~“Jake, jesi li dobro? Charlie je rekao da ti nije lako...
Zar ti stvarno nije nimalo bolje?”
Obavio mi je ruku toplom šakom. “Nije tako strašno”,
rekao je, ali nije me htio pogledati u oči.
Polako se vratio do naplavljenog debla za sjedenje,
zagledan u šljunak duginih boja, vodeći me uza se. Sjela
sam natrag na našu klupicu, ali on je sjeo na vlažno, kamenito
tlo radije nego do mene. Upitala sam se nije li to
bilo zato da lakše može prikriti lice. Nije mi pustio ruku.
Počela sam blebetati ne bih li prekinula šutnju.
“Tako dugo već nisam bila ovdje. Vjerojatno mi je sto
stvari promaklo. Kako su Sam i Emily? A Embry? Je li
Quil – ?”
Prekinula sam se usred rečenice, sjetivši se da je Jacobov
prijatelj Quil bio osjetljiva tema.
“Ah, Quil”, uzdahnuo je Jacob.
Znači, to se zacijelo dogodilo – Quil se u međuvremenu
pridružio čoporu.
“Žao mi je”, promrmljala sam.
Na moje iznenađenje, Jacob je frknuo s podsmijehom.
“Nemoj to njemu reći.”
“Kako to misliš?”
“Quilu ne treba sažaljenje. Upravo suprotno – nabrijan
je. Totalno oduševljen.”
To mi nije išlo u glavu. Svi ostali vukovi bili su prije
u teškoj depresiji zbog spoznaje da će ista sudbina snaći
i njihovog prijatelja. “A?”
Jacob je nagnuo glavu unatrag da me pogleda.
Osmjehnuo se i zakolutao očima.
“Quil smatra da je to najbolja stvar koja mu se u životu
dogodila. Razlog je djelomično u tome što sad napokon
zna što se događa. I sretan je što opet ima stare
prijatelje – što se vratio ‘kulerskom društvu’.” Jacob je
opet frknuo. “Valjda me to ne bi trebalo iznenaditi. To
je tako tipično za Quila.”
“Njemu se to sviđa?”
“Iskreno rečeno... većini se to sviđa”, priznao mi je
polako Jacob. “Ima u tome nesporno dobrih strana –
brzina, sloboda, snaga... osjećaj, kako da to kažem – obitelji...
Jedino smo Sam i ja ikada bili zaista ogorčeni. A
Sam je to davno nadvladao. I tako sam ja sada plačljivko.”
Jacob se nasmijao sebi u bradu.
Toliko sam toga htjela saznati. “Zašto ste ti i Sam
drugačiji? Što se, uostalom, dogodilo Samu? Što njega
muči?” Pitanja su pokuljala iz mene ne ostavljajući vremena
za odgovor, a Jacob se opet nasmijao.
“To je duga priča.”
“I ja sam tebi ispričala dugu priču. Uostalom, meni
se nimalo ne žuri natrag”, rekla sam, a onda složila grimasu
kad sam se sjetila nevolja u koje ću upasti.
Brzo je pogledao u mene, razabravši zdvajanje u mojim
riječima. “Hoće li se on ljutiti na tebe?”
“Hoće”, priznala sam. “Stvarno ne voli kada radim
stvari koje on smatra... opasnim.”
“Kao kad se, na primjer, družiš s vukodlacima.”
“Aha.”
Jacob je slegnuo ramenima. “Onda se nemoj ni vraćati.
Spavat ću na kauču.”
“To si se baš sjajno sjetio”, progunđala sam. “Jer on
bi me u tom slučaju došao potražiti.”
Jacob se napeo, a onda oporo osmjehnuo. “Je li?”
“Ako se boji da sam možda nastradala – vjerojatno.”
“Sve mi se više sviđa ta moja ideja.”
“Molim te, Jake. To mi stvarno teško pada.”
“Što ti teško pada?”
“To što ste vas dvojica tako spremni ubiti jedan drugoga!”,
potužila sam se. “Dođe mi da poludim od toga.
Zašto vam je tako teško da se ponašate civilizirano ?”
“On je mene spreman ubiti?”, upitao me Jacob sa
sumornim osmijehom, ne hajući za moju ljutnju.
