Smrt .

Da li vjerujete u smrt? Bojite li se smrti? Gdje biste voljeli umrijeti? Da li cete zaliti za ovim zivotom? Tema o smrti i opcenito rasprava o smrti.

Smrti se ne bojim.To je normalna pojava i svi ćemo jednoga dana umrijeti.Jako me zanima kako kada umreš i šta se desi msms. kako ti se duša rastavi od tjela.Za ovim životom će žaliti jer sam jako sretna osoba i jako sam zadovoljna svojim životom.

vjerujem u smrt voljela bih da moj zivot traje vjecno da mogu sto vise provoditi vrijeme sa dragim osobama i da zaliti cu za ovoim zivotom jer mi se svidja

Smrt..hm.
Ne bojim se smrti, smatram da je to dio života, ali ne zelim umrjeti. Nikada, dobro mozda jednog dana, jako daleko u buducnosti. Zelim vidjeti sto ce biti sa svjetom nakon 50, 90, 200 godina, zelim aktivno sudjelovati u tom svijetu.
Ne vjerujem u zivot poslije smrti, jer kada ti mozak odumre, sva tvoja sjecanja, sve sto je cinilo tebe je odumrlo, mrtvo i nema te duse, tog neceg sto te moze ponovno pokrenuti bez posljedica.
Ono sto ti jesi, ono cime se ponosis i čega se sramis, tvoji osjecaji, tvoje misli, tvoje zelje, sve nestaje, sve ce nestati jednog dana, a od kada smo se rodili mi proces je poceo.
Ne vjerujem da ti se odvrti cijeli zivot prije nego sto umres, vjerujem da ni ne osjetis svoju smrt, da jednostavno nestanes, sve sto je gradilo tebe je daleko, nestalo, jedini ostatak onoga tko si bio je tvoje tjelo, bijelo, hladno, nepomično. Ljudi se oko tebe osjecaju tuzno, neznaju sto bi ucinili kako bi ti pomogli, pa umiranjem kraj njih zapravo unistavas njih, zato mislim da je najbolje umrijeti sam, s sjecanjima onih koji su te voljeli i koje si ti volio, mislim da se treba sjetiti davno izgubljenih ljubavi i prijatelja.
Sto sve ne bi dali da mozemo ponovno vidjeti ljude koje volimo a koji su mrtvi, da se mozemo zaletjeti u njih, zagrliti ih cvrsto. Ali ne mozemo, jedino sto ostaje iza njih je ljubav u nasim srcima, sjecanje na njihova djela. to je jedino. Sjecanje, uspomene. A one bole, peku i tesko ih je zaljeciti, ali to je jedino sto imamo. Osobno bi rade patila, nego zaboravila na drage ljude. Pokusala bih napraviti ono sto su oni ocekivali od mene, ali i usput napraviti ono sto ja zelim.
ne znam sto ce biti nakon sto umrem (jos se nadam da ce smisliti nesto protiv smrti ili da ce me ugristi vampir), ne mogu zamisliti svijet. Ali nazalost znam sto ce biti, sve ce ostati isto kao i kada sam bila ziva, svjet ce se okretati, ljudi ce raditi i patiti i voljeti, kao da nikada nisam postojala. A i oni koji su me voljeli nastaviti ce zivjeti, i kadkad me se sjetiti.
Tako ja gledam na stvari, ne zelim razmisljati da cu gorjeti u paklu cijelu vjecnost ili da cu se gostiti u raju cjelu vjecnosti, jer bi to bilo nesnosno, ne bih mogla normalno zivjeti da znam da netko stalno gleda sto ja radim i da zapisuje sve moje pogreske i da mi se sudi nakon sto umrem i da ne znam sto ce biti sa mnom, jednostavno nisam osoba koja moze vjerovati u to.

Ovako, ja sam ovo napisala prije, nadam se da se nitko ne ljuti sto to prebacujem i ovdije, ali tako jos uvijek mislim i stvarno mi se e da ponovno sastavljati neke pričice.

Bojim se smrti,ali ne sad ono da fobiju,već me je strah hoće li boljeti.Voljela bih umrijet blizu svoje obitelji.I da vjerujem u smrt.

Smrti se ne bojim, samo volila bih da dodje sto kasnije.. Jednostavno ovaj zivot mi je prekratak da uradim sve ono sto zelim..
To je nesto prirodno. Svi to moramo, neko prije neko kasnije.
al' ugl. smrt nam je svima sudjena.
Zivot nakon smrti ?!
Mislim da postoji. Bar bi trebao, jer sto cemo dalje, onaj cas kada umremo.
Da nam duse lutaju..
ili vjeruje li neko u smak Svijeta, ili Sudnji Dan ?
Ja vjerujem. ali ne znam kako, valjda ima nesto u meni usadjeno.. nesto sto me tjra da vjerujem u to. a kako bih voljela umrijeti.. hmm. Sto je vise moguce bezbolno :/
a to sama ili u javnosti.. xD nebitno, samo da ne boli.

Hmm.. vrlo zanimljiva tema..

