~“Ne misliš valjda ozbiljno”, rekla sam joj u srijedu popodne. “Potpuno si sišla s uma!”
“Samo ti meni reci što god hoćeš”, odgovorila mi je Alice. “Proslavu neću otkazati.”
Oči su mi se tako razrogačile od nevjerice da sam dobila dojam da bi mi mogle ispasti na pladanj.
“Ma daj, smiri se, Bella! Nema razloga da ga otkažemo.
Uostalom, već smo poslali pozivnice.”
“Ali... to... ti... ma... suludo!”, protrtljala sam.
“Već si mi kupila poklon”, podsjetila me. “Tako da si se još samo dužna pojaviti.”
Nastojala sam se smiriti. “Gledaj što se sve događa oko nas. Tulumi tu stvarno nisu prikladni.”
“Znaš što se događa oko nas? Matura. A tulumi su tu tako prikladni da praktički više uopće nisu fora.”
“Alice!”
Uzahnula je i pokušala se uozbiljiti. “Sada treba srediti nekoliko stvari, a za to će trebati nešto vremena.
Kad
već tu sjedimo i čekamo, baš bismo i mogle proslaviti ono lijepo. Samo
ćeš jedanput maturirati u gimnaziji, barem prvi put. Nećeš opet biti
ljudska, Bella. Ovo ti je jedina prilika u životu.”
Edward, koji je
odšutio našu malu raspravu, upozorio ju je pogledom. Isplazila mu je
jezik. Imala je pravo – njezin tihi glas nije se čuo u žagoru kantine.
A ionako niko ne bi shvatio na što ona to misli.
“Kojih to nekoliko stvari trebamo srediti?”, upitala sam je, odbijajući promijeniti temu.
Edward
mi je tiho odgovorio. “Jasper smatra da bi nam pomoć dobro došla.
Tanyjina obitelj nije nam jedini raspoloživi izbor. Carlisle pokušava
pronaći neke stare prijatelje, a Jasper traži Petera i Charlotte.
Razmišlja i o tome da se obrati Mariji... ali niko zapravo ne bi htio
uvući južnjake u ovo.”
Alice je tanano zadrhtala.
“Ne bi trebalo biti preteško uvjeriti ih da nam pomognu”, nastavio je. “Niko ne želi posjet iz Italije.”
“Ali
ti prijatelji – oni neće biti... vegeterijanci, je l’ tako?”, pobunila
sam se, upotrijebivši posprdni nadimak koji su Cullenovi sami sebi
nadjenuli.
“Neće”, odgovorio mi je Edward, odjednom bezizražajan.
“Ovdje? U Forksu?”
“Oni
su nam prijatelji”, smirila me Alice. “Sve će biti u redu. Ništa ti ne
brini. A zatim nam Jasper mora održati koju lekciju iz eliminiranja
novorođenih...”
Edwardu su se oči nato zakrijesile, a licem mu je
prešao kratak osmijeh. Odjednom mi se učinilo da mi je želudac pun
oštrih malih krhotina leda.
“Kada krećete?”, upitala sam ga šupljim glasom. Nisam to mogla podnijeti – pojam da se neko možda neće vratiti.
Što
ako to bude bio Emmett, tako hrabar i bezuman da nikad nema ni trunku
opreza? Ili Esme, tako draga i puna nježnosti da je ne bih ni mogla
zamisliti u borbi? Ili Alice, tako sitna, tako naoko krhka? Ili... ali
nisam se ni usuđivala pomisliti na to ime, zamisliti tu mogućnost.
“Za tjedan dana”, nehajno je rekao Edward. “To bi nam trebalo dati dovoljno vremena.”
Ledene krhotine nelagodno su mi se promiješale u želucu. Odjednom me oblila mučnina.
“Izgledaš mi nekako zelenkasto, Bella”, prokomentirala je Alice.
Edward me obgrlio i privio čvrsto uza se. “Sve će biti u redu, Bella. Imaj povjerenja u mene.”