“Ne toliko kao ti!” Shvatila sam da vičem. “On se
barem tu može postaviti kao odrasla osoba. Zna da bi
povrijedio mene ako povrijedi tebe – i zato te nikada
neće povrijediti. A tebe baš briga za sve to!”
“Ma baš”, promrmljao je Jacob. “Siguran sam da je
on veliki pacifist.”
“Ma!” Istrgnula sam ruku iz njegove i odgurnula mu
glavu. Zatim sam privukla koljena do grudi i čvrsto ih
obujmila rukama.
Zabuljila sam se u obzorje, pjeneći se.
Jacob je minutu-dvije samo šutio. Napokon je ustao s
tla, sjeo do mene i obgrlio me. Otresla sam ga.
“Oprosti”, tiho je rekao. “Nastojat ću biti pristojan.”
Nisam mu odgovorila.
“Želiš li još uvijek da ti ispričam što je bilo sa Samom?”,
predložio mi je.
Slegnula sam ramenima.
“Kao što kažem, duga je to priča. I vrlo... čudna. Toliko
je toga čudnog u ovom novom životu. Nisam ti stigao
ispričati ni polovicu. A to sa Samom – pa, ne znam
hoću li ti ikada to moći objasniti kako treba.”
Naćulila sam radoznalo uši na te riječi, usprkos ljutnji.
“Slušam”, rekla sam mu strogo.
Krajičkom oka opazila sam kako mu se obraz razvlači
u osmijeh.
“Samu je bilo daleko teže nego nama ostalima. Jer je
bio prvi, i bio je sam, i nije imao nikoga ko bi mu rekao
što se to događa. Samu je djed umro prije nego što se on
rodio, a otac nikad nije bio uz njega. Nije bilo nikoga ko
bi prepoznao znakove. Prvi put kad se to dogodilo – prvi
put kad se fazirao – mislio je da je sišao s uma. Trebalo
mu je dva tjedna da se smiri dovoljno da vrati ljudski
oblik.
To je bilo prije nego što si ti došla u Forks, pa se nećeš
sjećati. Samova majka i Leah Clearwater poslale su
šumare i policiju u potragu za njim. Ljudi su mislili da
je doživio nekakvu nesreću...”
“Leah?”, iznenađeno sam ga upitala. Leah je bila
Harryjeva kći. Na spomen njezinog imena automatski me
prožela sućut. Harry Clearwater, Charliejev prijatelj od
malih nogu, umro je od srčanog udara prošlog proljeća.
Glas mu se promijenio, postao teži. “Aha. Leah i Sam
bili su par u srednjoj školi. Počeli su izlaziti još kad je
ona bila u prvom razredu. Bila je sva izvan sebe kad je
nestao.”
“Ali on i Emily – ”
“Doći ću do toga – to je dio priče”, rekao je. Polako
je udahnuo, te hučno izdahnuo.
Valjda je bilo blesavo od mene što sam pomislila da
Sam nije volio nijednu drugu prije Emily. Većina ljudi
mnogo puta u životu zavoli i prestane voljeti. Stvar je
bila samo u tome da sam vidjela Sama s Emily i nisam
ga mogla zamisliti ni s jednom drugom. Kako ju je gledao...
pa, to me podsjetilo na pogled koji sam katkad
viđala u Edwardovim očima – kad je gledao mene.
“Sam se vratio”, rekao je Jacob, “ali nije htio nikome
reći gdje je bio. Kolale su glasine – uglavnom da se bavio
nekakvim kriminalom. A onda je Sam slučajno naletio
na Quilovog djeda, jednog popodneva kad je stari Quil
Ateara došao u posjet gospođi Uley. Sam se rukovao s
njim. Stari Quil gotovo da je dobio srčani udar.” Jacob
je zastao i glasno se nasmijao.
“Zašto?”
Jacob je prislonio dlan na moj obraz i okrenuo mi
lice prema sebi, da ga pogledam – prignuo se, našavši se
na samo nekoliko centimetara od moga lica. Dlan mu je
bio vreo, kao da ga trese vrućica.
“A, tako je”, rekla sam. Bilo mi je nelagodno držati
lice tako blizu njegovome, dok mi vrućom rukom drži
lice. “Sam je imao visoku temperaturu.”
Jacob se opet nasmijao. “Samova ruka bila je sva užarena,
kao da ju je upravo držao na štednjaku.”
