništa drugo.
Edward me privio čvrsto uza se, držeći se i dalje između
mene i Jacoba, i pomilovao mi lice zabrinutim
rukama. “U redu je”, šapnuo mi je. “U redu je. Nikad
joj neću dopustiti da ti priđe, u redu je.”
Zatim je prostrijelio Jacoba pogledom. “Je li ti ovo
dovoljan odgovor, pseto?”
“Stvarno misliš da Bella nema pravo znati?”, izazivao
ga je Jacob. “O njezinom se životu radi.”
Edward je progovorio ispod glasa; čak ga ni Tyler,
koji se približavao mic po mic, neće moći čuti. “Zašto da
se boji, kad ni trenutka nije bila u opasnosti?”
“Bolje da se boji nego da joj se laže.”Pokušala
sam se pribrati, ali suze su mi frcale na oči.
Vidjela sam je iza vjeđa – vidjela sam Victorijino lice,
usana zadignutih nad zube, grimiznih očiju što se žare
opsjednute vendetom, jer smatra Edwarda odgovornim
za pogibiju Jamesa, njezine ljubavi. Neće prestati dok i
ona njemu ne oduzme ljubljenu.
Edward mi je vršcima prstiju otro suze s obraza.
“I ti stvarno misliš da je bolje nanositi joj bol nego je
štititi?”, promrmljao je.
“Snažnija je ona nego što ti misliš”, rekao je Jacob. “A
proživjela je i gore od toga.”
Jacob je naglo promijenio izraz lica i zagledao se u
Edwarda čudno, proračunato. Stisnuo je oči, kao da pokušava
riješiti težak matematički zadatak u glavi.
Osjetila sam kako se Edward lecnuo. Pogledala sam
ga i opazila da mu je lice zgrčeno, zacijelo od boli. U jednom
groznom trenutku sjetila sam se našeg poslijepodneva
u Italiji, u morbidnoj odaji unutar kule Voltura,
gdje je Jane mučila Edwarda svojim zloćudnim darom,
pržila ga samim svojim mislima...
Ta me uspomena otrgnula s praga histerije i postavila mi
sve u perspektivu. Jer više bih voljela da me Victoria stoput
ubije nego da opet moram vidjeti Edwarda kako tako pati.
“Baš smiješno”, rekao je Jacob, smijući se dok je gledao
Edwardovo lice.
Edward se trgnuo, ali uz malo je napora smirio lice.
Nije posve uspio prikriti agoniju u svojim očima.
Razrogačenih očiju, prešla sam pogledom s Edwardove
grimase na Jacobov cerek.
“Što ti to njemu radiš?”, oštro sam ga upitala.
“Nije to ništa, Bella”, tiho mi je kazao Edward. “Jacob
samo ima dobro pamćenje, to je sve.”
Jacob se iscerio, a Edward se opet trgnuo
“Prestani! Što god to bilo.”
“Dobro, ako ti tako želiš.” Jacob je slegnuo ramenima.
“Makar si je sâm kriv što mu se ne sviđa ono čega
se prisjećam.”
Ošinula sam ga pogledom, a on mi je uzvratio mangupskim
smiješkom – kao klinac kojega je u nečemu
što zna da ne smije ulovio neko za koga zna da ga neće
kazniti.
“Ravnatelj je krenuo ovamo da upozori na zadržavanje
neznanaca na školskom posjedu”, prišapnuo mi
je Edward. “Idemo mi na engleski, Bella, da ne budeš
umiješana.”
“Previše te štiti, zar ne?”, rekao je Jacob, obraćajući se
samo meni. “Život je zabavniji uz malo frke. Čekaj, da
pogodim – tebi zabava nije dopuštena, zar ne?”
Edward se izbuljio u njega, a usne su mu se tek malo
odmaknule sa zuba.
“Ušuti, Jake”, rekla sam.
Jacob se nasmijao. “To zvuči kao ne. Hej, ako ti se ikada
opet prohtije živjeti punim plućima, slobodno dođi do
mene. Još uvijek ti čuvam tvoj motocikl u garaži.”
Ta me vijest smela. “Trebao si ga prodati. Obećao si
Charlieju da hoćeš.” Da ga nisam lijepo molila u Jakeovo
ime – napokon, on je uložio tjedne truda u oba motocikla,
i zasluživao je nekakvu plaću za to – Charlie bi
bio bacio moj motor u kontejner za otpad. I vjerojatno
zatim zapalio taj kontejner.
