~Prisilila sam svoje oči – ukočeno razrogačene od šoka – da se odmaknu,
kako ne bih mogla odviše pomno proučiti ovalni predmet obavijen
pramenovima uzdrhtale plamene kose.
Edward se opet kretao. Hitro i smireno, stručno je raskomadao obezglavljeno truplo.
Nisam
mu mogla prići – nisam mogla natjerati svoje noge da me slušaju; bile
su prikovane uz kameno tlo. Ali svaki sam njegov potez pomno
promatrala, tražeći bilo kakav trag moguće ozljede na njemu. Srce mi je
usporilo zdraviji ritam kad ništa nisam opazila. Bio je gibak i
elegantan kao i uvijek. Čak mu nisam zapažala nijedan trag drapanja na
odjeći.
Nije me pogledao – dok sam stajala ukočena i užasnuta uz liticu – dok je slagao na hrpu drhtave udove
koji
su se još grčili i prekrivao ih suhim borovim iglicama. I dalje se nije
okrenuo prema mojim zgranutim očima kad je otrčao u šumu prema Sethu.
Nisam
stigla doći sebi prije nego što su se i on i Seth vratili. Edward je
imao puno naručje Rileyja. Seth je u ustima nosio velik komad – trup.
Dodali su svoje terete na hrpu, a onda je Edward iz džepa izvukao
srebrni pravokutnik. Palcem je otvorio butanski upaljač i prinio plamen
suhoj potpali. Smjesta je planula; dugi jezici narančaste vatre hitro
su se razmiljeli lomačom.
“Donesi svaki dio”, tiho je dobacio Edward Sethu.
Vampir
i vukodlak zajedno su pretražili livadu, tu i tamo bacajući bijele
kamene okrajke u vatru. Seth se pritom služio zubima. Mozak me nije
služio toliko da shvatim zašto se ne vrati u obličje s rukama.
Edward nije odmicao oči s posla.
I
onda su završili, a iz razbuktale se vatre digao stup zagušljiva
purpura u nebo. Gusti je dim polako kuljao, nekako prečvrst; mirisao je
kao zapaljeni tamjan, a taj mi miris nije prijao. Bio je težak, prejak.
Seth se opet oglasio onakvim dubokim, grlenim cerekanjem.
Osmijeh je prešao Edwardovim napetim licem.
Edward
je ispružio ruku i stisnuo je. Seth se iscerio, otkrivajući dugu nisku
zuba oštrih poput bodeža, i lupio nosom u Edwardovu šaku.
“Dobar timski rad”, promrmljao je Edward.
Seth se kašljucavo nasmijao.
Zatim je Edward duboko udahnuo i polako se okrenuo prema meni.
Nisam
shvatila njegov izraz. Gledao me oprezno kao da sam mu i ja neprijatelj
– više nego oprezno: u očima mu se vidio strah. No uopće nije iskazao
strah kad se suočio s Victorijom i Rileyjem... Um mi je zapeo, ošamućen
i beskoristan kao i tijelo. Samo sam smeteno blenula u njega.
“Bella,
ljubavi”, rekao je krajnje blago, prilazeći mi napadno sporo, podižući
ruke, otkrivajući dlanove. Ošamućenu me, začudo, podsjetio na sumnjivca
koji prilazi policajcu, pokazujući da je nenaoružan...
“Bella, možeš li ispustiti kamen, molim te? Oprezno.
Nemoj se ozlijediti.”
Posve
sam zaboravila na svoje grubo oružje, premda sam sada shvatila da ga
stišćem tako čvrsto da mi je zglob vrištao od muke. Da se nije opet
slomio? Carlisle će me ovaj put zasigurno staviti u gips.
Edward je zastao na nekoliko koraka od mene, s rukama i dalje u zraku, s očima i dalje u strahu.
Trebalo
mi je nekoliko dugih sekundi da se sjetim kako da pomaknem prste. Zatim
se kamen stropoštao na zemlju, dok mi je šaka ostala ukočena u istom
položaju.
Edward se blago opustio kad su mi ruke ostale prazne, ali nije mi prišao bliže.
“Ne moraš se bojati, Bella”, šapnuo mi je Edward.
“Ništa ti neće biti. Neću ti nauditi.”
To nepojmljivo obećanje samo me dodatno zbunilo.
Buljila sam kao imbecil u njega, nastojeći shvatiti.
“Bit će sve u redu, Bella. Znam da se sada bojiš, ali
gotovo je. Niko ti neće nauditi. Neću te ni taknuti. Neću ti nauditi”, ponovio je.
Žestoko sam zatreptala i uspjela doći do glasa. “Zašto to stalno ponavljaš?”
Nesigurno sam zakoraknula prema njemu, a on se nagnuo unatrag, odmičući se od mog nailaska.
“Što je bilo?”, prošaptala sam. “Kako to misliš?”
“Zar se...” U zlaćanim mu se očima odjednom ukazala zbunjenost jednaka mojoj. “Zar me se ne bojiš?”
“Da te se bojim? Zašto?”
Zateturala sam još korak prema njemu, a onda se spotaknula – vjerojatno samo zbog vlastite nespretnosti.
Edward me ulovio, a ja sam zarila lice u njegova prsa i počela jecati.