Bio je tako blizu da sam osjećala njegov topli dah. Ne110
hajno sam podigla ruku da odmaknem njegovu i oslobodim
lice, ali pritom sam ispreplela prste s njegovima da
mu ne povrijedim osjećaje. Osmjehnuo se i odmaknuo,
ne dopustivši da ga moj naoko nehajni potez zavara.
“I tako je gospodin Ateara otišao ravno ostalim starješinama”,
nastavio je Jacob. “Oni su bili jedini živi koji
su još znali, koji su se sjećali. Gospodin Ateara, Billy i
Harry na svoje su oči vidjeli svoje djedove kako se mijenjaju.
Kad im je stari Quil to rekao, potajice su se našli
sa Samom i objasnili mu.
Bilo mu je lakše nakon što je shvatio – nakon što
više nije bio sam. Znali su da neće biti jedini na kojeg
će utjecati povratak Cullenovih” – nehotice je izgovorio
to prezime s gorčinom u glasu – “ali niko drugi nije bio
dovoljno star. I tako je Sam pričekao da mu se mi ostali
pridružimo...”
“Cullenovi pojma nisu imali”, prošaptala sam. “Vjerovali
su da vukodlaci više ovdje ne postoje. Nisu znali
da će vas promijeniti svojim dolaskom ovamo.”
“To ne mijenja činjenicu da je tako bilo.”
“Podsjeti me da ti se nikada ne zamjerim.”
“Misliš da bih trebao praštati u istoj mjeri kao i ti?
Ne možemo svi biti sveci i mučenici.”
“Daj odrasti, Jacobe.”
“Da bar mogu”, tiho je promrmljao.
Zagledala sam se u njega, nastojeći shvatiti taj odgovor.
“Što?”
Jacob se zahihotao. “To ti je jedna od onih mnogih
čudnih stvari koje sam spomenuo.”
“Ti... ne možeš... odrasti?”, rekla sam tupo. “Što to
znači? Da... ne stariš? To je neka šala?”
“A, ne”, odsječno je odgovorio.
Osjetila sam kako mi krv navire u lice. Suze – suze
gnjeva – ispunile su mi oči. Zubi su mi se stisnuli i čujno
zaškrgutali.
“Bella? Pa što sam rekao?”
Opet sam bila na nogama, čvrsto stisnutih šaka, dok
mi se cijelo tijelo treslo.
“Ti. Ne. Stariš”, zarežala sam kroz zube.
Jacob me blago povukao za ruku, ne bih li sjela.
“Niko od nas ne stari. Što je sad s tobom?”
“Jesam li ja jedina koja mora ostarjeti? Starim svakog
smrdljivog dana!”, gotovo sam vrisnula, raširivši ruke.
Negdje duboko u sebi shvaćala sam da imam napadaj
bijesa poput Charlieja, ali taj racionalni dio mene bio je
duboko u sjeni onog iracionalnog. “Dovraga! Kakav je
ovo svijet? Gdje je tu pravda?”
“Daj se smiri, Bella.”
“Začepi, Jacobe. Samo začepi! To je tako nepošteno!”
“Jesi li ti to ozbiljno upravo udarila nogom o zemlju?
Mislio sam da to cure rade samo na televiziji.”
Zarežala sam, ne naročito dojmljivo.
“Nije to tako strašno kao što ti to očito misliš. Sjedni,
pa ću ti objasniti.”
“Stajat ću.”
Zakolutao je očima. “Okej. Kako god hoćeš. Ali, slušaj,
ostarjet ću ja... jednoga dana.”
“Objasni.”
Potapšao je deblo kraj sebe. Načas sam ga mrko pogledala,
ali onda sam sjela; bijes mi je izgorio jednako
brzo kao što je i buknuo, pa sam se primirila dovoljno
da shvatim kako pravim budalu od sebe.
“Kada steknemo dovoljno samokontrole da prekinemo...”,
rekao je Jacob. “Kad se prestanemo fazirati jed
no ozbiljnije razdoblje, opet počnemo starjeti. Nije to
lako.” Odmahnuo je glavom, naglo pun dvojbe. “Trebat
će jako dugo da se naučimo tako obuzdavati, mislim.