“Ma, baš. Kao da bih to mogao. Pripada tebi, a ne
meni. Uglavnom, čuvat ću ti ga dok ga ne zatražiš.”
Tračak onog smiješka kojeg sam se sjećala odjednom
mu je zaplesao po rubovima osana.“Jake...”
Prignuo se i iskreno me pogledao; onaj gorki sarkazam
gubio mu se s lica. “Mislim da sam se prije možda
prevario, kad sam rekao da ne možemo biti prijatelji.
Možda bismo to mogli izvesti, barem što se moje strane
tiče. Dođi mi u posjet.”
Bila sam živo svjesna Edwarda, koji me još zaštitnički
privijao uza se, nepomičan kao stijena. Pogledala sam
mu lice na trenutak – bilo je smireno, strpljivo.
“Pa, čuj, ne znam baš, Jake.”
Jacob je potpuno prestao sa suparničkim držanjem.
Kao da je posve zaboravio da je Edward tu, ili se barem
čvrsto odlučio tako ponašati. “Nedostaješ mi svaki dan,
Bella. Nije mi isto bez tebe.”
“Znam, Jake, i žao mi je, ali jednostavno...”
Odmahnuo je glavom i uzdahnuo. “Znam. Nije bitno,
je l’ tako? Pa preživjet ću valjda, je li. Kome još trebaju
prijatelji?” Složio je grimasu, nastojeći prikriti bol
prozirnim pokušajem junačkog držanja.
Jacobova me patnja uvijek gonila da ga zaštitim. Nije
to bilo posve racionalno – Jacobu nije baš trebala fizička
zaštita koju bih mu mogla pružiti. Ali moje ruke,
pritiješnjene pod Edwardovima, žudjele su se ispružiti
prema njemu. Zagrliti ga oko krupnog, toplog struka u
nijemom obećanju prihvaćanja i utjehe.
Edwardove ruke prestale su me štititi i počele sputavati.
“U redu, idemo na nastavu”, začuo se strog glas iza
nas. “Razlaz, gospodine Crowley.”
“Idi u školu, Jake”, šapnula sam, zabrinuta čim sam
prepoznala ravnateljev glas. Jacob je išao u školu Quileutea,
ali svejedno bi mogao dospjeti u neprilike zbog
neovlaštenog pristupa ili sličnog prijestupa.
Edward me pustio, uhvativši me samo za ruku i opet
povukavši iza svoga tijela.
Gospodin Greene probio se kroz krug promatrača,
dok su mu se obrve poput zlokobnih olujnih oblaka
nadnosile nad sitne oči.
“Ozbiljno to kažem”, prijetio je. “Pritvor za sve koji
ostanu ovdje kad se opet okrenem.”
Publika se raspršila prije nego što je dovršio rečenicu.
“Ah, gospodine Cullen. Imamo li kakav problem?”
“Nipošto, gospodine Greene. Upravo smo išli na nastavu.”
“Izvrsno. Držim da ne prepoznajem vašeg prijatelja.”
Gospodin Greene usmjerio je strog pogled u Jacoba. “Vi
ste novi učenik ove škole?”
Oči gospodina Greenea pomno su promotrile Jacoba,
a meni je bilo jasno da on dolazi do istog zaključka
kao i svi ostali prije njega: opasan je. Fakin.
“A, ne”, odgovorio mu je Jacob s poluosmijehom na
širokim usnama.
“Onda predlažem da se smjesta uklonite sa školskog
posjeda, mladiću, dok nisam pozvao policiju.”
Jacobov posprdni smiješak raširio se od uha do uha,
a ja sam znala da zamišlja Charlieja kako ga pokušava
uhititi. Osmijeh je bio odviše gorak, odviše pun poruge
da bi me smirio. Nije to bio onaj osmijeh koji sam jedva
čekala vidjeti.
Jacob je rekao “Da, gospodine”, i vojnički ga pozdravio
prije nego što će sjesti na motocikl i upaliti ga petom
na samome pločniku. Motor je zarežao, a onda su gume
zacviljele kad ga je oštro okrenuo u suprotnom smjeru.
Za nekoliko sekundi, Jacob je odjurio s vidika.
Gospodin Greene zaškrgutao je zubima dok je gledao
tu predstavu.“Gospodine Cullen, očekujem da ćete zamoliti prijatelja
da se ubudući suzdrži od povrede posjeda.”
“On mi nipošto nije prijatelj, gospodine Greene, ali
proslijedit ću mu upozorenje.”