“Bella, Bella, tako mi je žao. Gotovo je, gotovo je.”
“Ma dobro sam”, propentala sam. “Okej sam. Samo me. Puknulo. Strpi se. Malo.”
Čvršće me zagrlio. “Tako mi je žao”, samo je šaptao i šaptao.
Privijala
sam se uz njega sve dok nisam došla do daha, a onda ga počela ljubiti –
u prsa, u rame, u vrat – u svaki dio koji sam mogla dosegnuti. Polako,
mozak me ponovno počeo služiti.
“Jesi li dobro?”, pitala sam ga između poljubaca. “Je li te uspjela nekako povrijediti?”
“Nije mi baš ništa”, obećao mi je i zario lice u moju kosu.
“Seth?”
Edward se zahihotao. “Više je nego dobro. Vrlo je ponosan na sebe, zapravo.”
“Ostali? Alice, Esme? Vukovi?”
“Svi su dobro. I tamo je gotovo. Prošlo je glatko, baš kao što sam ti obećao. Nama je tu bilo najteže.”
Pustila sam da mi to malo sjedne, da to upijem i prihvatim u glavi.
Obitelj i prijatelji su mi na sigurnom. Victoria više nikada neće doći po mene. Gotovo je.
Svi ćemo biti dobro.
Ali nisam mogla potpuno prihvatiti te dobre vijesti, jer sam i dalje bila silno zbunjena.
“Reci mi zašto”, lijepo sam ga upitala. “Zašto si mislio da ću te se bojati?”
“Žao
mi je”, opet mi se ispričao – na čemu? Pojma nisam imala. “Tako mi je
žao. Nisam htio da to vidiš. Da mene vidiš takvoga. Znam da sam te
sigurno prestravio.”
Morala sam opet na minutu porazmisliti o tome,
o njegovom opreznom prilaženju s rukama u zraku. Kao da ću pobjeći
glavom bez obzira ako učini neki prenagljeni pokret...
“Ozbiljno?”, napokon sam ga upitala. “Ti si... što?
Mislio da sam te se prepala?” Frknula sam. Frktanje je bilo dobro; glas ne može drhtati ili pucati dok frkće.
Zvučala sam zadivljujuće nehajno.
Stavio mi je ruku pod bradu i podigao mi glavu da me pogleda u oči.
“Bella,
upravo sam” – zastao je, oklijevajući, a onda se natjerao da to
izgovori – “upravo sam odrubio glavu jednom svjesnom biću i raskomadao
ga na nepunih dvadeset metara od tebe. To ti ne smeta?”
Namrštio se.
Slegnula
sam ramenima. I slijeganje ramenima je bilo dobro. Vrlo blazirano. “Ne
baš. Samo me bilo strah da ti i Seth ne nastradate. Htjela sam vam
pomoći, ali nije da sam mogla nešto naročito učiniti...”
Odjednom me prijekorno pogledao, pa sam umuknula.
“Da”, rekao je odsječno. “Ona tvoja budalaština s kamenom.
Znaš li ti da sam gotovo dobio srčani udar od toga? A to baš nije lako postići.”
Bilo mi je teško odgovoriti mu dok me tako ljutito gledao.
“Htjela sam pomoći... Seth je bio ranjen...”
“Seth
se samo pretvarao da je ranjen, Bella. To je bila varka. A onda ti...
!” Odmahnuo je glavom, jer nije mogao završiti rečenicu. “Seth nije
vidio što radiš, pa sam se morao umiješati. Sethu je sada pomalo krivo
što se ne može pohvaliti time da ga je samostalno porazio.”
“Seth je... varao?”
Edward je strogo kimnuo glavom.
“O.”
Oboje
smo pogledali prema Sethu, koji nas je napadno ignorirao, promatrajući
vatru. Samodopadnost je zračila iz svake dlake njegova krzna.
“Pa, nisam to znala”, rekla sam, prelazeći u napad.
“I nije lako biti jedina bespomoćna. Samo se strpi dok ne postanem vampirica! Idući put neću samo sjediti u prikrajku.”
Deseci
emocija preletjeli su mu licem prije nego što se odlučio za posprdnost.
“Idući put? Ti to predviđaš novi rat u dogledno vrijeme?”
“Uz moju sreću? Ko zna?”
Prevrnuo je očima, ali vidjela sam da leti – oboje nas je ponio ushit olakšanja. Bilo je gotovo.
Ili... nije li?
“Samo
malo. Zar nisi nešto maloprije rekao – ?” Lecnula sam se, sjetivši se
tačno o čemu se to maloprije radilo – što ću reći Jacobu? Osjetila sam
bolan, tup otkucaj svog rasparanog srca. Bilo mi je teško, gotovo
nemoguće vjerovati u to, ali najteži dio današnjeg dana nije bio iza
mene – a onda sam hrabro nastavila. “O nekoj komplikaciji? I o tome
kako Alice mora tačnije utvrditi vremena za Sama.
Rekao si da će biti tijesno. Što je to trebalo biti tijesno?”
Edward se načas osvrnuo prema Sethu, pa su se značajno pogledali.
“Onda?”, upitala sam ga.
“Stvarno, nije to ništa”, brzo je rekao Edward. “Ali stvarno bismo morali krenuti...”
Krenuo je da me smjesti na svoja leđa, ali ukrutila sam se i odmaknula.