Čak ni Sam nije još dotle došao. Jasno, ne pomaže nam
to što u neposrednom susjedstvu živi golemi vampirski
koven. Ne može nam ni pasti na pamet da prestanemo
dokle god plemenu budu trebali zaštitnici. Ali ne razbijaj
ti time glavu, u svakom slučaju, jer sam ja već stariji
od tebe, barem u tjelesnom pogledu.”
“O čemu ti to?”
“Pogledaj me, Bells. Izgledam li kao šesnaestogodišnjak?”
Odmjerila sam pogledom njegovo mamutsko tijelo,
nastojeći biti objektivna. “Pa ne baš, valjda.”
“Nimalo. Jer mi dosegnemo puni stas u roku od nekoliko
mjeseci nakon što se vukodlački gen pokrene.
Paklenski naglo izrastanje.” Složio je facu. “U tjelesnom
pogledu, vjerojatno mi je oko dvadeset pet godina. Tako
da nema potrebe da šiziš oko toga da si prestara za mene
još barem nekih sedam godina.”
Oko dvadeset pet godina. Taj mi je pojam sasvim pomutio
misli. Ali sjećala sam se onog izrastanja – sjećala
sam ga se kako mi naočigled naglo raste i popunjava se.
Sjećala sam se kako je drugačije izgledao iz dana u dan...
Odmahnula sam glavom, jer mi se zavrtjelo.
“Onda, želiš li da ti ispričam do kraja o Samu, ili si se
mislila još malo derati na mene zbog stvari koje su izvan
moje kontrole?”
Duboko sam udahnula. “Oprosti. Starenje mi je slaba
tačka. Pogodio si me u živac.”
Jacob je stisnuo oči; izgledao je kao da pokušava
odrediti kako da nešto sroči.
Kako nisam htjela razgovarati o istinski osjetljivim
temama – mojim planovima za budućnost, ili pogodbama
koje bi takvi planovi mogli prekršiti, potaknula sam
ga. “Dakle, nakon što je Sam shvatio što se zbiva, nakon
što je imao Billyja i Harryja i gospodina Atearu, kažeš da
mu više nije bilo tako teško. I, kao što si također rekao,
ima to i dobrih strana...” Načas sam oklijevala. “Zbog
čega ih Sam tako mrzi? Zbog čega želi da ih i ja mrzim?”
Jacob je uzdahnuo. “E, to je stvarno čudan dio priče.”
“Profesionalka sam za čudno.”
“Da, znam.” Iscerio se prije nego što će nastaviti. “Dakle,
u pravu si. Sam je sada znao što se to zbiva, i sve je bilo
gotovo u redu. U većini pogleda, život mu se vratio, pa, ne
baš sasvim u normalu. Ali bio je bolji.” Zatim se Jacobovo
lice ukrutilo, kao da slijedi nešto bolno. “Sam to nije mogao
povjeriti Lei. Ne bismo smjeli to reći nikome ko ne
mora nužno znati. A nije bilo potpuno bezopasno da je on
uz nju – ali varao je, baš kao i ja s tobom. Leah se silno razljutila
na njega jer joj nije htio reći što se zbiva – gdje je bio,
kamo to ide noću, zašto je uvijek tako iscrpljen – ali nekako
su izlazili na kraj s time. Trudili su se. Zaista su se voljeli.”
“Je li ona otkrila u čemu je stvar? To se dogodilo?”
Odmahnuo je glavom. “Ne, nije u tome bio problem.
Njezina sestrična Emily Young došla joj je jednog
vikenda u posjet iz rezervata Makaha.”
Zgranula sam se. “Emily i Leah su sestrične?”
“Iz drugog koljena. Ali bliske su. Bile su kao sestre
dok su bile male.”
“To je... užasno. Kako je Sam mogao... ?” Nisam dovršila
rečenicu, odmahujući glavom.
“Nemoj ga još osuđivati. Je li ti iko ikada rekao... Jesi
li ikada čula za utiskivanje?”
114 “Utiskivanje?” Ponovila sam nepoznatu riječ. “Ne.
Što to znači?”
“To ti je jedna od tih bizarnih stvari s kojima se moramo
nositi. Ne događa se svima. Zapravo, to je rijetka
iznimka, a ne pravilo. Sam je tada već bio čuo sve priče,
priče koje smo svi mi nekoć smatrali legendama. Čuo je
za utiskivanje, ali nije ni sanjao...”
“Što je to?”, priupitala sam ga.