Baš, pomislila sam. Da imam povjerenja u njega.
Nije on taj koji će morati ostati sjediti po strani i pitati se hoće li se sama srž njegova postojanja vratiti kući.
A onda mi je to palo na pamet. Možda neću morati sjediti po strani. Lako bi se to izvelo u tjedan dana.
“Vama treba pomoć”, kazala sam polako.
“Da.” Alice je nakrivila glavu, razmatrajući promjenu u tonu moga glasa.
Gledala sam samo nju kad sam im odgovorila, jedva glasnije od šapata. “Ja bih vam mogla pomoći.”
Edward se odjednom sav ukočio, stisnuvši me prečvrsto.
Izdahnuo je, što je zvučalo kao siktaj.
Ali odgovorila je Alice, još uvijek smirena. “To nam stvarno ne bi bila neka pomoć.”
“Zašto
ne?”, otpovrnula sam joj; osjetila sam da zvučim očajno. “Bolje da nas
je osam nego sedam. Imamo sasvim dovoljno vremena.”
“Nemamo dovoljno vremena da te učinimo takvom da nam budeš od pomoći, Bella”, hladno mi se usprotivila.
“Sjećaš li se kako je Jasper opisao mlade? Ne bi nam bilo koristi od tebe u borbi. Ne bi mogla obuzdati
svoje
nagone, te bi postala laka meta. A onda bi Edward nastradao u pokušaju
da ti pomogne.” Prekrižila je ruke na prsima, zadovoljna svojom
nepobitnom logikom.
A kad je to tako rekla, znala sam da je u pravu.
Otromboljila sam se na stolcu, ostavši bez iznenadne nade. Pokraj mene, Edward se opustio.Šapnuo mi je na uho, da me podsjeti. “Ne zato što se bojiš.”
“O”, rekla je Alice, a licem joj je prošao prazan izraz.
Zatim je postala mrzovoljna. “Mrzim kad otkažu u zadnji trenutak. Znači, to svodi broj uzvanika na proslavi na šezdeset pet...”
“Šezdeset pet!” Opet sam iskolačila oči. Nemam toliko prijatelja. Znam li uopće toliko ljudi?
“Ko je otkazao?”, upitao ju je Edward, zanemarujući me.
“Renée.”
“Što?” Zinula sam.
“Namjeravala te iznenaditi za maturu, ali nešto je pošlo naopako. Kod kuće će te čekati poruka.”
Na
trenutak sam se samo prepustila uživanju u olakšanju. Što god da je
mojoj majci pošlo naopako, tom ću razlogu biti dovijeka zahvalna. Da je
sada došla u Forks... Nisam htjela ni pomisliti na to. Glava bi mi
eksplodirala. Kad sam se vratila kući, bljeskala je lampica na
telefonskoj sekretarici. Opet me obuzelo olakšanje dok sam slušala kako
majka opisuje Philovu nezgodu na igralištu – dok je demonstrirao
uklizavanje, sapleo se s hvatačem
i slomio bedrenu kost; sada je bio
posve ovisan o njoj, pa ga nikako nije mogla ostaviti. Mama mi se i
dalje ispričavala kad se poruka automatski prekinula.
“Pa, to je jedna”, uzdahnula sam.
“Što jedna?”, upitao me Edward.
“Jedna osoba manje koja bi ovog tjedna mogla stradati.”
Zakolutao je očima.
“Zbog čega ti i Alice ne želite ovo shvatiti ozbiljno?”, oštro sam ga upitala. “Ovo je ozbiljno.”
Osmjehnuo se. “Zbog samopouzdanja.”
“Prekrasno”,
progunđala sam. Podigla sam slušalicu i nazvala Renée. Znala sam da će
razgovor potrajati, ali također sam znala da mu neću morati naročito
pridonositi.