“Definiraj ništa.”
Edward
mi je uhvatio lice dlanovima. “Imamo samo minutu, pa ne paničari, u
redu? Kazao sam ti da se nemaš čega bojati. Imaj povjerenja u to, molim
te.”
Kimnula sam glavom, nastojeći prikriti stravu koja me odjednom
spopala – koliko još mogu podnijeti prije nego što kolabiram? “Nema
razloga za strah. Kužim.”
Načas je stisnuo usne, premišljajući se. A onda je naglo pogledao u Setha, kao da ga je vuk pozvao.
“Što to ona radi?”, upitao ga je Edward.
Seth
je zacvilio; zvučao je tjeskobno, pun nelagode. Kosa na potiljku
naježila mi se od tog zvuka. Jednu beskrajnu sekundu vladala je mrtva
tišina.
A onda je Edward zgranuto rekao: “Ne!”, i naglo krenuo zgrabiti nešto što nisam vidjela. “Nemoj – !”
Grč je protresao Sethovo tijelo, a iz pluća mu se oteo urlik prožet agonijom.
Edward je u tom trenu pao na koljena, primajući se za sljepoočnice, lica rastrganog od boli.
Zgranuto
sam vrisnula od strave i kleknula kraj njega. Blesavo sam mu pokušala
odmaknuti ruke s lica; moji su dlanovi, mokri od hladnog znoja,
skliznuli s njegov mramorne kože.
“Edwarde! Edwarde!”
Oči su mu se usredotočile na mene; s vidnim naporom rastvorio je stisnute zube.
“U redu je. Nama neće ništa biti. Nego – ” Ušutio je i opet se lecnuo.
“Što se događa?”, kriknula sam dok je Seth izmučeno tulio.
“Ma dobro je. Neće nam biti ništa”, procijedio je Edward. “Sam – pomozi mu – ”
A
u tom trenutku, kad je izgovorio Samovo ime, shvatila sam da ne govori
o sebi i Sethu. Nikakva ih to nevidljiva sila nije napala. Kriza ovaj
put nije bila ovdje.
Govorio je u množini čopora.
Istrošila sam
sav svoj adrenalin. U tijelu mi više nije bilo ni kapi. Klonula sam, a
Edward me ulovio prije nego što sam mogla udariti u stijene. Skočio je
na noge, ponijevši me u naručju.
“Seth!”, viknuo je Edward.
Seth je još čučao, još napet od agonije, izgledajući kao da se sprema baciti prema šumi.
“Ne!”, naredio mu je Edward. “Idi ravno kući. Smjesta.
Što brže možeš!”
Seth je zacvilio, odmahujući krupnom glavom.
“Seth. Vjeruj mi.”
Golemi
je vuk jednu dugu sekundu samo zurio u Edwardove napaćene oči, a onda
se ispravio i odletio u šumu, nestajući među drvećem poput duha.
Edward me čvrsto privio uz prsa, pa smo i mi jurnuli kroz šumske sjene, u drugom smjeru od vuka.
“Edwarde.”
S mukom sam protiskivala riječi kroz stisnuto grlo. “Što se dogodilo,
Edwarde? Što se dogodilo Samu? Kamo to idemo? Što se to događa?”
“Moramo se vratiti na čistinu”, kazao mi je tiho.
“Znali
smo da postoji znatna mogućnost da dođe do ovoga. Alice je to vidjela
ranije jutros i putem Sama javila Sethu. Volturi su se odlučili
umiješati.”
Volturi.
Previše. Um mi je odbio shvatiti tu riječ, pretvarajući se da je ne shvaća.
Drveće je hitalo kraj nas. Tako je brzo trčao nizbrdo da mi se činilo da poniremo, da bezglavo padamo.
“Bez
panike. Ne idu na nas. To je samo uobičajeni odred garde koji obično
raščišćava ovakve nezgode. Ništa značajno, samo rade svoj posao.
Naravno, čini se da su dobro pripazili kada će se pojaviti. Što me
tjera na zaključak da niko u Italiji ne bi žalio da su ovi novorođeni
uspjeli smanjiti broj članova obitelji Cullen.” Izrekao je to kroz
zube, tvrdo i mračno. “Znat ću tačno što misle kad stignu na čistinu.”
“Zbog
toga se vraćamo?”, šapnula sam. Hoću li moći to podnijeti? Prizori
tamnih ogrtača što se nadimaju uvukli su mi se nehotice u svijest, pa
sam se lecnula.
Malo mi je trebalo da potpuno puknem.
“Dijelom i zato. Uglavnom je razlog u tome što ćemo biti sigurniji ako se u ovom trenutku postavimo jedinstveno.
Nemaju razloga da nas gnjave, ali... Jane je s njima.
Ako
pomisli da smo nas dvoje negdje po strani od ostalih, to bi je moglo
dovesti u iskušenje. Kao i Victoria, Jane će vjerojatno pogoditi da sam
ja s tobom. Naravno, uz nju je
Demetri. On bi me mogao pronaći, ako to Jane zatraži.”
Nisam
htjela ni pomisliti na to ime. Nisam htjela da mi pred oči izađe
zasljepljujuće ljupko, dječije lice. Iz grla mi je doprlo čudno
krkljanje.