Jacobove oči odlutale su prema okeanu. “Sam je doista
volio Leu. Ali kad je vidio Emily, to više nije bilo
bitno. Ponekad... ne znamo tačno zbog čega... otkrijemo
svoje životne partnere na taj način.” Oči su mu načas
pogledale prema meni, a lice mu se zarumenjelo. “Hoću
reći... duševne partnere.”
“Na koji to način? Kroz ljubav na prvi pogled?” Posprdno
sam se iscerila.
Jacob se nije smješkao. U tamnim mu se očima vidio
prijekor na moju reakciju. “To je nešto malčice moćnije.
Nešto apsolutnije.”
“Oprosti”, promrmljala sam. “Ozbiljno to govoriš, zar ne?”
“Da, tako je.”
“Ljubav na prvi pogled? Ali moćnija?” U glasu mi se
još čula sumnja, a on ju je razabrao.
“Nije to lako objasniti. Ionako nije bitno.” Suzdržano
je slegnuo ramenima. “Htjela si čuti što se to dogodilo
Samu da je zamrzio vampire zbog toga što su ga promijenili,
da je zamrzio sebe. I eto što se dogodilo. Slomio
je Lei srce. Pogazio je svako obećanje koje joj je dotada
dao. Svakoga dana on vidi prijekor u njezinim očima, i
zna da ona ima pravo.”
Naglo je ušutio, kao da je rekao nešto što nije namjeravao.
115
“Kako se Emily postavila? Ako su ona i Leah bile bliske...
?” Sam i Emily potpuno su pristajali jedno uz drugo,
kao dva djelića slagalice tačno oblikovana da se spoje.
Ipak... kako je Emily prešla preko činjenice da je on dotad
pripadao jednoj drugoj? I to gotovo pa njezinoj sestri.
“Isprva je bila jako ljuta. Ali teško se oduprijeti tolikoj
predanosti i obožavanju.” Jacob je uzdahnuo. “A
Sam joj je onda mogao sve ispričati. Nema pravila koja
te mogu sputati kada pronađeš svoju drugu polovicu.
Znaš kako je nastradala?”
“Aha.” U Forksu se pričalo da ju je unakazio medvjed,
ali ja sam znala tajnu.
Vukodlaci su nestabilni, kazao mi je Edward. Ljudi uz
njih nastradaju.
“Pa, za divno čudo, tako su nekako i razriješili stvar.
Sam se tako užasnuo, tako zgadio samome sebi, tako
ispunio mržnjom prema onome što je učinio... Bio bi se
bacio pod autobus, kad bi joj od toga bilo lakše. Možda
bi se svejedno bacio, samo da pobjegne od onoga što je
učinio. Bio je shrvan... A onda je, nekako, ona počela
tješiti njega, a nakon toga...”
Jacob nije dovršio misao, a ja sam osjetila da je priča
postala odviše osobna da bi se dijelila.
“Sirota Emily”, prošaptala sam. “Siroti Sam. Sirota
Leah...”
“Da, Leah je izvukla najdeblji kraj”, složio se. “Hrabro
se ona nosi. Bit će djeveruša.”
Pogledala sam u daljinu, prema nazubljenim stijenama
što su se uzdizale iz okeana kao zatupasti odsječeni
prsti na južnom obodu zaljeva, dok sam pokušavala sve
to shvatiti. Osjećala sam kako me on gleda, kako čeka
da nešto kažem.
116 “To se dogodilo i tebi?”, napokon sam ga upitala, ne
pogledavši ga. “Takva ljubav na prvi pogled?”
“Ne”, kratko mi je odgovorio. “Sam i Jared su jedini.”
“Hmm”, rekla sam, nastojeći zvučati kao da ga pitam
iz puke pristojnosti. Laknulo mi je, i pokušala sam
sama sebi protumačiti tu reakciju. Zaključila sam da mi
je naprosto drago što on ne tvrdi da između nas dvoje
postoji nekakva mistična, vučija spona. Odnos nam je
ionako već bio dovoljno nejasan. Nije mi trebalo više
nadnaravnoga u njemu od onoga s čime sam se ionako
morala nositi.
I on je utihnuo, i ta je tišina postala pomalo nezgodna.
Slutila sam da mi je bolje ne znati što on misli.
“Kako je to ispalo s Jaredom?”, upitala sam ga da prekinem
šutnju.