Samo sam je slušala i smirivala svaki put kad sam
uspjela doći do riječi: nisam razočarana, ne ljutim se, nisam
povrijeđena. Neka se slobodno posveti brizi za Phila. Rekla sam joj da
mu prenese moje najbolje želje za ozdravljenjem i obećala je nazvati i
opisati joj svaku pojedinost rutinske mature u Gimnaziji Forks.
Naposljetku sam se morala ispričati krajnjom potrebom za učenjem kako
bih završila razgovor.
Edward je bio beskrajno strpljiv. Pristojno
je čekao tokom cijelog razgovora; samo mi se poigravao s kosom i
smješkao kad bih ga pogledala. Vjerojatno je bilo površno od mene što
zamjećujem takve stvari dok oko mene ima toliko bitnijih tema, ali
njegov mi je osmijeh još oduzimao dah. Bio je tako lijep da mi je
ponekad bilo teško misliti na bilo što drugo, usredotočiti se na
Philove nevolje ili Renéeine isprike ili vojske vampirskih zlotvora.
Ipak sam ja bila samo čovjek.
Čim sam spustila slušalicu, protegnula
sam se na prste i poljubila ga. Uhvatio me oko struka i podigao na
radnu plohu, da se ne moram rastezati. To mi je odgovaralo.
Čvrsto sam ga zagrlila oko vrata i rastopila se na njegovim hladnim prsima.
Kao i obično, prerano se odmaknuo.
Osjetila
sam kako mi se lice nadureno skuplja. Nasmijao se kad me vidio i
izvukao iz stiska mojih ruku i nogu. Naslonio se na kuhinjski pult do
mene i lagano me obgrlio jednom rukom.
“Znam da misliš da se mogu nekako savršeno, neumoljivo obuzdavati, ali zapravo uopće nije tako.”
“Da bar”, uzdahnula sam.
A onda je i on uzdahnuo.
“Sutra nakon nastave”, rekao je, mijenjajući temu,
“idem
u lov s Carlisleom, Esme i Rosalie. Samo na nekoliko sati – nećemo
daleko. Trebala bi biti sigurna uz Alice, Jaspera i Emmetta.”
“Gah”,
progunđala sam. Sutra će biti prvi dan završnih ispita, s
prepolovljenom satnicom. Polagat ću algebru i povijest – jedina dva
izazova u svom rasporedu – pa tako njega neće biti gotovo cijeli dan, a
meni neće biti druge nego da sjedim i uzrujavam se. “Mrzim biti s
dadiljama.”
“Samo privremeno”, obećao mi je.
“Jasperu će biti dosadno. Emmett će se sprdati sa mnom.”
“Bit će vrlo pristojni.”
“Sigurno”, progunđala sam.
A onda sam se sjetila da mi dadilje nisu jedina mogućnost.
“Znaš... nisam bila u La Pushu od krijesa.”
Pažljivo sam ga pogledala, da vidim hoće li mu lice promijeniti izraz. Oči su mu se tek malo stisnule.
“Tamo bih bila sasvim sigurna”, podsjetila sam ga.
Nekoliko je sekundi porazmislio o tome. “Vjerojatno imaš pravo.”
Lice
mu je bilo mirno, ali mrvicu premirno. Skoro sam ga upitala bi li mu
bilo draže da ostanem ovdje, ali onda sam se sjetila ismijavanja koje
bi mi Emmett jamačno priuštio, pa sam promijenila temu. “Već si
žedan?”, upitala sam ga i dodirnula mu blijedi podočnjak.
Šarenice su mu još bile zagasito zlatne.
“Ne baš.” Učinilo mi se da mi nevoljko odgovara, što me iznenadilo. Pričekala sam objašnjenje.
“Htjeli
bismo biti što je moguće snažniji”, pojasnio je, oklijevajući i dalje.
“Vjerojatno ćemo putem opet u lov, po mogućnosti na krupnu divljač.”
“To vam daje snagu?”
Potražio mi je pogledom nešto u licu, ali ondje nije mogao naći ništa osim radoznalosti.