Bojim se smrti, kako će to izgledati, što ću raditi, što ću osjećati???
Prekratak je život da uradim sve što želim.. Meni je nemoguće zamisliti život nakon smrti, ali vjerujem u to.. xD.. neznam kako će to izgledati.. Meni je sve jedno gdje ću umrijati.. Kao što je Amina rekla samo da ne boli..

Da i ja bih voljela umrijeti bezbolno.A jednom će doći smak svijeta (msm. ja vjerujem u to) ali ljudi mogu samo da predviđaju kada će se to desiti.Smrt mi je kao još jedna prekretnica u životu.

Da li vjerujete u smrt?
Vjerujem. Jer svi umiru pa onda imam dokaze da smrt postoji.

Bojite li se smrti?
Ne. Jer smrt zamišljam kao nešto lako. Nešto prirodno. Kao novo rođenje. Kao neštoneizbježno.
Gdje biste voljeli umrijeti?
Voljela bi se utopiti jer bi onda bila stalno u vodi tj.u moru. Znači da bi bilo sunčano i bila bi sa ribama i dupinima.
Da li cete zaliti za ovim zivotom?
Naravno.

Ti bi se voljela utpiti,ja lično ne bih jer je to prebolno msm. pokušavaš da zoveš upomoč iuđe ti vode u pluča -.- nije to za mene.Ja bih voljela umrijeti kada spavam

Ja jedino kako ne bih voljela umrijeti jest da se utopim ili ugusim.sama pomisao na to izaziva u meni strah,brrr.radije bih sama sebi okoncala zivot nego da mi nestane zraka. :x

slazem se sa marinom i evelinom ja nikako ne bih voljela utopiti se ili umrijeti u pozaru mislila bih kako bih ja djelimicno bila kriva za tu smrt vise volim prirodno i bezbolno

cullen girl (citat):

slazem se sa marinom i evelinom ja nikako ne bih voljela utopiti se ili umrijeti u pozaru mislila bih kako bih ja djelimicno bila kriva za tu smrt vise volim prirodno i bezbolno

također

Ja sam više za to da se utopim nego da umrem mirno.ali svako ima svoje mišljenje.:)

ja sma ipak za bezbolno da budem pokraj obitelji i dragih ljudi vise volim nego delfine i ostale ribe

cullen girl (citat):

ja sma ipak za bezbolno da budem pokraj obitelji i dragih ljudi vise volim nego delfine i ostale ribe

i ja isto,prebolno je ostati bez zraka...

I ja ih (svoje bližnje) volim ali kad umrem bit ću pored njih duhom a tjelo će mi bit u moru.

Pa, ne razumijem kako ne moze da ne vjeruje u smrt. Svakome ce se dogoditi. Smatram da je to nesto neizbjezno. Ja se ne bojim smrti.Vjerujem da postoji život poslije ovog i zamišljam ga kao san...
Sigurno znate kad nešto lijepo sanjate da se često ne želite probuditi...e tako ja zamišljam raj,a onda je očito kako pakao.
Ali nekada kad razmišljam o smrti bude mi strašno to što više neću vidjet svoje bližnje jednostavno ih vječno neću vidjeti:mamu tatu braću,sestru,baku...
Valjda je to tako, jedina me ta činjenica u vezi sa smrću plaši..A onda si mislim...Nedostaje li mi u lijepom snu obitelj..Ili neki ljudi...Pa njih gotovo nikad niti ne sanjam?..

Ja bih radije bila pokopana.Ne znam zasto,ali kada razmisljamo tome,i kada razmisljam opcenito o sprovodu,uvijek mi je prva slika u glavi sprovod.To mi je nekako prirodnije,i pokop je odvijek.Tvoje je tijelo na jednom mjestu,iako to nije ni vazno,jer ga jednom nece ni biti,ali opet,ne znam,ja bih radije da me pokopaju.

JA bih da me pokopaju.

Zasto? Da malo upotpunis misljenje argumentima?

Um.
PA kad bi me kremirali prah bi mi se razleto tko znam gdje.
A ovako kada me pokopaju sam na jednom mjestu. I to mi je prirodno da me pokopaju.
A ne da me spale.
Iako bi voljela da mi tjelo kada umram namažu s onom nekom kremom pa da nekada moje tjelo ne istrum. To bi mi isto bilo fora.:)

Lana, hvala ti sto suradjujes. x)

Nego, na temu. I ja bih da me pokopaju. To mi je jednostavno prirodnije. I po mojoj religiji, ja vjerujem u to da dusa nece biti sa tijelom dok svi oni crvi i ostale bube budu 'jele' tijelo.Vjerujem da ce dusa do prozivljenja ponovnog biti na nekom boljem ili losijem mjestu, zavisi kakvi smo mi bili za vrijeme naseg zivota.
Isto tako po islamu se vjeruje u to da ce nakon kraja svijeta, nakon propasti zemlje, ljudi biti ponovo ozivljeni i nece biti samo duse, nego ce biti i tijelo i dusa. (nadam se da me neko razumije, nisam bas dobre volje) i sad, ako se tijelo spali, ili sto se vec radi, nisam dobro informisana o tome, sto bi se desilo sa tim? Kako bi onda ljudi imali tijelo?