“Nije bilo nikakve drame. Radilo se samo o djevojci
koja je cijele godine sjedila kraj njega u školi, a nije
ju dvaput pogledao. A onda, nakon što se promijenio,
vidio ju je opet i nikad više nije pogledao nijednu drugu.
Kim se oduševila. Bila je silno zaljubljena u njega.
U dnevniku je posvuda zapisivala svoje ime s njegovim
prezimenom.” Podrugljivo se nasmijao.
Namrštila sam se. “Jared ti je to rekao? Nije smio.”
Jacob se ugrizao za usnu. “Valjda se ne bih trebao
smijati. Makar je zbilja bilo smiješno.”
“Koji duševni partner.”
Uzdahnuo je. “Jared nam ništa nije namjerno rekao.
Već sam ti kazao to, sjećaš se?”
“A, da. Jedan drugome možete čuti misli, ali samo
kad ste vukovi, je l’ tako?”
“Tako je. Baš kao i tvoj krvopija.” Prostrijelio me pogledom.
117
“Edward”, ispravila sam ga.
“Jasno, jasno. Tako sam saznao toliko o tome kako je
bilo Samu. Nije da bi nam on sve to ispričao da je imao
izbora. Zapravo, to je nešto što svi mi mrzimo.” U glasu
mu se odjednom začula oštra gorčina. “To je grozno.
Nema intime, nema tajni. Sve čega se stidiš izloženo je
svima na dlanu.” Stresao se.
“Zvuči užasno”, prošaptala sam.
“Dobro to dođe, ponekad, kad se moramo koordinirati”,
rekao je preko volje. “Svake stote godine kad nam
neki krvopija zađe na teritorij. S Laurentom je bilo zabavno.
A da nam Cullenovi nisu zasmetali prošle subote...
uh!” Prostenjao je. “Mogli smo je srediti!” Ljutito je
stisnuo šake.
Lecnula sam se. Ma koliko da sam se brinula zbog
toga da bi Jasper ili Emmett mogli nastradati, to nije
bilo ni izbliza slično mojoj panici na pojam da bi se Jacob
mogao sukobiti s Victorijom. Emmett i Jasper bili
su nešto najsličnije neuništivosti što sam mogla zamisliti.
Jacob je i dalje bio topao, i dalje razmjerno ljudski.
Smrtan. Pomislila sam na Jacoba pred Victorijom, dok
joj vjetar nosi jarku kosu oko neobično mačkastog lica...
i stresla se.
Jacob me znatiželjno pogledao. “Ali nije li tako cijelo
vrijeme i tebi? Dok ti je on u glavi?”
“O, ne. Edward mi nikad nije u glavi. On bi to samo
želio.”
Jacobovo lice posve se zbunilo.
“On me ne čuje”, pojasnila sam mu s tračkom nadmenosti
u glasu, iz stare navike. “Ja sam jedina osoba
koju on ne čuje. Ne znamo zašto je to tako.”
“Čudno”, rekao je Jacob.
118 “Baš.” Nadmenost se izgubila. “To vjerojatno znači
da mi nešto nije u redu s mozgom”, priznala sam.
“Znao sam ja već da nešto nije u redu s tvojim mozgom”,
promrsio je Jacob.
“Hvala.”
Sunce je odjednom granulo kroz oblake, neočekivano,
iznenadivši me, pa sam morala stisnuti oči zbog
sjajnog odraza s vode. Sve je promijenilo boju – valovi iz
sive u modru, krošnje iz mutne maslinaste u žarki žad,
a kamenčići duginih boja zasvjetlucali su kao dragulji.
Neko smo vrijeme samo škiljili, puštajući da nam se
oči prilagode. Nije se čulo ništa osim šuplje rike valova
što odjekuje sa svake strane zaštićenog zaljeva, tihog
struganja kamičaka o kamičke nošene vodom, i zova galebova
visoko nad nama. Bilo je vrlo spokojno.
Jacob se smjestio bliže meni, tako da mi se oslanjao o
ruku. Bio je tako topao, pa sam nakon minute, sa sebe
skinula kabanicu. Ispustio je tihi, zadovoljni uzdah iz
dna grla, te položio obraz na moje tjeme. Osjećala sam
kako mi sunce grije kožu – premda nije bilo baš tako toplo
kao Jacob – i dokono se upitala koliko će mi trebati
da sva izgorim.