“Da”,
napokon je rekao. “Najviše nam snage daje ljudska krv, premda je
razlika minimalna. Jasper se bavi mišlju o varanju – ma koliko nesklon
tome bio, ne može
se reći da nije praktičan – ali ne želi to otvoreno predložiti. Zna što bi Carlisle na to rekao.”
“Bi li to pomoglo?”, tiho sam upitala.
“Nije bitno. Nećemo mijenjati to što jesmo.”
Namrštila
sam se. Ako ih nešto može dovesti u prednost... i tada sam zadrhtala,
shvativši da bih pristala na smrt neznanca da zaštitim njega. Užasnula
sam se nad sobom, ali nisam to mogla posve zanijekati.
Opet je
promijenio temu. “Zato su oni tako snažni, naravno. Novorođeni su puni
ljudske krvi – vlastite krvi što reagira na promjenu. Zadržava se u
tkivu i jača ih. Njihova tijela polako je iskorištavaju, kao što je
Jasper rekao.
Ta snaga počne jenjavati nakon otprilike godinu dana.”
“Koliko ću jaka ja biti?”
Iscerio se. “Jača od mene.”
“Jača od Emmetta?”
Iscerio se još jače. “Da. Učini mi uslugu i izazovi ga na obaranje ruku. Koristit će mu to iskustvo.”
Nasmijala sam se. To mi je zvučalo tako apsurdno.
Zatim sam uzdahnula i skočila s pulta, jer
stvarno nisam više mogla odugovlačiti. Morala sam štrebati, i to teško.
Na svu sreću, imala sam Edwardovu pomoć, a
Edward je bio izvrstan tutor – jer je znao apsolutno sve.
Računala
sam da će mi najveći problem biti samo posvećivanje ispitu. Ne budem li
pripazila, možda omaškom napišem sastav iz povijesti na temu vampirskih
ratova na Jugu.
Uzela sam pauzu da nazovem Jacoba, a Edward mi je
djelovao jednako opušten kao i dok sam telefonirala s Renée. Opet se
poigravao mojom kosom.
Iako je bilo rano poslijepodne, probudila sam
Jacoba kad sam ga nazvala, pa je isprva bio mrzovoljan. Smjesta se
razvedrio kad sam ga upitala mogu li mu sutra doći u posjet. Quileutei
su već bili na ljetnom raspustu, pa mi je rekao da dođem što ranije
mogu. Bilo mi je drago što neću morati ostati s dadiljama. Provesti dan
s Jacobom bilo je ipak mrvicu dostojanstvenije.
Nešto tog
dostojanstva izgubilo se kad me Edward uporno osobno isporučio na
liniju razgraničenja kao dijete koje razmjenjuju zakoniti skrbnici.
“Onda, što misliš, kako si uradila ispite?”, upitao me Edward dok me vozio, onako usput.
“Povijest je bila laka, ali ne znam za algebru. Djelovalo mi je u redu, tako da sam vjerojatno zabrljala.”
Nasmijao
se. “Siguran sam da si to dobro uradila. A ako si stvarno zabrinuta,
uvijek mogu podmititi gospodina Varnera da ti dade peticu.”
“Eh, hvala, ali ne hvala.”
Opet
se nasmijao, ali naglo je prekinuo kad smo skrenuli za posljednji zavoj
i ugledali crveni golf gdje nas čeka. Namršteno se usredotočio, a onda
je parkirao auto i uzdahnuo.
“Što je bilo?”, upitala sam ga, primajući kvaku.
Odmahnuo je glavom. “Ništa.” Zaškiljio je kroz vjetrobran prema drugom autu. Znala sam taj pogled.
“Ne osluškuješ valjda Jacoba, je li?”, optužila sam ga.
“Nije lako ne čuti nekoga kad viče.”
“O.” Razmislila sam načas o tome. “Što on to viče?”, prošaptala sam.