“Psst, Bella, psst. Sve će biti u redu. Alice to vidi.”
Alice nešto vidi? Ali... gdje su onda vukovi? Gdje je čopor?
“Čopor?”
“Morao je brzo otići. Volturi ne poštuju primirja s vukodlacima.”
Čula sam kako mi se disanje ubrzava, ali nisam ga mogla obuzdati. Počela sam dahtati.
“Kunem ti se da će biti u redu”, obećao mi je Edward.
“Volturi im neće prepoznati miris – neće shvatiti da tu ima vukova; ne poznaju ovu podvrstu. Čopor će biti u redu.”
Nisam
mogla svariti njegovo objašnjenje. Strahovanja su mi posve razbucala
misli. Nama neće ništa biti, tako je to prije kazao... a Seth je
zaurlao u agoniji... Edward je izbjegao odgovoriti na moje prvo
pitanje, odvukavši mi pozornost Volturima...
Bila sam vrlo blizu ruba – držala sam se još samo jagodicama prstiju.
Drveće je zamućeno hujalo oko nas, protječući poput vode boje žada.
“Što se dogodilo?”, opet sam šapnula. “Prije. Kad je Seth tulio? Kada te pogodilo?”
Edward je oklijevao.
“Edwarde! Reci mi!”
“Bilo
je već gotovo”, prošaptao je. Jedva sam ga čula uz hujanje vjetra
stvorenog brzinom. “Vukovi nisu izbrojali svoju polovicu... mislili su
da su ih sve sredili. Alice, naravno, nije mogla vidjeti...”
“Što se dogodilo?!”
“Jedan
se novorođeni skrivao... Leah ga je našla – postupila je glupo,
ishitreno, nastojeći nešto dokazati. Sama se uhvatila u koštac s
njim...”
“Leah”, ponovila sam, tako slaba da se nisam mogla ni postidjeti zbog toga što me oblilo olakšanje. “Hoće li joj biti dobro?”
“Nije Leah nastradala”, promrmljao je Edward.
Jednu dugu sekundu samo sam zurila u njega.
Sam – pomozi mu – tako je kazao Edward. Njemu, ne njoj.
“Samo što nismo stigli”, rekao je Edward i zagledao se u tačku na nebu.
Oči
su mi same pošle za njegovima. Nisko nad krošnjama lebdio je
tamnoljubičast oblak. Oblak? Ali krajnje je sunčano... Ne, nije to bio
oblak – prepoznala sam gust stup dima, poput onoga na livadi.
“Edwarde”, rekla sam gotovo nečujno. “Edwarde, neko je nastradao.”
A čula sam Sethovu agoniju, vidjela patnju na Edwardovu licu.
“Da”, šapnuo mi je.
“Ko?”, upitala sam ga, premda sam, jasno, već znala odgovor.
Jasno da sam znala. Jasno.
Drveće je usporavalo oko nas. Pristizali smo na odredište.
Dugo mu je trebalo da mi odgovori.
“Jacob”, rekao je.
Uspjela sam jedanput kimnuti.
“Jasno”, prošaptala sam.
A onda sam skliznula s ruba za koji sam se još očajnički pridržavala u glavi.
Sve mi se smračilo.
Prvo
sam postala svjesna dodira hladnih ruku. Više od jednog para ruku. Ruke
su me držale, dlanovi su mi prianjali uz obraz, prsti mi prelazili
preko čela, i neki drugi prsti blago su mi stiskali zapešće.
Zatim
sam postala svjesna glasova. Isprva su bili puko brujanje, a onda su
postali glasniji i jasniji, kao da neko pojačava radioprijemnik.
“Carlisle – prošlo je već pet minuta.” Edwardov glas, pun brige.
“Doći
će sebi kad bude bila spremna, Edwarde.” Carlisleov glas, uvijek smiren
i siguran. “Danas je već morala previše toga podnijeti. Pusti da se
njezin um sâm zaštiti.”
Ali um mi nije bio zaštićen. Bio je
zarobljen u spoznaji koja me čak ni u nesvijesti nije napustila – u
boli koja je tvorila taj mrak.
Osjećala sam se posve odvojeno od
tijela. Imala sam dojam da sam strpana u kavez u nekom kutku svoje
glave i više ne držim konce u rukama. Ali nisam tu ništa mogla. Nisam
mogla misliti. Agonija je bila prejaka. Nisam imala kuda.
Jacob.
Jacob.
Ne, ne, ne, ne, ne...
“Alice, koliko još vremena imamo?”, upitao je Edward, i dalje napet; Carlisle ga nije uspio smiriti.
Alicin
glas, iz veće daljine. Prpošan i vedar. “Još pet minuta. A Bella će
otvoriti oči za trideset sedam sekundi. Ne sumnjam u to da nas već
čuje.”
“Bella, srce?” To je rekla Esme, nježno i utješno. “Čuješ li me? Sada si na sigurnom, dušo.”
Da, ja sam na sigurnom. Je li to zaista bitno?
Zatim
su mi se studene usne našle na uhu, i Edward je izgovorio riječi koje
su mi omogućile bijeg od mučenja koje me zarobilo u kavez u vlastitoj
glavi.
“Preživjet će on to, Bella. Jacob Black oporavlja se već u ovom trenutku. Bit će on dobro.”