Zamišljeno sam okrenula desnu ruku na stranu i počela
promatrati kako se sunčevo svjetlo blago ljeska s
ožiljka koji mi je James ondje ostavio.
“O čemu razmišljaš?”, prošaptao je.
“O suncu.”
“Mmm. Godi.”
“O čemu ti razmišljaš?”, upitala sam ga.
Tiho se zahihotao. “Sjetio sam se onog debilnog filma
na koji si me odvela. I Mikea Newtona koji riga po
svemu oko sebe.”
119
I ja sam se nasmijala, iznenadivši se koliko mi je
vrijeme promijenilo tu uspomenu. Nekoć je bila puna
stresa, puna zbunjenosti. Toliko se toga promijenilo te
noći... A ja se sada mogu smijati tome. To je bila zadnja
noć koju smo Jacob i ja proveli skupa prije nego što je
on saznao istinu o svome podrijetlu. Zadnja ljudska uspomena.
Sada neobično ugodna uspomena.
“To mi nedostaje”, rekao je Jacob. “Kako je nekada
sve bilo tako lako... nezamršeno. Drago mi je što imam
dobro pamćenje.” Uzdahnuo je.
Osjetio je naglu napetost u mome tijelu, kad je svojim
riječima potaknuo jednu moju uspomenu.
“Što je bilo?”, upitao me.
“Kad smo kod tog tvog dobrog pamćenja...” Odmaknula
sam se od njega da mu vidim lice. Trenutačno je
bilo zbunjeno. “Bi li mi možda rekao što si to radio u
ponedjeljak ujutro? Mislio si o nečemu što je pogodilo
Edwarda.” Pogodilo nije baš bila prava riječ, ali htjela
sam odgovor, pa sam smatrala da je najpametnije ne početi
prestrogo.
Jacobovo lice je zasjalo kad je shvatio na šta mislim,
pa se nasmijao. “Samo sam mislio o tebi. Nije mu se
naročito svidjelo, zar ne?”
“O meni? Što o meni?”
Jacob se nasmijao, ovaj put s oštrijim prizvukom.
“Sjećao sam se kako si izgledala one noći kad te Sam
pronašao – vidio sam mu to u glavi, pa kao da sam bio
tamo; ta uspomena odonda proganja Sama, znaš. A ondam
se sjetio kako si izgledala kad si prvi put došla do
mene. Kladim se da ni ne shvaćaš koliko si tada bila
smoždena, Bella. Protekli su tjedni prije nego što si opet
počela izgledati ljudski. I sjetio sam se kako si se stalno
120 obavijala rukama, ne bi li nekako spriječila da se ne raspadneš...”
Jacob se lecnuo, a onda je odmahnuo glavom.
“Teško mi je prisjećati se koliko si tužna bila, a ja nisam
bio kriv za to. Pa sam računao da će njemu biti još teže.
A i mislio sam da bi trebao vidjeti što je to učinio.”
Pljesnula sam ga po ramenu. Ruka me zaboljela. “Jacobe
Black, da to više nisi ponovio! Obećaj mi.”
“Nema šanse. Mjesecima se nisam tako dobro proveo.”
“Tako mi svega, Jake – ”
“Ma daj, saberi se, Bella. Kad ću ga opet vidjeti? Ništa
se ti ne brini.”
Ustala sam , a on me uhvatio za ruku kad sam krenula
odande. Pokušala sam se otrgnuti.
“Odlazim, Jacobe.”
“Ne, ne idi još”, pobunio se i čvršće me uhvatio. “Žao
mi je. I... okej, neću to ponoviti. Obećavam.”
Uzdahnula sam. “Hvala, Jake.”
“Hajde, idemo natrag do mene kući”, rekao je gorljivo.
“Zapravo, mislim da bih stvarno trebala poći. Angela
Weber me očekuje, a znam da se Alice brine. Ne bih je
htjela previše uzrujati.”
“Ali tek što si došla!”
“Čini se tako”, složila sam se. Pogledala sam sunce,
odnekud već u zenitu. Kamo je otišlo to vrijeme?
Obrve su mu se nadnijela nad oči. “Ne znam kada ću
te opet vidjeti”, kazao je povrijeđenim tonom.
“Doći ću ti idući put kad Edward ne bude bio tu”,
obećala sam mu ishitreno.