“Apsolutno sam siguran da će ti to sâm spomenuti”, rekao je Edward zločesto.
Ne bih ga pustila da ostane pri tome, ali onda je Jacob zatrubio – dvaput, brzo i nestrpljivo.
“To je nepristojno”, zarežao je Edward.
“Takav ti je Jacob”, uzdahnula sam i požurila van, da Jacob ne stigne doista ozlojediti Edwarda.
Mahnula
sam Edwardu prije nego što ću ući u golf, a s te mi se razdaljine
učinilo da mu doista smeta to trubljenje... ili to što je Jacobu već na
umu. Ali vid mi je bio slab i često me znao prevariti.
Htjela sam da
mi Edward priđe. Htjela sam ih obojicu natjerati da izađu iz auta,
rukuju se i budu prijatelji – da budu Edward i Jacob, a ne vampir i
vukodlak. Bilo mi je kao da opet u rukama imam dva tvrdoglava magneta i
pokušavam ih priljubiti, nastojim primorati prirodu da se obrne...
Uzdahnula sam i ušla u Jacobov auto.
“Hej,
Bells.” Jake je zvučao vedro, ali glas mu se otezao. Promatrala sam mu
lice kad nas je povezao, malo brže nego što sam ja inače vozila, ali
sporije nego Edward, natrag u La Push.
Jacob je izgledao drugačije,
možda čak bolesno. Kapci su mu se spuštali, a lice mu je bilo ispijeno.
Kuštrava kosa stršala mu je u svim smjerovima; mjestimice mu je gotovo
dopirala do brade.
“Jesi li dobro, Jake?”
“Samo sam umoran”,
uspio je kazati prije nego što ga je nadvladalo teško zijevanje. Kad je
završilo, upitao me: “Što bi htjela danas raditi?”
Načas sam ga odmjerila pogledom. “Daj da zasad samo ostanemo kod tebe u kući”, predložila sam mu.
Nisam imala dojam da je u stanju za nešto zahtjevnije.
“Možemo se poslije voziti na motorima.”
“Jasno, jasno”, rekao je i ponovno zijevnuo.
Kod Jacoba nije bilo nikoga, što me začudilo. Shvatila sam da smatram Billyja stalnim žiteljem te kuće.
“Gdje ti je tata?”
“Otišao je do Clearwaterovih. Često je tamo otkako je Harry umro. Sue zna biti jako usamljena.”
Jacob je sjeo na stari kauč, ne veći od dvosjeda, i stisnuo se u stranu da meni napravi mjesta.
“O. Lijepo od njega. Sirota Sue.”
“A da... ona ima određenih problema...” Zastao je, oklijevajući. “S djecom.”
“Jasno, sigurno je teško Sethu i Lei, kad su izgubili tatu...”
“Aha”, složio se, obuzet mislima. Uzeo je daljinski i naizgled mahinalno upalio televizor. Zijevnuo je.
“Što je s tobom, Jake? Izgledaš kao zombi.”
“Sinoć
sam spavao samo oko dva sata, a preksinoć četiri”, kazao mi je. Polako
je ispružio duge ruke, i čula sam kako mu zglobovi krckaju od
rastezanja. Spustio je lijevu ruku na naslon kauča iza mene i opet se
opustio, naslonivši glavu na zid. “Premoren sam.”
“Zašto ne spavaš?”, upitala sam ga.
Složio
je facu. “Sam je naporan. Nema povjerenja u vas krvopije. Već dva
tjedna derem dvije smjene i niko me još nije ni taknuo, ali ne bi se on
predomislio. I tako sam zasad prepušten samome sebi.”
“Dvije smjene? Zato što želiš čuvati mene? Jake, to nije u redu! Moraš spavati. Bit ću ja u redu.”
“Nije to ništa.” Oči su mu se naglo razbudile. “Hej, jeste li otkrili ko ti je bio u sobi? Ima li novosti?”
Zanemarila sam ovo drugo pitanje. “Ne, nismo ništa otkrili o mom, eh, posjetitelju.”