Kad su bol i strava popustili, nekako sam se uspjela vratiti u svoje tijelo. Kapci su mi trepnuli.
“O, Bella”, uzdahnuo je Edward s olakšanjem i usnama dotaknuo moje.
“Edwarde”, prošaptala sam.
“Da. Tu sam.”
Natjerala sam vjeđe da se otvore i pogledala u to toplo zlato.
“Jacob je okej?”, upitala sam ga.
“Jeste”, obećao mi je.
Pomno sam ga gledala u oči, ne bih li opazila da me samo pokušava smiriti, ali bile su savršeno bistre.
“Osobno sam ga pregledao”, rekao je tada Carlisle; okrenula sam glavu i pronašla njegovo lice, ni metar dalje.
Carlisle je u isti mah izgledao ozbiljno i smirujuće.
Nisam
mu mogla ne povjerovati. “Život mu uopće nije u pitanju. Oporavlja se
nevjerojatno brzo, premda su mu ozljede bile tolike da će trebati
nekoliko dana prije nego što posve ozdravi, čak i ako tempo oporavka
ostane ovakav. Čim ovdje završimo, učinit ću sve što mogu za njega. Sam
ga pokušava natjerati da se fazira u ljudsko obličje. Tako će ga biti
lakše liječiti.” Carlisle se blago osmjehnuo. “Nisam nikad studirao
veterinu.”
“Što mu se dogodilo?”, prošaptala sam. “Koliko su mu teške rane?”
Carlisleovo se lice opet uozbiljilo. “Drugi se vuk našao u nevolji – ”
“Leah”, dahnula sam.
“Da.
Bacio se na nju i sklonio je, ali nije stigao sebe obraniti. Novorođeni
ga je uspio obuhvatiti rukama. Slomio mu je većinu kosti u desnoj
strani tijela.”
Zgrčila sam se.
“Sam i Paul pristigli su na vrijeme u pomoć. Već mu je bilo bolje kad su ga vodili natrag u La Push.”
“Bit će opet dobro?”, upitala sam.
“Da, Bella. Neće imati trajnih posljedica.”
Duboko sam udahnula.
“Tri minute, rekla je Alice tiho.”
Pokušala sam se nekako uspraviti. Edward je shvatio što želim i pomogao mi da stanem na noge.
Blenula sam u prizor preda mnom.
Cullenovi su stajali u širokom polukrugu oko lomače.
Jedva da su se vidjeli plamenovi, samo se gust, crnoljubičast dim kužno povlačio preko obasjane trave.
Jasper
je stajao najbliže toj naizgled krutoj magli, u njezinoj sjeni, tako da
mu koža nije blistavo svjetlucala na suncu kao ostalima. Bio mi je
okrenut leđima, napetih ramena, blago ispruženih ruku. Tamo, u njegovoj
sjeni.
Nešto nad čim je oprezno, usredotočeno bdio...
Od zaostale tuposti nisam osjetila više od blagog šoka kad sam shvatila o čemu se radi.
Na čistini je bilo osmero vampira.
Sjedila
je sklupčana kraj lomače, grleći noge. Bila je vrlo mlada. Mlađa od
mene – otprilike petnaestogodišnjakinja, tamnokosa i sitna. Oči su joj
bile uperene u mene, začudno bistavih, rumenih zjenica. Mnogo
svjetlijih nego u Rileyja, gotovo sjajnih. Mahnito su joj, nesputano
sijevale.
Edward je opazio smeten izraz na mom licu.
“Predala
se”, tiho mi je kazao. “Ovakvo što nikad još nisam vidio. Samo bi
Carlisleu palo na pamet pružiti joj takvu ponudu. Jasper se ne slaže.”
Nisam mogla odmaknuti pogled od prizora kraj lomače.
Jasper je odsutno trljao lijevu mišku.
“Je li Jasper dobro?”, prošaptala sam.
“U redu je. Pecka ga otrov.”
“Ugrizli su ga?”, zgroženo sam upitala.
“Kad
je htio biti svugdje u isti mah. Zapravo, htio je biti siguran da Alice
neće imati veze s tim.” Edward je odmahnuo glavom. “Alice ne treba
ničiju pomoć.”
Alice je pogledala svoju pravu ljubav s grimasom na licu. “Blesan jedan. Kad se brine bez veze.”
Mlada vampirica odjednom je životinjski zabacila glavu i resko zaurlala.
Ustuknula
je kad je Jasper zarežao na nju, ali zarila je prste kao kandže u
zemlju i stala tresti glavom amo-tamo od muke. Jasper joj se primaknuo
za korak i stao u dublji čučanj. Edward me upadljivo nehajno okrenuo,
postavljajući se između novorođene i mene. Provirila sam iza njegove
ruke prema Jasperu i mahnitoj vampirici.
Carlisle se za tren oka našao uz Jaspera. Uhvatio je svog najnovijeg sina za ruku, da ga smiri.
“Jesi
li se predomislila, mlada moja?”, upitao ju je Carlisle, smiren kao i
uvijek. “Ne želimo te uništiti, ali morat ćemo to učiniti ako se ne
budeš mogla obuzdati.”