Gospodin Greene stisnuo je usne. Edwardove savršene
ocjene i besprijekorno vladanje svakako su imali
udjela u načinu na koji je gospodin Greene donio sud o
incidentu. “Tako dakle. Ako se brinete da bi moglo doći
do bilo kakvih problema, drage volje ću – ”
“Nema razloga za brigu, gospodine Greene. Neće biti
nikakvih problema.”
“Nadam se da je to tačno. Eto, dakle. Idemo na nastavu.
To vrijedi i za vas, gospođice Swan.”
Edward je kimnuo glavom i brzo me poveo za sobom
prema zgradi u kojoj slušamo engleski.
“Je li ti dovoljno dobro za nastavu?”, došapnuo mi je
kad smo se udaljili od ravnatelja.
“Da”, šapnula sam mu, ne znajući sasvim je li to laž.
Teško da je sada bilo najbitnije osjećam li se ja tako
ili ne. Morala sam iz ovih stopa porazgovarati s Edwardom,
a sat engleskog nije bio idealno mjesto za razgovor
koji sam imala na umu.
Ali dok je gospodin Greene bio tik iza nas, i nismo
imali mnogo drugih mogućnosti.
Malo smo zakasnili na sat i brzo sjeli na svoja mjesta.
Gospodin Berty recitirao je pjesmu Roberta Frosta. Zanemario
je naš ulazak, odbijajući nam dopustiti da mu
prekinemo ritam.
Istrgnula sam prazan list iz bilježnice i počela pisati
rukopisom nečitkijim nego inače zbog uzrujanosti.
Što se dogodilo? Sve mi reci. I poštedi me gluposti o tome
da me trebaš zaštititi, molim te.
Gurnula sam poruku prema Edwardu. Uzdahnuo je,
a onda se latio pisanja. Trebalo mu je manje vremena
nego meni, premda je napisao cijeli ulomak svojim čudnim
krasopisom prije nego što će mi vratiti list.
Alice je vidjela da se Victoria vraća. Odveo sam te odavde
iz čiste predostrožnosti – nikada nije bilo nikakve
mogućnosti da ti se ona približi. Emmett i Jasper gotovo
su je ulovili, ali čini se da je Victoria obdarena nekim
instinktom za izbjegavanje. Pobjegla je tačno niz liniju
razgraničenja s Quileuteima kao da je čita sa karte.
Povrh toga, Alicine sposobnosti poništilo je sudjelovanje
Quileutea. Istini za volju, možda bi je i Quileutei
ulovili, da im se mi nismo našli na putu. Onaj veliki
sivi smatrao je da je Emmett prešao granicu, pa mu se
usprotivio. Naravno, Rosalie je reagirala na to, pa su
svi obustavili potjeru ne bi li zaštitili svoje sudrugove.
Carlisle i Jasper uspjeli su smiriti situaciju prije nego
što se otela kontroli. Ali tad je već Victoria bila daleko.
To je sve.
Namrštila sam se prema slovima na papiru. Svi su bili
uključeni u to – Emmett, Jasper, Alice, Rosalie i Carlisle.
Možda čak i Esme, premda ju nije spomenuo. A
onda i Paul i ostatak čopora Quileutea. To se tako lako
moglo izroditi u okršaj, s mojom budućom obitelji na
jednoj, a starim prijateljima na drugoj strani. Bilo ko
od njih mogao je pritom nastradati. Pretpostavljala sam
da bi vukovi bili u većoj opasnosti, ali kad bih zamislila
sićušnu Alice uz krupnog vukodlaka, u borbi s njim...
Stresla sam se.
Pažljivo sam izbrisala cijeli ulomak gumicom, te napisala
preko njega:
A Charlie? Možda je htjela doprijeti do njega.
Edward je odmahnuo glavom prije nego što sam završila,
očito odlučivši da umanji svaku opasnost koja je
možda prijetila Charlieju. Ispružio je ruku, ali zanemarila
sam je i počela ispočetka.
Ne možeš znati da nije to imala na umu, jer nisi bio tu.
Nije nam bilo pametno otići na Floridu.
Uzeo mi je list ispod šake.
Nisam te namjeravao poslati samu. Kakve si ti sreće,
čak se ni crna kutija ne bi sačuvala.
Nisam uopće mislila na to; nipošto nisam kanila
otputovati bez njega. Mislila sam kazati da smo trebali
ostati ovdje zajedno. Ali njegov me odgovor smeo, a i
pomalo uvrijedio. Kao da ne bih mogla preletjeti s kraja
na kraj zemlje a da se avion ne sruši. Jako smiješno.