“Onda ostajem na zadatku”, rekao je, a vjeđe su mu se spustile.
“Jake...”, počela sam cendrati.
“Hej, to je najmanje što mogu učiniti – sjećaš se, dao sam ti doživotno ropstvo. Zauvijek sam tvoj rob.”
“Ne treba mi rob!”
Nije otvorio oči. “A što tebi treba, Bella?”
“Treba mi moj prijatelj Jacob – ali ne polumrtav od uništavanja u bespotrebnom nastojanju da – ”
Prekinuo me. “Gledaj to ovako – nadam se da ću uloviti vampira kojeg smijem ubiti, okej?”
Nisam mu odgovorila. Tada me pogledao, provirivši da vidi kako ću reagirati.
“Šalim se, Bella.”
Samo sam zurila u televizor.“Onda, imaš posebnih planova za idući tjedan?
Matura ti je. Hej. Bitna stvar.” Glas mu je postao ravan, a već
ispijeno lice posve mu je upalo kad je zažmirio – ovaj put ne od
iscrpljenosti, nego od neslaganja. Shvatila sam da je matura njemu još
uvijek nešto grozno, iako su se moje nakane sada poremetile.
“Nemam
posebnih planova”, oprezno sam rekla, u nadi da će prihvatiti moj
smirujući ton bez dodatnog pojašnjavanja. Nisam sada htjela ulaziti u
to. Kao prvo, nisam imala utisak da je sposoban za ozbiljnije razgovore.
Kao
drugo, znala sam da će pripisati prevelik značaj mojim prigovorima.
“Pa, moram otići na proslavu mature. Svoju.” Zgađeno sam uzdahnula.
“Alice obožava tulume, pa je te večeri pozvala cijeli grad u svoju
kuću. Bit će užasno.”
Otvorio je oči dok sam to govorila i nasmiješio se s olakšanjem, što mu je donekle uklonilo umor s lica.
“Nisu me pozvali. Uvrijeđen sam”, rekao je zafrkantski.
“Smatraj se pozvanim. Tulum je navodno moj, pa bi trebalo da smijem pozvati koga god želim.”
“Hvala”, kazao mi je sarkastično, a oči su mu se ponovno sklopile same od sebe.
“Voljela bih da dođeš”, rekla sam bez nade. “Bilo bi veselije. Meni, hoću reći.”
“Jasno, jasno”, promrmljao je. “To bi bilo jako... mudro...”
Glas mu je posustao.
Za nekoliko sekundi je zahrkao.
Siroti
Jacob. Pomno sam mu promatrala usnulo lice, i sviđalo mi se to što
vidim. U snu je izgubio svaki trag odbrambenog stava i gorčine, i
odjednom postao onaj dečko koji mi je bio najbolji prijatelj na svijetu
prije nego što su se umiješale sve te vukodlačke gluposti.
Izgledao je mnogo mlađe. Izgledao je kao moj Jacob.
Ušuškala
sam se na kauč da pričekam da se probudi, nadajući se da će drijemati
neko vrijeme i barem malo nadoknaditi san. Mijenjala sam kanale, ali
nije se davalo ništa naročito. Zadovoljila sam se emisijom o kuhanju,
znajući, dok sam je gledala, da se nikad nisam toliko potrudila oko
Charliejeve večere. Jacob je i dalje hrkao, sve glasnije. Pojačala sam
televizor.
Bila sam neobično opuštena, i sama gotovo pospana.
U ovoj sam se kući osjećala sigurnije nego u svojoj, vjerojatno zato što me niko nikada nije tu došao potražiti.
Sklupčala
sam se na kauču i pomislila da bih i sama mogla malo odrijemati. Možda
i bih, da sam ikako mogla zanemariti Jacobovo hrkanje. I tako sam,
umjesto da spavam, pustila da mi misli lutaju.
Završni su ispiti gotovi, a većinom su bili čista pljuga.