“Kako to podnosite?”, prostenjala je
novorođena visokim, jasnim glasom. “Želim je.” Uprla je jarkorumene
šarenice u Edwarda, kroz njega, iza njega u mene, a nokti su joj opet
proparali tvrdo tlo.
“Moraš to podnijeti”, ozbiljno joj je rekao Carlisle.
“Moraš iskazati samokontrolu. To je moguće, i to je jedino što te sada može spasiti.”
Vampirica se uhvatila za glavu rukama prljavim od zemlje i počela tiho tuliti.
“A
da se odmaknemo od nje?”, šapnula sam Edwardu i povukla ga za ruku.
Novorođena se iskezila kad je čula moj glas, s izrazom krajnje patnje
na licu.
“Moramo ostati ovdje”, promrmljao je Edward.
“Upravo stižu na sjeverni kraj čistine.”
Srce mi je zabubnjalo dok sam pregledavala čistinu, ali ništa nisam razabirala kroz gust pokrov dima.
Nakon trenutka uzaludne potrage, opet sam pogledala mladu vampiricu. Još je poluludo buljila u mene.
Izdržala sam njezin pogled jedan dugi trenutak.
Tamna, do brade duga kosa tvorila je okvir alabasterno blijeda lica.
Bilo mi je teško procijeniti je li lijepo s takvom grimasom gnjeva i
žeđi. Zvjerske oči bile su najupadljivije na njemu – teško sam mogla
odmaknuti pogled s njih. Žestoko je zurila u mene, tresući se i
izvijajući svakih nekoliko sekundi.
Opčinjeno sam je promatrala, pitajući se ne gledam li ja to u zrcalo vlastite budućnosti.
Zatim
su Carlisle i Jasper počeli uzmicati prema nama ostalima. Emmett,
Rosalie i Esme žurno su se skupili oko mjesta gdje je Edward stajao sa
mnom i Alice.
Postavljali su se jedinstveno, kao što je Edward i rekao, sa mnom u sredini, na najsigurnijem mjestu.
Nekako sam odmaknula pogled s divlje novorođene i opet potražila pogledom nemani koje nailaze.
Još
uvijek se ništa nije vidjelo. Osvrnula sam se prema Edwardu, a on je
čvrsto gledao prema naprijed. Pokušala sam pogledati kamo i on, ali
vidio se samo dim – gust, uljast dim izvijao se nisko nad tlom, lijeno
dizao uvis, lelujao nad travom.
Pokuljao je prema nama, zatamnivši se na sredini.
“Hmm”, promrmljao je mrtvački glas iz magle. Smjesta sam prepoznala apatiju.
“Dobrodošla, Jane.” Edwardov je glas bio hladno uljudan.
Tamne
su prilike prišle bliže, odvajajući se od izmaglice, postajući čvrste.
Znala sam da će to Jane biti u sredini – u najtamnijem, gotovo crnom
ogrtaču, i za preko pola metra niža od ostalih. Nekako sam jedva
uspijevala razabrati anđeoske crte Janinog lica u sjeni kukuljice.
Četiri
plećata lika ovijena sivilom također su mi djelovala poznato. Bila sam
sigurna da prepoznajem najkrupnijega, a dok sam ga promatrala ne bih li
potvrdila tu slutnju, Felix me pogledao. Pustio je da mu kukuljica
blago padne, tako da vidim kako mi namiguje sa smiješkom.
Edward je vrlo mirno stajao pokraj mene, čvrsto pribran.
Jane
je polako pogledom prešla preko blistavih lica Cullenovih, a zatim je
opazila novorođenu kraj lomače; vampirica se opet držala za glavu.
“Ne shvaćam.” Jane je govorila monotono, ali ne baš onoliko nezainteresirano kao prije.
“Predala se”, objasnio je Edward, odgovarajući joj na zbunjene misli.
Janine tamne oči naglo su se uprle u njegovo lice.
“Predala?”
Felix i još jedna sjenka načas su se pogledali.
Edward je slegnuo ramenima. “Carlisle joj je pružio priliku.”
“Nema prilika za one koji prekrše pravila”, suho je rekla Jane.
Uto
se, blagim tonom, oglasio Carlisle. “To je u vašim rukama. Kad je
pokazala volju da odustane od napada na nas, nisam više vidio potrebu
da je se uništi. Nikada joj nije bilo objašnjeno.”
“To je nebitno”, ustrajala je Jane.
“Kako želite.”
Jane je zgranuto pogledala u Carlislea. Jedva primjetno je odmahnula glavom, a onda se pribrala.
“Aro se nadao da ćemo doprijeti dovoljno daleko na zapad da te vidimo, Carlisle. Šalje ti pozdrave.”
Carlisle je kimnuo. “Bio bih vam zahvalan kad biste prenijeli i moje njemu.”
“Naravno.”
Jane se osmjehnula. Kad bi živnula, lice joj je bilo gotovo nesnosno
ljupko. Osvrnula se prema dimu. “Čini se da ste danas obavili sav naš
posao... najvećim dijelom.” Pogled joj je načas pao na taokinju.
“Nego, čisto me profesionalno zanima, koliko ih je bilo? U Seattleu su za sobom ostavili popriličan trag razaranja.”
“Osamnaest, uključujući i nju”, odgovorio joj je Carlisle.