Dobro, recimo da sam tako loše sreće da se avion počne
rušiti. Kako bi mi ti tu pomogao?
Zašto se avion ruši?
Sada je već pokušavao prikriti smiješak.
Piloti su se napili i obeznanili.
To je bar lako. Ja bih pilotirao.
Pa jasno. Napućila sam usne i pokušala opet.
Oba motora su eksplodirala i obrušavamo se prema zemlji
u smrtonosnoj spirali.
Pričekao bih da se dovoljno približimo tlu, dobro te
uhvatio, nogom provalio zid i iskočio. Zatim bih otrčao
natrag na mjesto nesreće, da tumaramo onuda kao dvoje
najsretnijih preživjelih u povijesti.
Nijemo sam se zagledala u njega.
“Što je?”, prošaptao je.
Zadivljeno sam odmahnula glavom. “Ništa”, nijemo
sam mu rekla.Izbrisala sam taj zbunjujući razgovor i napisala još
jedan redak.
Idući put ćeš mi svakako reći.
Znala sam da će postojati i idući put. Isti će se obrazac
ponavljati sve dok neko ne izgubi.
Edward me jedan dugi trenutak samo gledao u oči.
Upitala sam se kako mi lice izgleda – osjećala sam da mi
je hladno, tako da mi se krv još nije vratila u lice. Trepavice
su mi i dalje bile mokre.
Uzdahnuo je, a onda jedanput kimnuo.
Hvala.
Papir mi je nestao ispod ruke. Podigla sam pogled,
iznenađeno zatreptavši, upravo kad nam je gospodin
Berty prišao između klupa.
“Vi biste htjeli možda nešto podijeliti s nama, gospodine
Cullen?”
Edward ga je nedužno pogledao i pružio mu list papira
s vrha svog fascikla. “Svoje bilješke?”, upitao ga je,
zvučeći zbunjeno.
Gospodin Berty prešao je pogledom preko bilježaka
– bez sumnje savršenim prijepisom njegovog predavanja
– te se namršteno udaljio od nas.
Tek sam poslije, na algebri – jedinim satom koji sam
slušala bez Edwarda – čula govorkanje.
“Ja se kladim na krupnog Indijanca”, neko je rekao.
Virnula sam i opazila da su se Tyler, Mike, Austin i
Ben stisnuli na okup, uživljeni u razgovor.
“Aha”, prošaptao je Mike. “Jeste li vi vidjeli koliki je
taj mali Jacob? Mislim da bi on mogao srediti Cullena.”
Mike je zvučao kao da bi mu to bilo drago.
“Ne bih rekao”, usprotivio mu se Ben.
“Ima nečegau Edwardu. Uvijek je tako... pun samopouzdanja. Imam
dojam da se on zna pobrinuti za sebe.”
“Ja sam uz Bena”, složio se Tyler. “Uostalom, da onaj
klinac rasturi Edwarda, znate da bi se u to umiješala ona
njegova krupnija braća.”
“Je li neko od vas bio u zadnje vrijeme u La Pushu?”,
upitao ih je Mike. “Lauren i ja otišli smo na plažu prije
par tjedana, i vjerujte mi, svi Jacobovi prijatelji jednako
su krupni kao i on.”
“Ha”, rekao je Tyler. “Šteta što na kraju ništa nije
bilo. Sad očito više nećemo znati kako bi to ispalo.”
“Ja nisam imao dojam da je gotovo”, rekao je Austin.
“Možda još stignemo to vidjeti.”
Mike se iscerio. “Je li neko raspoložen za okladu?”
“Deset na Jacoba”, smjesta je rekao Austin.
“Deset na Cullena”, javio se Tyler.
“Deset na Edwarda”, složio se Ben.
“Na Jacoba”, rekao je Mike.
“Hej, zna li neko oko čega su se svadili?”, upitao se
Austin. “To bi moglo utjecati na ishod.”
“Mogu pretpostaviti”, rekao je Mike, te pogledao
prema meni u isti mah kao i Ben i Tyler.
Na licu sam im vidjela da nijedan od njih nije shvatio
da sam dovoljno blizu da ih lako mogu čuti. Svi su smjesta
pogledali u stranu, premještajući papire po klupama.
“Ja se i dalje kladim na Jacoba”, promrsio je Mike
sebi u bradu.