Jedina
iznimka, algebra, bila je iza mene, prošla ja ili pala. Završila sam
srednjoškolsko obrazovanje. A nisam zapravo znala kako bih na to
gledala. Nisam to mogla objektivno sagledati, jer je bilo tako vezano
uz završetak mog ljudskog života.
Upitala sam se koliko se još dugo
Edward kani služiti objašnjenjem “ne zato što se bojiš” kao isprikom.
Morat ću jednom staviti tačku na to.
Znala sam da bi mi u praktičnom
pogledu bilo pametnije zamoliti Carlislea da me promijeni istog trena
kad dobijem svjedodžbu u ruke. U Forksu polako postaje opasno kao u
ratnoj zoni. Ne, Forks jest ratna zona. A da ne spominjem kako bi to...
bio dobar izgovor da ne dođem na proslavu mature. Osmjehnula sam se pri
pomisli na taj najtrivijalniji razlog za promjenu. Blesavo... a ipak
primamljivo.
Ali Edward je bio u pravu – još uvijek nisam bila posve spremna.
I
nisam htjela praktično razmišljati. Htjela sam da Edward bude taj. Nije
to bila racionalna želja. Bila sam sigurna da mi – otprilike dvije
sekunde nakon što me neko napokon ugrize i vreli mi otrov počne kolati
žilama – stvarno više ne bi ništa značilo ko je to učinio. Znači,
to mi ne bi smjelo biti bitno.
Teško
sam mogla objasniti, čak i sama sebi, zašto je to ipak bitno.
Jednostavno, bilo je nečega u tome da on sâm napravi taj izbor – da me
toliko želi zadržati da neće tek dopustiti da se promijenim, nego i
učiniti nešto da me zadrži. Bilo je to djetinjasto, ali sviđala mi se
pomisao na to da bi njegove usne mogle biti moj zadnji ugodan osjećaj.
Još mi je neugodnije bilo priznati, a nikako naglas, da želim da mi
njegov otrov izmijeni organizam.
Tako bih mu pripala na opipljiv, mjerljiv način.
Ali znala sam da će se on držati svog uvjeta kao pijan plota – jer očito traži odgodu, a zasad mu to i uspijeva.
Pokušala
sam se zamisliti kako javljam roditeljima da se na ljeto udajem. Kako
javljam Angeli i Benu i Mikeu. Nisam mogla. Nisam mogla smisliti što
bih rekla. Lakše bi mi bilo javiti im da postajem vampirica. I bila sam
sigurna da bi se bar moja majka – kad bih joj ispričala istinu u
tančine – silnije opirala braku nego pretvaranju u vampiricu.
Zgrozila sam se, zamislivši užas na njezinu licu.
Onda
sam, samo na trenutak, ugledala istu onu čudnu viziju Edwarda i mene na
ljuljački na trijemu, u odjeći iz drugačijeg svijeta. Iz svijeta u
kojem se niko ne bi iznenadio kad bih na ruci nosila njegov prsten. Iz
jednostavnijeg svijeta, gdje se ljubav jednostavnije određuje.
Jedan plus jedan jesu dva...
Jacob je frknuo i prevalio se na bok. Ruka mu je pala s naslona kauča i prikliještila me uz njega.
Ti vrapca, kako je težak bio! I vruć. Počela sam se preznojavati već nakon nekoliko sekundi.
Pokušala
sam se izvući ispod njegove ruke tako da ga ne probudim, ali morala sam
ga malo odgurnuti, a kad mu je ruka pala s mene, naglo je progledao.
Skočio je noge i stao zabrinuto zvjerati oko sebe.
“Što? Što?”, dezorijentirano je upitao.
“Ma to sam samo ja, Jake. Oprosti što sam te probudila.”
Okrenuo se i pogledao u mene, zbunjeno trepćući.
“Bella?”
“Bok, pospanko.”