Jane je razrogačila oči i opet pogledala lomaču, kao da iznova pokušava
procijeniti kolika je. Felix i druga sjenka razmijenili su dulji pogled.
“Osamnaest?”, ponovila je, zvučeći prvi put nesigurno.
“Svi posve novi”, rekao je nehajno Carlisle. “Bili su nevješti.”
“Svi?” Glas joj je postao oštar. “Pa ko im je onda bio tvorac?”
“Zvala se Victoria”, odgovorio joj je Edward, bez emocija u glasu.
“Zvala se?”, priupitala je Jane.
Edward
je mahnuo glavom prema istočnoj šumi. Jane je naglo pogledala uvis i
uočila nešto daleko od nas. Drugi stup dima? Nisam odmaknula pogled da
to provjerim.
Jane je jedan dugi trenutak samo gledala na istok, a onda opet proučila bližu lomaču.
“Ta Victoria – nju računate odvojeno od ovih osamnaest?”
“Da. S njom je bio samo još jedan. Nije bio mlad poput ove ovdje, ali ne više od godinu dana stariji.”
“Dvadeset”, zgranuto je rekla Jane. “Ko se pobrinuo za tvorca?”
“Ja”, kazao joj je Edward.
Jane je stisnula oči i obratila se mladoj vampirici kraj lomače.
“Ti tamo”, rekla je oštrije tim mrtvačkim glasom.
“Tvoje ime.”
Novorođena je prostrijelila Jane ogorčenim pogledom i čvrsto stisnula usne.
Jane joj se zauzvrat anđeoski osmjehnula.
Nato
je vampirica ispustila vrisak koji mi je proparao uši; tijelo joj se
izvilo i ukrutilo u izobličenom, neprirodnom položaju. Odmaknula sam
pogled, opirući se porivu da dlanovima prekrijem uši. Vrištanje se
pojačalo. Pokušala sam se usredotočiti na Edwardovo lice, glatko i
suzdržano, ali tako sam se prisjetila prilike u kojoj je Edward bio
izložen Janinom mučiteljskom pogledu, i bilo mi je samo još mučnije.
Radije sam pogledala u Alice, i u Esme
kraj nje. Lica su im bila prazna poput njegovoga. Napokon je zavladao muk.
“Tvoje ime”, ponovila je Jane, bez naglašavanja.
“Bree”, procijedila je vampirica.
Jane se osmjehnula, a novorođena je opet ciknula. Držala sam dah dokle god sam čula zvuke njezine agonije.
“Kazat će ti sve što te zanima”, rekao je Edward kroz zube. “Ne moraš to raditi.”
Jane
ga je pogledala s nenadanim tračkom smiješka u inače mrtvim očima. “O,
znam”, rekla je Edwardu i iscerila mu se prije nego što će se ponovno
obratiti mladoj vampirici po imenu Bree.
“Bree”, rekla je Jane, opet hladno. “Je li tačno to što on kaže? Je li vas bilo dvadeset?”
Novorođena
je ležala i dahtala, obraza priljubljenog uz zemlju. Brzo je
progovorila. “Devetnaest ili dvadeset, možda i više, ne znam!” Zgrčila
se, sva u strahu da joj neznanje ne donese nov udar muka. “Sara i ona
druga, ne znam kako se zvala, potukle su se putem...”
“A ta Victoria – je li te ona stvorila?”
“Ne
znam”, rekla je i opet se zgrčila. “Riley nikad nije rekao kako se
zove. Nisam vidjela te noći... bilo je tako mračno, i boljelo me...”
Bree je zadrhtala. “Nije htio da budemo u stanju pomisliti na nju.
Rekao je da nam misli nisu sigurne...”
Jane je načas pogledala Edwarda, a onda opet vampiricu.
Victoria
je to dobro isplanirala. Da nije pošla za Edwardom, ne bi bilo načina
da se zasigurno utvrdi ima li ona uopće udjela u ovome...
“Kaži mi nešto o tom Rileyju”, rekla je Jane. “Zašto vas je doveo ovamo?”
“Riley
nam je kazao da moramo uništiti ove čudne žutooke”, izbrbljala je Bree
brzo i voljno. “Rekao je da će nam lako ići. Rekao je da je grad
njihov, pa da nas namjeravaju
srediti. Rekao je da kad njih više ne
bude bilo, sva će krv pripasti nama. Dao nam je njezin miris.” Bree je
podigla ruku i uprla prstom u mene. “Rekao je da ćemo znati da smo
naišli na pravi koven jer će ona biti s njima. Rekao je da je može
imati onaj ko prvi dođe do nje.”
Čula sam kako se Edwardova vilica napinje pokraj mene.
“Izgleda da se Riley prevario što se lakoće tiče”, zamijetila je Jane.
Bree je kimnula glavom, u vidnom olakšanju što je razgovor pošao
bezbolnim smjerom. Oprezno se pridigla u sjedeći položaj. “Ne znam što
se dogodilo. Razdvojili
smo se, ali ostali se nisu više vratili. A Riley nas je napustio i nije nam došao pomoći kao što je obećao.
A onda je sve postalo strašno nejasno, i sve su nas raskomadali.”
Opet
je zadrhtala. “Prepala sam se. Htjela sam pobjeći. Onaj tamo” –
pogledala je u Carlislea – “rekao je da mi neće ništa ako odustanem od
borbe.”
“A, čuj, taj dar ti nije mogao ponuditi, mala moja”, šapnula
joj je Jane neobično blagim tonom. “Prekršena pravila zahtijevaju
doličnu posljedicu.”
Bree ju je samo gledala, ništa ne shvaćajući.
Jane je pogledala Carlislea. “Sigurni ste da ste ih sve sredili? I drugu polovicu koja se odvojila?”
Carlisleovo lice bilo je vrlo glatko kad je kimnuo glavom.
“I mi smo se razdvojili.”
Jane se suzdržano osmjehnula. “Ne mogu poreći da ste me zadivili.” Krupne sjenke iza nje potvrdno su promrmljale.
“Nikad
nisam vidjela da jedan koven netaknut izlazi iz napada ovakvih
razmjera. Znate li što je stajalo iza toga? Ponašanje mi se čini
ekstremnim, imajući u vidu način vašeg ovdašnjeg življenja. I zašto je
djevojka bila ključna?” Nehotice je na trenutak pogledala u mene.
Stresla sam se.
“Victoria je bila kivna na Bellu”, kazao joj je Edward suzdržano.
Jane
se nasmijala – zvuk je bio zlatan, klokotav smijeh sretna djeteta.
“Čini se da ova potiče naš soj na neobično snažne reakcije”,
primijetila je, blaženo se smiješeći ravno prema meni.
Edward se ukrutio. Pogledala sam ga na vrijeme da vidim kako okreće lice natrag prema Jane.
“Molim te, nemoj to raditi”, kazao joj je napetim glasom.
Jane se opet opušteno nasmijala. “Samo provjeravam. Bez štetnih posljedica, prema svemu sudeći.”
Zadrhtala
sam, duboko zahvalna na tome što moja čudna mana – koja me zaštitila od
Jane prilikom našeg prethodnog susreta – još djeluje. Edward me čvršće
prigrlio uza se.
“Pa, čini se da nam nije preostalo mnogo posla.
Čudno”, rekla je Jane, a apatija joj se počela polako vraćati u glas.
“Nismo navikli ispadati nepotrebni. Baš šteta što smo propustili bitku.
Čini se da bi nam bilo zabavno da smo je mogli vidjeti.”
“Da”, brzo joj je odgovorio Edward, oštrim tonom.
“A
bili ste tako blizu. Živa sramota što niste stigli samo pola sata
ranije. U tom biste slučaju možda i mogli obaviti zadatak zbog kojeg
ste došli.”
Jane je čvrstim očima uzvratila na Edwardov žestok pogled. “Da. Za žaljenje je kako je ispalo, zar ne?”
Edward je kratko kimnuo samome sebi. Sumnje su mu sada bile potvrđene.
Jane se opet okrenula prema novorođenoj Bree, s izrazom krajnje dosade. “Felixe?”, otegnuto je rekla.
“Čekaj”, umiješao se Edward.
Jane
je podigla obrvu, ali Edward je gledao u Carlislea kad je užurbano
progovorio. “Mogli bismo mladoj objasniti pravila. Čini se da je sklona
učenju. Nije znala što radi.”
“Naravno”, odgovorio je Carlisle. “Svakako bismo bili voljni preuzeti odgovornost za Bree.”
Na Janinom licu miješali su se posprdnost i nevjerica.
“Za
nas nema iznimaka”, rekla je. “Ne pružamo ni druge prilike. To nam
kvari reputaciju. A kad smo već kod toga...” Odjednom je ponovno
pogledala u mene, a u obrazima anđelčića pojavile su joj se jamice.
“Caiusa će silno zanimati vijest da si još uvijek ljudska, Bella. Možda
ti odluči doći u posjet.”
“Datum je određen”, rekla joj je Alice, oglasivši se prvi put. “Možda mi vama dođemo u posjet za nekoliko mjeseci.”
Janin je osmijeh izblijedio, pa je nezainteresirano slegnula ramenima, ni ne pogledavši Alice. Obratila se Carlisleu.
“Drago mi je što smo se vidjeli, Carlisle – mislila sam da Aro pretjeruje. Pa, do našeg ponovnog susreta...”
Carlisle je kimnuo s bolnim izrazom lica.
“Riješi to, Felixe”, rekla je Jane glasom prepunim dosade, kimnuvši prema Bree. “Ide mi se kući.”
“Ne gledaj”, šapnuo mi je Edward na uho.
Drage
volje sam ga poslušala. Već sam vidjela više nego dovoljno za jedan dan
– više nego dovoljno za jedan cijeli život. Čvrsto sam zažmirila i
zarila lice u Edwardova prsa.
Ali svejedno sam čula.
Začulo se
duboko, potmulo režanje, a onda i visok, prodoran jauk koji sam užasno
jasno prepoznala. Taj je zvuk brzo umuknuo, a zatim se čulo samo odurno
drobljenje i lomljenje.
Edwardova ruka zabrinuto me trljala po ramenima.
“Idemo”,
rekla je Jane, a ja sam pogledala prema njoj na vrijeme da opazim leđa
visokih sivih ogrtača kako odmiču prema uskovitlanom dimu. Miris
tamjana opet se snažno osjećao – svjež.
Sivi ogrtači izgubili su se u gustoj magli.