“O, čovječe! Pa zar sam zaspao? Oprosti! Koliko sam dugo bio obeznanjen?”
“Nekoliko Emerilovih emisija. Nisam brojala.”
Svalio se natrag na kauč, do mene. “Opa. Oprosti mi zbog toga, stvarno.”
Potapšala sam ga po kosi, gladeći je onako raščupanu.
“Ništa ti ne brini. Drago mi je da si malo odspavao.”
Zijevnuo
je i protegnuo se. “Beskoristan sam u zadnje vrijeme. Nije ni čudo da
Billyja nikad nema kod kuće. Totalno sam dosadan.”
“Ma u redu si ti”, pokušala sam ga smiriti.
“Gah, daj, idemo van. Moram malo protegnuti noge, ili ću se opet obeznaniti.”
“Jake,
spavaj ti dalje. Ja sam dobro. Nazvat ću Edwarda da dođe po mene.”
Opipala sam džepove dok sam to govorila i shvatila da su prazni.
“Kvragu, moram posuditi tvoj mobitel. Sve mi se čini da sam ostavila
njegov u autu.” Počela sam se izvlačiti s kauča.”
“Ne!”, usrdno mi je rekao Jacob i ščepao me za ruku.
“Ne, ostani. Tako rijetko dođeš ovamo. Ne mogu vjerovati da sam uspio sve ovo vrijeme potrošiti uludo.”
Pritom
me podigao s kauča, te odveo van, sagnuvši se da prođe kroz vrata. Dok
je Jacob spavao, jako je zahladilo; zrak je bio neobično hladan –
zacijelo se spremala oluja. Kao da je bio februar, a ne maj.Zimski je zrak razbudio Jacoba. Neko vrijeme je koračao tamo-amo pred kućom, vukući me za sobom.
“Koji sam ja kreten”, mrmljao si je u bradu.
“Što je bilo, Jake? Zaspao si, pa što onda.” Slegnula sam ramenima.
“Htio sam razgovarati s tobom. Pa ne mogu vjerovati.”
“Razgovaraj sada sa mnom”, rekla sam.
Jacob
me načas pogledao u oči, a onda brzo odmaknuo glavu prema drveću.
Učinilo mi se gotovo kao da je porumenio, ali to je bilo teško
razabrati uz njegovu tamnu kožu.
Odjednom sam se sjetila što je
Edward rekao kad me vozio ovamo – da će mi Jacob reći to što je već
izvikivao u svojoj glavi. Počela sam gristi usnu.
“Ma čuj”, rekao je
Jacob. “Namjeravao sam to izvesti malo drugačije.” Nasmijao se, a
zvučalo je kao da se smije sâm sebi. “Elegantnije”, dodao je. “Htio sam
postupno doći do toga, ali” – i pogledao je u oblake, sve tamnije s
prolaskom dana – “ponestalo mi je vremena za to.”
Opet se nasmijao, živčano. Još uvijek smo polako hodali.
“O čemu ti to?”, oštro sam ga upitala.
Duboko
je udahnuo. “Htio sam ti nešto reći. A ti to već znaš... ali mislim da
bih ti to svejedno trebao otvoreno kazati. Čisto tako da nikad ne dođe
do nesporazuma o tome.”
Stala sam u mjestu, pa se i on zaustavio.
Izvukla sam ruku iz njegova stiska i prekrižila ruke na prsima.
Odjednom sam postala uvjerena da ne želim čuti to što mi se on sprema
kazati.
Jacob je spustio obrve, zasjenjujući duboko usađene oči. Bile su crne kao noć kad me čvrsto pogledao.
“Zaljubljen
sam u tebe, Bella”, rekao je Jacob snažnim, sigurnim glasom. “Bella,
volim te. I želim da izabereš mene, a ne njega. Znam da ti ne dijeliš
moje osjećaje, ali hoću da istina izađe na vidjelo da znaš koji ti je izbor.
Ne bih htio da nam se nesporazum ispriječi na putu.”
